Tokom mjeseca juna na portalu MC Online (www.media.ba) objavićemo priče polaznika prve generacije mentorskog programa u okviru projekta “Against the Margins – Protiv isključivosti”. Ovim programom podržanim od strane ambasade Velike Britanije u BiH - poseban akcenat je stavljen na medijsko izvještavanje o marginaliziranim grupama u BiH. Polaznici su pod mentorstvom iskusnih bosanskohercegovačkih novinara i urednika, Mehmeda Halilovića, Ozrena Kebe, Medine Delalić, Suzane Šačić, Ahmeda Burića i Borke Rudić, nekoliko mjeseci radili na zanimljivim pričama.

Objavljujemo priču Aide Alić koja analizira tešku poziciju tražilaca azila u BiH.

Među tražiocima azila u BiH je najviše onih koji su krajem 90-tih godina izbjegli sa Kosova. Njihov „privremeni prihvat“ koji zakonski može trajati tri godine je zbog nepronalaženja boljih rješenja produžavan još tri puta. Oni koji su imali sreće su iseljeni u treće zemlje, neki su se vratili kućama, dok preko 100 osoba kroz zahtjev za azil još uvijek vodi tešku borbu za legalizaciju svog statusa i goli život

Na drvenoj klupi na ulazu jedne od pet starih baraka sjedi djevojka kovrdžave kose i tamne puti koja ukazuje na njeno afroazijsko porijeklo. Posmatra igru nekoliko mališana različite dobi. Nedaleko od njih improvizirano igralište za odbojku. Stari tobogani i dječiji bicikli izbledjelih boja više nikog ne zabavljaju. Naslonjena na ulazna vrata susjedne barake srednjovječna žena pogledom prati ostale stanovnike njihovog drugog dom u kojem se bore za bolji život.

Od ukupnog broja tražioca azila u BiH najviše je onih koji su 1998. i 1999. godine izbjegli zbog rata na Kosovu, mada je evidentirano i nekoliko osoba iz Srbije, Turske, Bangladeša, Kameruna, Iraka, Francuske...

„Najviše se sekiram za djecu. Nemam posla i bez papira sam. U našem selu je bio veliki rat i nema nikakve šanse da se vratim. Ovdje i da imaš posla, zdravlja više nemaš. Nikakva prava ovdje nemaš“, kaže štićenica Azilantskog centra u Rakovici. Nakon bijega sa Kosova ona sa porodicom već 11 godina boravi u BiH.

Njenu priču dijele i drugi tražioci azila u BiH koji su privremeno smješteni u Azilantskom centru u Rakovici, a čija imena zbog sigurnosnih razloga nije poželjno objavljivati.

Od ukupnog broja tražioca azila, najviše je onih koji su 1998. i 1999. godine izbjegli zbog rata na Kosovu, mada je evidentirano i nekoliko osoba iz Srbije, Turske, Bangladeša, Kameruna, Iraka, Francuske...

Status privremenog prihvata dodjeljen je svima koji su izbjegli sa Kosova u BiH i važio je sve do septembra 2007. godine kada je odlukom Vijeća ministara ukinut. Oni koji su imali sreće posredstvom UNHCR-a iseljeni su u treće zemlje, dok oko 40 Albanaca smještenih u Rakovici i dalje vode svoju borbu za rješenje statusa.

„Privremeni prihvat je posebna kategorija prihvata gdje vi, u slučaju masovnog priliva izbjeglica, date ljudima neki oblik privremene zaštite. Ipak on vam ne daje mogućnost da nakon 10 godina, kao u njihovom slučaju, možete podnijeti zahtjev za upis u državljanstvo“, objašnjava Nedžmija Kukričar iz organizacije „Vaša prava“ koja pruža besplatnu pravnu pomoć tražiocima azila.

Prema postojećim zakonskim propisima privremeni prihvat može trajati najduže tri godine, dok je u njihovom slučaju bio tri puta duži. Nakon što je ukinut mnogi su masovno podnosili zahtjeve za azil jer je za njih povratak na Kosovo „nemoguć“.

„Te osobe nisu htjele da se vrate nazad, nisu imale mogućnosti da odu u treće zemlje i jedino rješenje bilo im je da podnesu zahtjev za azil. U pravilu azil traži osoba koja se nalazi u neposrednoj opasnosti za život što u njihovom slučaju nije tako“, ističe Marijan Baotić, pomoćnik ministra sigurnosti.

(NE)OSNOVANI ZAHTJEVI

U toku 2008. godine Ministarstvo sigurnosti BiH je dobilo 46 zahtjeva za azil za 95 osoba, dok su u prvih nekoliko mjeseci 2009. godine dobili 8 zahtjeva za 26 osoba. Najveći broj zahtjeva za azil Ministarstvo je dobilo upravo 2007. godine, i to 149 zahtjeva za 581 osobu.

Zahtjeve obično podnose cijele porodice jer je većina tražioca azila u BiH došla u pratnji supružnika i djece.
Helsinški komitet za ljudska prava (HCHR) u Izvještaju o stanju ljudskih prava za 2008. godinu navodi da je te godine bilo 138 zahtjeva za 462 osobe, te da je odbijen 41 zahtjev za 145 osoba.

Baotić pobjašnjava da Ministarstvo niti jedan zahtjev za azil nije dodjelilo osobi sa Kosova jer „sve ukazuje da nema osnova“, dok je od 2004. do 2009. godine pozitivno rješilo 7 zahtjeva i to za osobe iz Palestine i Srbije.

„Privremeni prihvat je kategorija u slučajevima masovnog priliva izbjeglica, dati ljudima neki oblik privremene zaštite. Ipak, on vam ne daje mogućnost da nakon 10 godina, kao u njihovom slučaju, možete podnijeti zahtjev za upis u državljanstvo... Kada je prestao privremeni prihvat, njima je bilo ponuđeno da podnesu zahtjev za azil ili da se vrate na Kosovo dok treće solucije nije bilo“, objašnjava Nedžmija Kukričar iz organizacije „Vaša prava“ koja pruža besplatnu pravnu pomoć tražiocima azila.

„Sve je više i više tražitelja azila sa neosnovanim zahtjevima. Jednom prilikom je došao mladić i rekao da želi azil. Sa njim sam razgovarao o tome šta on može dobiti i izgubiti, te koja je svrha što ga podnosi. On je kazao da je čuo da se ovdje bolje prodaju britvice za brijanje i želi azil“, kaže Baotić.

Prema postojećim zakonskim propisima ukoliko Ministarstvo sigurnosti odobri zahtjev za azil osoba stiče status priznatog izbjeglice, a u slučaju da ga odbije moguće je podnijeti tužbu Sudu BiH. Tako je od 2002. do 2009. godine Sud BiH zaprimio preko 200 tužbi tražioca azila. Od tog broja 17 je uvažio, te 80 odbio.

“Niko ne može reći da im je lako jer su toliko godina tu. Država je produžavala stalno njihov status privremenog prihvata tako da je danas glavni uzrok njihovog nezadovoljstva što nisu preseljeni u treće zemlje”, ističe Dževad Koštović, upravnik centra u Rakovici.

Ipak u organizaciji „Vaša prava“ ističu da su prava tražioca azila sa Kosova povrijeđena jer im je, nakon ukidanja privremenog prihvata, omogućeno da jedino podnesu zahtjev za azil u nadi da će riješili svoj status.

„Onog momenta kada je prestao privremeni prihvat njima je bilo ponuđeno da podnesu zahtjev za azil ili da se vrate na Kosovo dok treće solucije nije bilo. Nakon toliko godina privremenog boravka oni su ni na nebu, ni na zemlju tako da ne mogu riješiti svoje pitanje u BiH“, ističe Kukričar.

BEZ SLOBODE

Osobe kojima je dodjeljen status priznatog izbjeglice smještene su u centru u Salakovcu koji je u nadležnosti Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. Među njima je i 70 tražioca azila. S druge strane centrom u Rakovici „gospodari“ Ministarstvo sigurnosti koje vodi brigu isključivo o tražiocima azila.

Zahtjev za azil podnijela je i majka šestero djece koja također boravi u Azilantskom centru u Rakovici, a u nadi da će uspjeti napustiti BiH.

„Ovdje smo 10 godina i dosadilo je više. Izgubili smo živce, katastrofa. Predali smo zahtjeva za azil i nadamo se trećoj zemlji iako imam šestero djece koji su ovdje rođeni“, ističe ona.

Rješenje statusa izbjeglih u Ministarstvu vide u njihovom povratku na Kosovo gdje je, kako ističu, sigurnosna situacija „pozitivna“. Takvu tvrdnju Boatić temelji na činjenici da je tokom posjete Kosovu i razgovoru sa povratnicima, te predstavnicima vladinih i nevladinih tijela i uvidio da ne postoje nikakve prepreke za povratak izbjeglica.

„Ljudi imaju mogućnost da riješe svoju situaciju ako se opredjele za povrataka na Kosovo, a u prilog toj tvrdnji govori i činjenica da se oko 50 osoba vratilo i oni su zadovoljni“, ističe Baotić.

S druge strane, Koštović ističe da je oko 20 osoba posredstvom UNHCR-a u toku 2009. godine iseljeno u Kanadu, te dodaje da je do sada najviše Roma napustilo BiH.

U izvještaju State departmenta o stanju ljudskih prava u svijetu za 2008. godinu, u dijelu koji se odnosi na Kosovo, navodi se da je sigurnosna situacija “stabilna, ali krhka”, te da se problemi najviše odražavaju kroz etničke sukobe među građanima te zemlje.

„Kod podnošenja zahtjeva morate gledati da li bi Romi, ukoliko ih vratite na Kosovo u dio gdje su izrazita manjina, bili izrazito ugroženi. Ne možete odbiti nečiji zahtjev a da prije toga ne provjerite o čemu se radi, te na koji način bi se taj slučaj mogao riješiti“, ističe Kukričar.

Tako i HCHR u Izvještaju iz 2008. godine navodi da osobe sa Kosova „ne vjeruju u bezbjedan povratak i strahuju od revanšizma današnjih vlasti sa čijom se politikom nisu slagali”.

Prije godinu dana upravo je sa Kosova izbjegao mladić zbog, kako kaže, teške sigurnosne situacije i trenutno boravi u centru u Rakovici.

„Ovdje sam siguran i dobro mi je. Imam sve što mi treba, a sa Kosova sam pobjegao jer nisam bio slobodan. Nije mi bitno gdje ću da živim nego samo da budem slobodan“, kaže on.

BOLJI USLOVI I NOVI CENTAR

Centar u Rakovici bi do 2011. trebao zatvoriti svoja vrata svim štićenicima jer je predviđeno njegovo preseljenje u novi objekat na području Trnova. Mada uslovi koji trenutno vladaju u centru u Rakovici nisu najbolji, njegovi korisnici nisu nezadovoljni.

„Imamo sve što nam treba, a hranu spremamo od čega dobijemo. Ovdje je dobro. Na jednu baraku ima dosta ljudi, ali živimo dobro i ima dobrih ljudi“, ističe mladić koji je u centar došao 2008. godine (za prošireni razgovor sa njim kliknite ovdje).

Prema postojećem planu Ministarstvo sigurnosti će, kako ističe pomoćnik ministra Marijan Baotić, u novom centru obezbijediti bolje uslove nego što trenutno vladaju u Rakovici tako da će, između ostalog, novi korisnici morati izvjesno vrijeme biti u karantinu.

„Morat će proći zdravstvene preglede gdje će se utvrditi da li je osoba zaražena ili ne i dok ne prođe kako kažem 3D - dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju“, objašnjava on.

Ministarstvo sigurnosti BiH je dobilo

2008.  
46 zahtjeva za azil za 95 osoba  

U prvim mjesecima
2009.   
8 zahtjeva za 26 osoba

2007.
149 zahtjeva za 581 osobu

Prema postojećim zakonskim propisima sve troškove korisnika centra trenutno snosi UNHCR i država koja im obezbjeđuje, između ostalog, osnovno obrazovanje i zdravstvenu zaštitu.

„Za boravak jedne osobe tokom cijele godine mi izdvajamo preko 1.500 KM i to samo za hranu i higijenu. Bilo je slučajeva kada su tražitelji azila umrli i tu smo izašli u susret da snosimo troškove sahrane u BiH. U 2008. godini za rad centra u Rakovici izdvojili smo oko 450.000 KM“, objašnjava Baotić.

Za razliku od centra u Salakovcu, kako ističe Baotić, ovaj u Rakovici se ne suočava sa velikim problemima, te je odnos lokalnog stanovništva i njihovih štićenika na zavidnom nivou.

U centru u Salakovcu 2006. godine jedan od štićenika ubio je svoju nevjenčanu suprugu za što je pravomoćno osuđen na 11 godina, dok je u istom centru tokom 2008. godine evidentirana žutica kod nekoliko djece.

„Jeste evidentirana žutica ali se vrlo brzo pristupilo izloaciji i sanaciji tog problema tako da se nije izašlo iz okvira centra. U Rakovici mi imamo kontinuitet i redovne zdravstvene preglede“, objašnjava Baotić.

Trenutno iz centra u Rakovici 22 djece pohađa osnovnu školu, dok se njih pet obrazuje u srednjim školama. Tražioci azila, prema zakonima koji su na snazi, nemaju pravo na zapošljavanje ali im je Ministarstvo sigurnosti uz pomoć različitih nevladinih organizacija u centru obezbjeđivalo kurseve „stolarstva, frizerskog zanata, računarstva...“.

„Nastojimo da djeca koja borave u centru pohađaju osnovnu školu tako da ih vozimo u školu, a po potrebi se održava i dopunska nastava u kampu. Nekoliko osoba je izrazilo želju za srednjoškolskim obrazovanjem i mi smo im to omogućili, a bilo je i nekoliko studenata koji su uspjeli da se upišu na fakultet“, objašnjava Baotić.

Jedan od uposlenih u Azilantskom centu u Rakovici koji svakodnevno vozi djecu u školu, nedaleko od mjesta gdje borave, ističe da zbog njih stalno mora čištiti kombi i dodaje da im ne može ništa reći jer su „zaštićeni kao međedi“.

Tražioci azila ipak ističu da žive u nadi da će im status biti pozitivno riješen, te da će njihova djece imati svijetlu budućnost.

„Ovdje sam došla sa sinom kada je imao 14 godina i tu smo već 11 godina. Svi mi želimo da nam se riješi status, da imamo trajno rješenje kako bi nam djeca imala budućnost“, zaključuje još jedna štićenica centra u Rakovici.