Zahvaljujući jednom humanom projektu, djeca bez roditelja ipak nisu bez nade. U Bosni i Hercegovini danas postoje dva SOS Dječija sela u kojima živi i za život se sprema 250 djevojčica i dječaka. Djeca različitog uzrasta žive u SOS obitelji poput braće i sestara. U svakoj porodičnoj kući živi SOS mama s najviše šestoro ili sedmoro djece i oni čine jednu porodicu. Priča o njima je priča o projektu koji ima razlog i puno društveno opravdanje.

Pred vratima porodične kuće u ulici Hermanna Gmeinera 1 sjedila je srdačna i nasmijana  žena. Poželjela je dobrodošlicu i otvorila vrata svoga doma. Unutra je sve bilo čisto, puno sunčeve svjetlosti a u zraku se osjetio miris spokoja, ljubavi i sklada. Pojavilo se troje djece, dvije djevojčice i jedan dječak, u čijim se pogledima nazirala nesigurnost. Ali i neka čudna nježnost. Osmijeh i sjaj u očima dječaka Milana naprosto očarava. Sjeo je pored majke, mirno i pozorno nastavio promatrati situaciju a djevojčice su se nakon kratkog upoznavanja otišle igrati. Čovjek tada ne može a da ne pomisli: Kako divna i dobro odgojena djeca.

Amira je žena koja je svoj život posvetila brizi i odgoju djece. Nakon što je prošla na konkursu za SOS majku u njen život je, prije dvanaest godina, ušlo šestero prekrasne djece željne majčinskog zagrljaja, ljubavi i pažnje. U svojoj kuci, u SOS selu, dan ove porodice započinje veoma jednostavno, buđenjem, doručkom i spremanjem u školu. Nakon što svoje mališane isprati, Amira se posvećuje kućnim poslovima  što joj uvelike olakšava glas šestomjesečne bebe. Kako dan polako prolazi, djeca se vraćaju iz škole, završavaju školske obaveze a ostatak vremena provode s majkom ili prijateljima. Sa svojom djecom Amira ima iskren i nježan majčinski odnos. „ U njima je toliko ljubavi, pažnje i želje da pomognu svima“.

Ljubav i pažnja

SOS mama Amira sa djecom: Milan, Ina i Jagoda

Povjeravaju joj gotovo sve; kako probleme, lijepe i ružne trenutke, tako i najskrivenije tajne, na što im ona, kao i svaka majka, odgovara s mnogo ljubavi i pažnje. „Često razgovaramo o svemu, a još ako se netko od njih zaljubi nema kraja priči“ uz osmijeh kaže Amira. U svakoj SOS porodici vladaju prije svega ljubav i pažnja, a ako se zaputite k njima s otvorenim srcem, za samo nekoliko minuta boravka osjetit ćete svu tu prisutnu toplinu! Amira je jedna od ukupno šesnaest SOS majki koje žive i rade u SOS Dječijem selu.

Dolazak SOS Kinderdorfa u Bosnu i Hercegovinu nažalost je vezan za rat i ratna stradanja. Godine 1994., za vrijeme rata, započeli su sa hitnim projektima. Nakon rata, 1996. godine, počela je izgradnja SOS Dječijeg sela u Sarajevu a godinu dana kasnije 15 porodičnih kuća bilo je spremno za useljenje. Iste godine otvara se i drugo SOS Dječije selo u Bosni i Hercegovini, sagrađeno u Gračanici. U ova dva SOS Dječija sela trenutno živi 250 dječaka i djevojčica. Djeca različitog uzrasta žive u SOS obitelji poput braće i sestara. Prema konceptu SOS Kinderdorf International, u svakoj porodičnoj kući živi SOS mama s najviše šestoro ili sedmoro djece i oni čine jednu SOS porodicu. Svaka SOS porodica ima mjesečna primanja neophodna za sve životne potrebe, a oko troškova se dogovaraju sa svojom SOS majkom. Djeca se u porodici međusobno nazivaju braćom i sestrama, a biološka braća i sestre uvijek žive zajedno. Svaka SOS porodica integrirana je u zajednicu i učestvuje u njenom životu, tako da se djeci pruža prilika da uspostavljaju odnose s drugima, da uče životne vještine i razvijaju samopouzdanje. U ovakvom porodičnom obliku zbrinjavanja djeca imaju mogućnost odrastanja u toploj, porodičnoj atmosferi u kojoj se izgrađuju trajni emocionalni odnosi.

SOS Kinderdorf, kratka historija SOS Kinderdorf je nevladina humanitarna organizacija koja već 60 godina postoji kako bi štitila interese i prava djece širom svijeta. SOS Kinderdorf kroz porodični vid brige, brine o djeci bez roditeljskog staranja, pružajući im ljubav, pažnju, SOS majku, te SOS braću i sestre. Prvo SOS selo osnovao je Hermann Gmeiner 1949 godine u malom mjestu Imst u Austriji. Hermann Gmeiner rođen je 23. juni 1919. godine u malom austrijskom mjestu Alberschwende kao peto od devetoro djece, koliko je rođeno u skromnoj, obiteljskoj kući Gmeinerovih. Uvidio je kako je Austrija iz tog perioda, kao i uostalom čitava Evropa, puna mladih udovica i nezbrinute djece. I ovaj čovjek odluči spojiti to dvoje i to spojiti u kući. Kako nije imao novaca odlučio je da ih traži. Na stotine adresa širom Austrije poslao je pisma objašnjavajući zašto je potrebno da ovi dječaci i djevojčice odrastaju u toplini doma uz majku koja, iako nije biološka, ipak jest majka. I nije tražio mnogo. Tražio je samo jedan šiling. Počeli su stizati odgovori i u njima šilinga dovoljno za jednu, dvije, tri kuće... Dovoljno za čitavo selo. Tako je 1949. godine u tirolskom gradiću Imst nastalo prvo, danas povijesno Dječije selo. Za prvih deset godina uspio je izgraditi deset sela. Iz Austrije se proširio na Francusku i Njemačku. I dalje po Evropi, svugdje gdje su djeca trebala dom. Uz pomoć prijatelja i donatora uslijedila je gradnja sela u Vijetnamu, Indiji, Latinskoj Americi, bliskoistočnim zemljama, Africi... Danas SOS Dječija sela i Kuće za mlade domovi su za oko 58.000 djece i adolescenata u 132 zemalje svijeta na svih pet kontinenata. Rade u duhu UN Konvencije o Pravima djeteta koja nastoje zaštititi širom svijeta.

Pored toga što je SOS majka profesionalno obučena, ona djeci u porodici pruža ljubav, sigurnost i podršku i radi u najboljem interesu za razvoj svakog pojedinačnog djeteta. U tome joj pomažu stručni radnici Sela i svi izvori podrške u zajednici. Da bi postala SOS majka potrebno je proći niz provjera i edukacijskih programa, što samo dokazuje da su dovoljno spremne uspješno obavljati ovaj poprilično zahtjevan posao.

U interesu djece

Kuća je dom za porodicu i tu djeca uživaju u osjećaju istinskog pripadanja i sigurnosti. Djeca rastu i uče zajedno, dijele odgovornosti, sreću i tugu svakodnevnog života. Uz ljubav i brigu djeca uče da vjeruju u sebe i svoje mogućnosti. Velika pažnja se posvećuje obrazovanju djece i nastojanjima da jednog dana izrastu u dobre ljude.  U dobi od 15 godina djeca iz SOS Dječijih sela se sele u SOS  Kuće za mlade, gdje ostaju do završetka srednjoškolskog obrazovanja.  Period boravka u Kući za mlade svake mlade osobe ovisi o individualnim potrebama i primarno je fokusirano na dobrobit svakog djeteta. Kuća za mlade je van Dječijeg sela, ali pedagoški koncept je još uvijek vezan za Selo. Suština je podržati djecu da žive što samostalnije, ali veza sa SOS mamom i SOS porodicom u Selu je i dalje od velike važnosti za pozitivan razvoj mladih ljudi. Važno je napomenuti da SOS Kinderdorf brine o djeci do njihovog osamostaljenja. Dakle, podržava ih ukoliko odluče studirati, pomaže u pronalsku zaposlenja, stana. To znači – uz njih je sve dok ne postanu „svoji ljudi“.

SOS je također otvorio svoja vrata za mališane u dva bosanskohercegovačka grada, osnivajući dječije vrtiće – u Mostaru, Goraždu i Sarajevu.

 

Kreativni vrtići

U vrtićima svake godine boravi oko 300 mališana uzrasta tri do šest godina raspoređenih u tri odgojne grupe. Pored redovnog programa, koji se provodi po metodologiji usmjerenoj na dijete, u vrtićima se provode i dodatni programi za učenje engleskog jezika, ritmike, plesa, muzike, upotrebe računara. S djecom također radi i logoped. Pohađanje vrtića posebno je značajno za djecu iz socijalno ugroženih porodica, za koju je boravak besplatan jer im SOS Kinderdorf International obezbjedi sponzora, kao i za djecu samohranih roditelja i ratnih vojnih invalida, koji participiraju s polovinom troškova.

ZAJEDNICA KAO PODRŠKA: SOS majka je profesionalno obučena i djeci u porodici pruža ljubav, sigurnost i podršku. U tome joj pomažu stručni radnici Sela i svi izvori podrške u zajednici. Da bi postala SOS majka potrebno je proći niz provjera i edukacijskih programa, što samo dokazuje da su dovoljno spremne uspješno obavljati ovaj poprilično zahtjevan posao.

Za djecu predškolskog uzrasta koja žive u udaljenim krajevima i koja ne pohađaju vrtić organizuju se besplatne igraonice u blizini njihovog mjesta stanovanja, najčešće u prostorima osnovnih škola, čiji je glavni cilj priprema za polazak u školu. Tokom jedne školske godine kroz igraonice u Mostaru, Goraždu i Sarajevu prođe oko 1 000 djece. Također, u sve aktivnosti vrtića aktivno su uključeni i roditelji.

SOS Društveni centar „Hermann Gmeiner” osnovan je 2000. godine s ciljem da djeci od tri do 19 godina ponudi bezbjedno mjesto za kreativni, edukativni i socijalni razvoj. Mnogo je različitih aktivnosti koje djeca iz SOS Dječijeg sela i djeca iz zajednice mogu besplatno pohađati u Centru, kao što su kursevi kompjutera, engleskog i njemačkog jezika, instrukcije iz matematike, muzika, ples, gluma, gitara, orkestar, likovna i keramička radionica, foto-video radionica. Također u Centru postoji otvoreni prostor s različitim sadržajima nestrukturiranog slobodnog vremena: organiziraju se izleti, posjete kinima, pozorištima, izložbama i sportskim događajima. Tu su i internet kutak, biblioteka, društvene igre. Organiziraju se interaktivne diskusije i različiti projekti za mlade kroz vršnjačku edukaciju. Mjesečno kroz Centar prođe i njegove usluge koristi više od 1 000 djece i mladih.

„Superbus”

Da bi mališani bili što sretniji tu je i niz programa od kojih pažnju svih plijeni Superbus ili „Društveni centar na točkovima”. To je  mobilni program koji je otpočeo sa radom 2004. godine i koristi igru kao osnovno sredstvo učenja, a aktivnosti se odvijaju pod motom: Svako ima pravo na igru! Djetinjstvo je podjednako dragocjeno za svako dijete bez obzira na socijalne, ekonomske, etničke, starosne, polne razlike među njima. Aktivnosti se obavljaju na različitim mjestima: u školama, parkovima, bolnicama, vrtićima, na festivalima, ali i udaljenim mjestima u BiH na kojima djeca imaju male mogućnosti da kvalitetno koriste slobodno vrijeme. Djeca se kroz igru razvijaju, stiču vještine, otkrivaju sebe, prepoznaju svoje talente, isprobavaju mogućnosti, grade samopouzdanje i samopoštovanje, uče da vole i uvažavaju druge. Radeći s roditeljima, učiteljima i pedagozima, Superbus tim nudi ideje: kako uz pomoć jednostavnog, dostupnog i jeftinog materijala provesti slobodno vrijeme s djecom u korisnim, kreativnim i edukativnim aktivnostima. Takođe, Superbus tim osposobljen je za pružanje treninga profesionalcima koji su u direktnom radu s djecom, nudeći im znanje i iskustvo.

ENGLESKI, PLES, KOMPJUTERI: U vrtićima svake godine boravi oko 300 mališana uzrasta tri do šest godina raspoređenih u tri odgojne grupe. Pored redovnog programa, u vrtićima se provode i dodatni programi za učenje engleskog jezika, ritmike, plesa, muzike, upotrebe računara. S djecom radi i logoped.

Djeca u SOS sela dolaze preko Centara za socijalni rad, koji su njihovi zakonski staratelji i nadležni su da procjene koji je vid zbrinjavanja najbolji za djecu! Ukoliko je SOS Dječije selo najbolji oblik, upućuje mu se dopis te stručni tim SOS Dječijeg sela zajedno s timom za Socijalni rad dogovaraju šta je najbolje za dijete.

Svako dijete je posebno

Zadatak SOS sela je, između ostalog i  da pokušava ostvariti kontakte s biološkim srodnicima, zajedno s Centrom za socijalni rad. Većina djece imaju kontakt s biološkim roditeljima ili nekim od biloških srodnika jer je to, prema mišljenju radnika SOS sela, veoma važno za razvoj djeteta.

„Svako dijete je posebno i ima svoju priču, a našem stručnom timu u cilju je suočiti se sa svim problemima koje neko dijete ima. Svakom djetetu pristupamo individualno i nastojimo uvidjeti njegove potrebe i pomoći mu“ rekla je Lamija Turčilo, PR SOS Dječijeg sela.  S djecom radi čitav krug stručnjaka, pedagozi, psiholozi, a ponekad je potrebna i intervencija spoljnih saradnika; logopeda, pedijatara i sl.

Rijad Gvozden: Pružili su mi šansu i vratili me u život   Dvadesetogodišnji Rijad Gvozden  ponos je svih, najbolji primjer upornosti. Nakon smrti majke, a ubrzo poslije i gubitka oca, Rijad dolazi u  Gračanicu, gdje pronalazi svoj drugi dom u SOS Dječijem selu. Ovog mladog čovjeka, za kojeg prijatelji kažu da je izuzetno pozitivna, čvrsta i uporna ličnost, život nije mazio. „Rano sam ostao bez majke, a mene i ostalu braću i sestre rahmetli otac nije mogao izdržavati. Bilo je trenutaka kada smo i hljeba bili željni. S jedanaest godina prvi put sam gledao emisije na televiziji“ – priča Gvozden. U Tuzli upisuje Saobraćajnu školu nakon čega život nastavlja u SOS Kinderdorft kući, gdje dane provodi s još 11 mladića i djevojaka sličnih sudbina.  „Ova kuća i moji prijatelji, braća, sestre i odgajatelji jedini su mi dom i porodica s kojima sam sretan“! Kao učenik bio je veoma uspješan, a dokaz tome je više od 15 medalja i priznanja sa brojinih takmičenja.Ubrzo zatim proglašen je  najtinejdžerom Tuzle. Nakon završetka srednje škole ostvarila mu se još jedna želja, kada je primljen na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. „Drago mi je što sam dobio priliku da radim ono što volim. Veoma je naporno, radimo od jutra do mraka, ali ako nešto zaista volite sve ide mnogo lakše“, rekao je Gvozden. Nagrada za njegov rad stigla je u februaru ove godine kada je Rijad postao novi stipendista Fondacije „Mirna Filipan“. Fondacija nosi naziv mlade glumice koja je tragično preminula prije osam godina, a osnovana je s ciljem unapređivanja i razvoja glumačke umjetnosti kako u FBiH tako i na internacionalnom nivou. „Bio sam iznenađen kada sam saznao za stipendiju. Ubrzo sam shvatio kako ce moje školovanje ove godine biti znatno lakše. Sada je na meni red da svojim trudom i radom pokažem ovim ljudima kako je njihov novac u pravim rukama“, rekao je Rijad.

Kvalitetan i koristan rad ove institucije uvidjeli su mnogi, kako građani tako i brojni sponzori, koji pomažu financijskim prihodima i tako uvelike olakšavaju rad. „Bez pomoći manjih i većih kompanija, te podrške građana, naš rad ne bi bio moguć. Donacije u novcu, proizvodima, pružanje različitih usluga...olakšavaju i čine mogućom našu misiju” kaže Lamija Turčilo i dodaje: „Mi zaista želimo da budemo dio zajednice, što dokazuje činjenica da oko Sela nemam čak ni ogradu i trudimo se da se naša djeca ni po čemu ne razlikuju od djece koja žive u svojim biološkim porodicama. Naša djeca su samo djeca“ rekla je  Turčilo.