Pravni sistem u BiH prolazi kroz radikalne reforme, uvode se novi pravni pojmovi i instituti, pa novinarima u BiH, čak i onima koji su pravnici, nije nimalo lako. Da bi profesionalno izvještavali iz suda, novinari moraju biti spremni na dugotrajnu samoedukaciju.

Profesionalno izvještavanje iz suda pretpostavlja posjedovanje elementarnih znanja iz više pravnih oblasti. Znanja doprinose razumijevanju složenih situacija, a pravni odnosi i pravni slučajevi su po prirodi stvari prilično složeni, iako za većinu ljudi tako ne izgledaju. Da bi se dobro izvještavalo iz sudnice i izbjegle zamke pogrešnog interpretiranja treba dobro poznavati pravnu terminologiju.

Novinari koji nemaju pravnih znanja često dolaze u neprijatne situacije: mnoge stvari im nisu jasne, a ne znaju kako da ih razjasne. Sudije ili pravnici koje pozovu u pomoć rijetko imaju strpljenja, ili smisla, da komplikovane pravne pojmove objasne na jednostavan način, tako da dodatna objašnjenja stvaraju još veću konfuziju. Često ni elementarna pravnička znanja nisu od pomoći. Zakoni se često mijenjaju, uvode se novi pojmovi, daju se nova rješenja. To dodatno otežava novinarski posao.

Novinarima u Bosni i Hercegovini, čak i onima koji su pravnici, danas nije nimalo lako. Pravni sistem prolazi kroz radikalne reforme. Uvode se novi pravni pojmovi i instituti o kojima se ne mogi informisati u domaćoj pravnoj literaturi. To je posebno slučaj u krivičnom procesnom pravu, oblasti koja je za njih najprivlačnija i koja je dio njihovog svakodnevnog posla.

Krivični procesni zakoni su pravila procedure po kojoj se vode sudski postupci u krivičnim stvarima. Zakonodavci u BiH su napustili kontinentalni sistem krivičnog procesnog prava i u najvećoj mjeri usvojili anglosaksonski (američki) sistem o kome domaće sudije i tužioci imaju znanja koliko i obični ljudi koji gledaju američke filmove. Naravno, sudije prolaze kroz sistem stalne edukacije i postaju poznavaoci novog sistema, ali nema mnogo sličnih edukacija za novinare. Zbog toga je za novinare spas u strpljivoj samoedukaciji. Prilikom izvještavanja iz suda novinar mora biti vrlo pažljiv, jer ga nijanse u pojmovima mogu diskreditovati kao profesionalca i prikazati kao neznalicu.

Nekoliko objašnjenja za ključne pojmove iz krivične oblasti mogu koristiti novinarima u svakodnevnoj praksi.

Tužilac

Novi sistem krivičnog procesnog zakonodavstva postavljen je kao stranački sistem.  Tužilac je, kao predstavnik i zastupnik države, stranka u krivičnom postupku i ima istu ulogu kao advokat odbrane. On je taj koji u ime države treba da dokaže pred sudom postojanje krivičnog djela i krivicu lica koje je optužio. Postojanje krivičnog djela i krivica su dvije odvojene stvari. Tužilac često lako može dokazati postojanje krivičnog djela, ali ne i krivicu lica koje osumnjiči/optuži. Pred sudom tužilac nema više prava od branioca optuženog. Njihove uloge i njihova prava su potpuno ista. Zakon o krivičnom postupku (ZKP) to usvaja kao načelo jednakosti oruđa.

U novom Zakonu o krivičnom postupku tužilac je dobio u ruke kompletan postupak istrage.  U ranijem procesnom sistemu istragu je na prijedlog tužioca vodio istražni sudija. Tužilac istragu otvara kada do njega dopre glas da je izvršeno neko krivično djelo. Državni organi (policije, inspekcije, razne službe), kao i građani, imaju obavezu da tužiocu prijave krivična djela. Tužilac istragu otvara kada ocijeni da postoje osnovi sumnje da je krivično djelo izvršeno.

Osumnjičeni

Osumnjičeni je lice protiv koga se vodi istraga. Status osumnjičenog prestaje sa podizanjem optužnice ili kaznenog naloga. Pritvor se, po pravilu, određuje protiv osumnjičenog i u fazi istrage. Moguće je, ali se rijetko događa, da pritvor bude određen nakon okončane istrage, odnosno nakon što osoba bude optužena. Zbog toga novinar treba obratiti pažnju na rješenje o određivanju pritvora u kome uvijek stoji „protiv osumnjičenog“ ili „protiv optuženog“.

Najčešće greške novinari prave prilikom izvještavanja o određivanju pritvora. Dvije greške se ponavljaju. Prvo, često se ne razlikuju uloge tužioca i sudije pa se kaže da je „tužilac odredio pritvor“, umjesto “tužilac je predložio (ili zatražio) određivanje pritvora“. Pritvor uvijek određuje sud (uglavnom sudija za prethodni postupak – sudija koji u toku istrage postupa u slučajevima kada je to propisano Zakonom o krivičnom postupku, odnosno koji na prijedlog tužioca donosi rješenja o eventualnom pritovoru i druge mjere). Drugo, novinari često ne razlikuju „osumnjičenog“ od „optuženog“ pa se desi da proglase optuženim nekoga ko je osumnjičen i protiv koga se tek pokreće istraga. 

Optuženi

Optuženi je lice protiv koga je tužilac podigao optužnicu. Taj status optuženo lice ima od faze potvrđivanja optužnice pa do izricanja presude. Ukoliko dođe do osuđujuće presude, poželjno je do pravosnažnosti koristiti sintagmu „nepravosnažno osuđeni“. Kada prvostepena osuđujuća presuda postane pravosnažna, treba koristiti pojam „osuđeni/osuđenik“.

Branilac

Branilac je stručno lice koje profesionalno zastupa osumnjičenog/optuženog u krivičnom postupku. Prema Zakonima o krivičnom postupku u BiH, za branioca se može uzeti samo advokat. Izuzetak postoji u Brčko Distriktu i u Zeničko-dobojskom kantonu, gdje profesionalci u Kancelarijama pravne pomoći građanima slabog imovinskog stanja pružaju pravnu pomoć, koja uključuje i krivične odbrane. 

Istraga

Istraga je faza krivičnog postupka koja se odvija pred tužiocem. Istragom upravlja tužilac, a istražne radnje po njegovom ovlaštenju mogu da provode i drugi organi (najčešće policija). Sud se u fazi istrage pojavljuje samo u ulozi sudije za prethodni postupak i sudskog vijeća koje po žalbi razmatra odluke sudije za prethodni postupak. Uloga suda u fazi istrage svodi se na kontrolu zakonitog postupanja tužioca i zaštite prava lica lišenog slobode.

Istraga se završava odustajanjem od krivičnog gonjenja ili podizanjem optužnice protiv lica za koje tužilac smatra da je izvršilo krivično djelo.

Posebne istražne radnje

Posebne istražne radnje su novina u krivičnom procesnom zakonodavstvu. To su radnje koje trebaju da pomognu tužiocima da efikasno otkrivaju teška i složena krivična djela, a posebno djela organizovanog kriminala. Postoje krivična djela u čije je izvršenje uključen veći broj ljudi na različitim lokacijama i koja se vrše uz pomoć novih komunikacijskih tehnologija, tako da ih nije moguće dokazivati klasičnim dokaznim sredstvima (ispravama, materijalnim dokazima, svjedocima). Kriminalci su često bolje organizovani od države i u svoje kriminalne djelatnosti uvode razna tehnološka dostignuća. Zbog toga je zakonodavac proširio ovlaštenja tužioca i dao im u ruke efikasnije mehanizme za otkrivanje izvršilaca ovih krivičnih djela.

Posebne istražne radnje su nabrojane u članu 116. ZKP BiH: a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, b) pristup kompjuterskim sistemima, c) nadzor i tehničko snimanje prostorija, d) tajno praćenje i tehničko snimanje lica i predmeta, e) prikriveni istražilac i informator, f) simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine, i g) nadzirani prevoz i isporuka predmeta krivičnog djela. Ove istražne radnje se mogu  odrediti samo za krivična djela protiv integriteta BiH, protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, terorizma, i za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna. 

Pritvor

Pritvor je jedna od mjera za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog/optuženog i za uspješno vođenje krivičnog postupka. Druge mjere su mjere zabrane (napuštanja mjesta boravka, posjećivanja određenog mjesta, kontaktiranja sa određenim licima) i jemstvo (jemstvo daje osumnjičeni/optuženi kao garanciju da će se odazivati na pozive suda i tužilaštva, odnosno da neće pobjeći). Prije određivanja pritvora sud je dužan ispitati da li su primjenjive lakše mjere.

Za određivanje pritvora potrebno je ispunjenje određenih uslova. Prvo, potrebno je da postoji osnovana sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo. Ako takav stepen sumnje postoji, onda se ispituje postojanje razloga za pritvor. Oni su tačno nabrojani u članu 132. ZKP BiH: a) opasnost od bjekstva, b) postojanje bojazni da će (određena osoba) uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili ako naročite opasnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, c) ako postoji opasnost da će ponoviti  krivično djelo ili dovršiti pokušano djelo, ili učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora pet ili više godina, i d) ako je pritvor neophodan za sigurnost građana i imovine, a radi se o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna.  (U nedavno objavljenom izvještaju Komiteta za ljudska prava UN preporučuje se BiH da briše tačku d) člana 132. ZKP BiH kao razlog za pritvor jer je „nejasan koncept sigurnost građana i imovine“).

Pritvor predlaže tužilac, a uvijek određuje sud (sudija za prethodni postupak ili vijeće od trojice sudija ukoliko se sudija za prethodni postupak ne složi sa prijedlogom tužioca). Prije određivanja pritvora osumnjičeni mora biti izveden pred sudiju i mora mu se dati mogućnost da se pred sudijom izjasni o prijedlogu za određivanje pritvora. Takva odredba ne postoji u ZKP-u, ali postoji u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima (član 5.3). Konvencija je sastavni dio pozitivnog zakonodavstva BiH i ima prioritet u odnosu na domaće zakonodavstvo. Ovu odredbu konvencije sudovi su počeli da primjenjuju prije godinu dana. 

Potvrđivanje optužnice

Kada tužilac završi istragu i zaključi da ima čvrste dokaze o postojanju djela i krivici osumnjičenog, podiže optužnicu. Optužnica se podnosi sudiji za prethodno saslušanje (sudija koji nakon podizanja optužnice postupa u slučajevima kada je to propisano zakonom i koji ima ovlaštenja koja pripadaju sudiji za prethodni postupak), koji razmatra optužnicu. Sudija za prethodno saslušanje može da potvrdi optužnicu, ili da odbije potvrđivanje. Protiv njegove odluke o odbijanju tužilac nema pravo žalbe. Ovakvo rješenje su tužioci žestoko kritikovali, ističući da su kao stranka u postupku dovedeni u neravnopravan položaj. Zbog toga se zakonodavac u Nacrtu izmjena i dopuna ZKP BiH opredijelio da pravo žalbe prizna i tužiocu. Potvrđena optužnica se dostavlja optuženom uz obavještenje da će u roku od 15 dana biti pozvan da se izjasni o krivnji, da li namjerava podnositi prigovore protiv optužnice i da li predlaže dokaze koje namjerava izvesti. Dakle, protiv potvrđene optužnice optuženi nema pravo žalbe, ali može podnijeti prigovor kojim se otvara postupak preispitivanja optuženja.

Na ročištu o izjašnjenju o krivnji optuženi može da se izjasni da je kriv, ili da nije kriv. Ako se izjasni da je kriv, sudija upućuje predmet sudiji ili vijeću koji će razmatrati da li je priznanje dato dobrovoljno i sa razumijevanjem i da li postoji dovoljno dokaza o krivnji. Ako sudija/vijeće prihvate izjavu o krivnji, nastavlja se sa pretresom za izricanje sankcije i time je postupak okončan.

Ako se optuženi izjasni da nije kriv, predmet se prosljeđuje sudiji/vijeću koje će zakazati glavni pretres i izvoditi dokaze po pravilima dokaznog postupka.

Sporazum o priznanju krivnje (nagodba)

Ovo je institut koji izaziva najviše interesovanja i nerazumijevanja istovremeno. Tužilac i optuženi (odbrana) mogu u svakoj fazi postupka pregovarati o krivnji i zaključiti sporazum. Pregovaranje uvijek uključuje priznanje osumnjičenog/optuženog da je počinio krivično djelo, a sa strane tužioca ponudu blaže kazne. Pregovaranje se mora kretati u zakonskim okvirima i tužilac ne može ponuditi kaznu manju od one koja bi se po zakonu mogla izreći primjenom odredaba o ublažavanju. Takav sporazum sud ne bi mogao da prihvati.

Zaključeni sporazum tužilac podnosi sudu (sudiji za prethodno saslušanje ili sudećem  sudiji/vijeću sa kojim zakazuju ročište za razmatranje sporazuma). Prilikom razmatranja, sud provjerava da li je do sporazuma došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem optužnice, da li optuženi razumije svoj procesni položaj i posljedice sporazuma, a posebno da li razumije da se time odriče prava na suđenje i da ne može uložiti žalbu na sankciju koja će mu se izreći. I u ovom slučaju sud treba da ispita da li postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog.

Kada sud prihvati sporazum, nastavlja sa ročištem za izricanje krivične sankcije. Ukoliko sud sporazum odbaci, nastavlja sa glavnim pretresom kao da sporazuma nije bilo, a priznanje optuženog sud ne može koristiti kao dokaz.

Oko sporazumijevanja postoji dosta problema u praksi i dosta nerazumijevanja u javnosti. Osnovni problem jeste nepostojanje izgrađene prakse u vezi sporazuma zbog čega se događa da se za ista djela zaključuju različiti sporazumi i dogovaraju različite kazne. Takođe, događalo se da u sporazumu optuženi dobije težu kaznu od one koju izrekne sud u redovnom postupku. Vrlo često su sa aspekta razumijevanja pravde u javnosti problematični sporazumi sa optuženim koji su počinili teška krivična djela (ratne  zločine, silovanja, zloupotrebe). Neprihvatanje u javnosti kazne koja se ugovara sa optuženim kompromituje pravdu i kredibilitet suda. S druge strane, sporazume često osuđuju oštećeni zbog toga što počinilac djela dobija pogodnosti, a oni nisu obeštećeni. To su ozbiljni problemi sa kojima se suočava tužilačka i sudska praksa u BiH danas.

U sudskoj praksi sporazumi su široko prihvaćeni i broj predmeta okončanih sporazumima se svake godine povećava. To doprinosi efikasnosti sudova i znatno smanjuje troškove države. To su dobri razlozi da se podrži primjena ovog instituta. Istovremeno je potrebno raditi na podizanju kvaliteta pregovaranja, izradi dobrih standarda i internih procedura, te ujednačavanju pristupa i kaznene politike.

Pravično suđenje

Standard pravičnog suđenja postavila je Evropska konvencija o ljudskim pravima, a u svojoj praksi detaljno razradio Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. Naš ZKP preuzima sve ove standarde definišući ih u odredbama o pravu lica lišenog slobode, pravima osumnjičenog, odnosno optuženog, kroz pravo na odbranu i pravo na jezik i pismo.

Član 5. Konvencije garantuje pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u slučajevima i u skladu sa zakonom predviđenim postupkom (zakonit pritvor na osnovu presude nadležnog suda, zakonito hapšenje i pritvaranje i drugi slučajevi koji se taksativno navode). Svako lice lišeno slobode se odmah obavještava o razlozima hapšenja i optužbi protiv njega na jeziku koji razumije. Uhapšeno lice se mora odmah izvesti pred sudiju i ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušteno na slobodu do suđenja. Lice lišeno slobode ima pravo na ispitivanje zakonitosti pritvaranja i pravo na naknadu u slučaju nezakonitog pritvaranja.

Pravično suđenje definiše član 6. Konvencije, što uključuje pravo na javno i u razumnom roku suđenje od strane nezavisnog i nepristrasnog suda. Javnost se može isključiti u interesu morala, javnog reda i nacionalne sigurnosti, ili kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili razlozi privatnosti, ili u posebnim okolnostima u mjeri koja je neophodna, kada bi javnost mogla štetiti interesima pravde. Svako ko je optužen smatra se nevinim dok se ne dokaže da je kriv. Konvencija dalje razrađuje prava koja definiše kao minimum: obavještavanje na jeziku koji optuženi razumije, adekvatno vrijeme za pripremanje odbrane, pravo na branioca koga sam izabere i pravo na besplatnu pravnu pomoć, pravo da ispita svjedoke protiv sebe i pravo da predlaže i ispituje vlastite svjedoke, pravo na besplatnu pomoć prevodioca, te pravo da osuđujuću presudu preispita viši sud.

In dubio pro reo (U sumnji, blaže za krivca)

Ovo pravilo rimskog prava sadržano je u članu 3. ZKP BiH. Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Ne bis in idem (Ne dvaput u istoj stvari)

Ovo je univerzalno načelo krivičnog procesnog prava prema kome niko ne može biti ponovo suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka. Konvencija ovo pravilo definiše u članu 4. Protokola 7. predviđajući mogućnost ponovnog otvaranja postupka ako postoje dokazi o novim činjenicama, ili ako je postojala suštinska mana u prethodnom postupku koja je mogla uticati na njegov ishod.

Šta novinari mogu učiniti

Da bi se izbjegle zamke „diletantskog novinarstva“ novinar bi za svaku nejasnoću trebao potražiti objašnjenje. Sve što novinaru nije jasno u izvještavanju iz sudnice, ili u vezi sa pravom, neće biti jasno ni čitaocu/slušaocu. Ponekad neći biti moguće dobiti pojašnjenje, ili konsultovati pravne izvore. U takvim situacijama najbolje je ne pominjati nejasne pojmove i izbjegavati nerazumljive komentare.

Najbolji način da se stekne elementarno znanje jeste čitanje sudskih odluka u integralnim verzijama, koje neki sudovi objavljuju na svojim internet stranicama.  Na taj način se sklapa pravni mozaik i uspostavlja logična veza među pojmovima, tako da nejasno postaje razumljivo. Drugi način je da se u pogodnoj prilici sudija ili portparol suda zamoli za pravno pojašnjenje. To će imponovati sudijama i na taj način će novinar sticati povjerenje i doprinositi otvaranju suda prema javnosti. Ne treba zaboraviti ni  enciklopedije i razne pravne priručnike u kojima se mogu pronaći potrebna objašnjenja.