Od mnogih izvještaja o ratnim zločinima koje sam napisala, smatram da je serija priča o Milanu Lukiću i njegovim ratnim i postratnim dejstvima imala najveći uticaj.

 

Pronalaženje inspiracije i protagonista za istraživačke izvještaje o ratnim zločinima nije teško u ovom dijelu svijeta. Priče su tu i ima ih mnogo – priče koje nikad nisu ispričane, a neke od njih imaju mnogo veću moć iscjeljivanja nego sudski procesi ili komisije za istinu.

 

Međutim, tu su i priče koje ne iscjeljuju – priče koje šokiraju čitaoce i utiču na tok stvari u budućnosti. Upravo takav je efekat imalo BIRN-ovo istraživanje o životu u bjegstvu optuženika za ratne zločine Milana Lukića. Od mnogih izvještaja o ratnim zločinima koje sam napisala, smatram da je serija priča o Lukiću i njegovim ratnim i postratnim dejstvima imala najveći uticaj.

 

Lukić nikada nije trebao biti glavni predmet mojih istraživanja. Osjećala sam da bi se moglo postaviti i pitanje objektivnosti jer sam i ja, kao i on, iz Višegrada.

 

Strah i trepet i nakon rata

 

Međutim, tokom 2003. godine, kada sam pokušavala sastaviti istraživanje o skrivanju Radovana Karadžića i njegovih pomoćnika, stalno se pojavljivalo Lukićevo ime. Složena nezakonita mreža organizovanog kriminala, reketiranja i švercovanja droge i veze sa Karadžićem, bila mi je interesantna. A moji izvori su govorili da je Milan uključen u nju.

 

Što sam više slušala o njemu, manje sam se bojala da ću upasti u zamku subjektivnosti. On je definitivno bio interesantan karakter i podoban za priču: imao je samo 24 godine kada je počeo rat, a zločini za koje je optužen spadaju među neke od najzloglasnijih za koje se pojedinac tereti pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

 

Lukić se kao vođa paravojne formacije “Beli Orlovi”, poznate i pod nazivom “Osvetnici”, tereti za zločine protiv čovječnosti i kršenja običaja rata počinjene u toku 1992. godine u Višegradu. Između ostalog, tereti se da je u dva navrata zabarakidirao oko140 žena, djece i starijih Bošnjaka u dvije kuće, nakon čega ih je zapalio i pucao na one koji su pokušali pobjeći. Također se tereti za strijeljanje Bošnjaka na obali rijeke Drine, kao i mučenja zatočenika u vojnim barakama u Uzamnici kraj Višegrada.

 

Nakon rata, on je ostao strah i trepet za stanovništvo Višegrada, i za Bošnjake, ali i za Srbe. U posjetama mom rodnom gradu otkrila sam da Lukić profitira od tog straha – kako su mi neki od njih rekli reketirao je vlasnike kafana i firmi u Višegradu. Na osnovu, između ostalog, i ovih optužbi, tri puta je privođen od strane policije u Srbiji, ali svaki put je pušten.

 

Lukić se godinama osjećao dovoljno sigurnim da prelazi granicu između BiH i Srbije, krečući se između Višegrada, Obrenovca i Beograda. O tom njegovom kretanju saznala sam kroz razgovore sa građanima Višegrada i Obrenovca, te iz policijskih izvora u Beogradu. Međutim, drugi događaji, na prvi pogled sasvim nepovezani, učinili su 2004. lošom godinom za Lukića. Njegov rođak Sreten Lukić, bivši ministar unutrašnjih poslova Srbije, smijenjen je sa pozicije koju je imao u Vladi.

 

Tako je Milan Lukić izgubio glavni oslonac i podršku u Srbiji. Nisam tada ni shvatila važnost ove informacije – zapravo nisam znala da je on već i u Republici Srpskoj “spalio svoje mostove”, što je uklanjanje Sretena učinilo još tragičnijim po Milana.

 

Sve što sam tada imala bila je gomila informacija o Lukiću i njegovoj porodici. Moje istraživanje je dosezalo u daleku prošlost – u vrijeme prije početka proteklog rata i čak do Drugog svjetskog rata. Htjela sam razumjeti šta bi  nekoga moglo ponukati da počini tako odvratne zločine. Ipak, jedini čovjek koji je mogao dati svoju verziju istine i odgovor na optužbe koje mu se stavljaju na teret bio je sam Milan.

 

Traganje i uspostavljanje veza

 

Provela sam mnoge vikende u kafićima u Višegradu, a istraživač koji je radio sa mnom učinio je isto u Obrenovcu – sastajali smo se sa raznim ljudima, bivšim vojnicima, bivšim cimerima, bivšim policajcima, bivšim prijateljima – neko je morao znati kako stupiti u kontakt s Milanom... Tri mjeseca kasnije, dobila sam njegov broj telefona.

 

U međuvremenu, moji kontakti u policiji i obavještajnim strukturama u Sarajevu i u Banjoj Luci, te kontakti u Tribunalu u Haagu počeli su omekšavati.

 

Dobijanje povjerenja inspektora i zvaničnika obavještajnih službi nije bio jednostavan zadatak – posebno ako ste mladi i prilično novi u gradu. Jedan izvor – inspektor MKSJ-a – konačno je progovorio. Milan je stupio u kontakt s njima prije nekoliko godina, rekao mi je. Htio je dogovoriti uslove predaje, ali, prema tvrdnjama mog izvora, Haag to nije prihvatio. Ovu informaciju sam provjerila sa drugim izvorom pri MKSJ-u i dobila malo drugačiju verziju: “Da, Milan je stupio u kontakt s nama i, da, mi jesmo prihvatili”, rekao je izvor, “ali on se nije pojavio prema dogovoru.”

 

Treći izvor bio je lokalac koji je radio za Haaški tribunal u istočnom dijelu RS.

 

On mi je rekao mnogo više: Milan je još uvijek pokušavao da se preda. Sada nije imao izlaza kada je Sreten Lukić smijenjen. Ni istočna RS više nije bila sigurna za njega – njegov nezakoniti rad uključivao je saradnju s mrežom pomagača Karadžića, koji su željeli svoj dio kolača. Milan je postao pohlepan: htio je više novca, došlo je do svađe i uslijedila je pucnjava u kojoj je ranjen... Postao je pokretna meta u RS-u i htio je dogovor koji će ga odvesti s Balkana na sigurno – čak i ako je to značilo da ide u Haag. Ovu priču su mi potvrdili izvori pri obavještajnim strukturama BiH.

 

Smrt Lukićevog brata

 

Kako sam se pripremala da okrenem broj samog optuženika, objavljene su vijesti o jutarnjoj raciji na porodičnu kuću Lukića u Višegradu, koju su izvršile specijalne snage RS-a. Prema tvrdnjama MUP-a RS racija je organizirana s ciljem hapšenja osumnjičenih za ratne zločine i suzbijanja organiziranog kriminala. Rezultat je bio smrt Milanovog brata Novice.

 

Morali smo što prije otići na lice mjesta, ali je moj urednik rekao da je previše riskantno da idem. Umjesto mene, kolegica iz Srbije je otišla u Višegrad razgovarati s roditeljima Milana Lukića. Pošto se nisu htjeli sastati s njom, sjela je u njihovu baštu i čekala... Konačno, porodica je popustila i počela govoriti – još jedan dokaz da je istrajnost u ovom poslu neophodna.  Uveli su je u kuću i pokazali joj mjesto zločina. Novica je izašao da vidi policiju koja je provalila vrata; prvo su mu pucali u noge, rekla je njegova supruga Ružica. Zatim, dok je ležao ranjen, upucan je u glavu. Zvanični komentar policije bio je da je na Novicu pucano jer je pružao otpor. Međutim, rupe od metaka su bile vidljive samo na podu, što dokazuje da je Novica ubijen dok je ležao. Sve u vezi s racijom govori da je naredba policiji bila da pucaju s ciljem da ubiju, kako su izvjestile i međunarodne organizacije koje su također bile na licu mjesta.

 

Naše istraživanje je pokazalo da je MUP RS raciju pokrenuo na osnovu informacija da je Milan Lukić u svojoj porodicnoj kući planirao sastanak sa agentima Haaškog tribunala. Sve je upućivalo na to da Milan Lukić iz te kuće nije smio izaći živ.

 

Ovim je Milanu data jasna poruka: ne samo da se treba bojati Karadžićevih bandita nego da se ne može osjećati sigurno ni kada su zvanične institucije RS-a u pitanju. “Šta će Milan uraditi sljedeće?”, pitao nas je izvor iz Tribunala.

 

“Pobjeći što može dalje”, bio je jedini odgovor koji mi je pao na pamet.

 

Objavili smo nakon toga priču o Lukićevom navodnom poslovanju s Karadžićem, drogom i kako je pokušao učiniti svoju poziciju povoljnijom tako što je MKSJ-u davao informacije. Ta BIRN-ova priča je od svih najviše citirana u lokalnim, regionalnim i međunarodnim medijima – preko 140 ponovnih objavjivanja i popratnih intervjua.

 

Pisma i poruke optuženih

 

Mjesec dana kasnije, u moj ulazni sandučić elektronske pošte, kao i u sandučiće nekih kolega sa B92 i iz „Nezavisnih novina“, stiglo je pismo koje je navodno napisao Milan Lukić. U tom pismu “Milan” je rekao da su navodi koje sam objavila – da je on izdajnik Radovana Karadžića – “bezobzirna i beskrupulozna laž” koju plasiraju “komunističke hijene”.

 

To nije bio prvi put da sam primila pismo koje je navodno od optuženika u bjekstvu – prvo je stiglo nekoliko mjeseci ranije, navodno od jednog drugog optuženika iz Višegrada, policajca Bobana Šimšića, kojem se trenutno sudi pred Sudom BiH. Niti jedno od pisama nisam objavila, jer nisam mogla potvrditi njihovu autentičnost, ali provjereno je da je IP adresa Milanovog pisma u Brazilu, a Bobanovog u Grčkoj.

 

Milan je uhapšen u avgustu 2005. godine u Argentini. Argentinskim sudijama je potvrdio da je bio u Brazilu. Priznao je da se pripremao da se preda Haagu i potvrdio da je to bilo zbog njegove sopstvene sigurnosti – bojao se ljudi na svojoj strani. Karadžićevih ljudi. “Znam da se dosta stvari desilo tokom rata i bojao sam se da će me ubiti jer ima mnogo onih koji ne žele da se zna šta se dešavalo”, objasnio je Milan.

 

Izostale optužbe za silovanja

 

Kada je prebačen u Haag, detaljniji pregled prilagođene optužnice protiv njega otkriva da su optužbe za silovanje i seksualno zlostavljanje izbačene.

 

“Nije bilo svjedoka, niti dokaza”, rekli su u MKSJ-u.

 

BIRN-ov tim je izašao na teren i našao pet žena koje su tvrdile da ih je silovao Lukić.

 

MKSJ je odstupio: “Ako ikog treba kriviti, onda smo to mi”, zvaničnik je rekao BIRN-u nakon sto smo im predočili iskaze žrtava.

 

Poznavajući organizacije koje okupljaju žrtve rata iz Bosne i Hercegovine, stupili smo u kontakt s onima čiji članovi su žene žrtve silovanja kao i žrtve iz Višegrada.

 

Kroz razgovore sa čelnicima ovih organizacija došli smo do imena žrtava, svjedoka očevidaca ali i onih čija svjedočenja nismo mogli uzeti u obzir jer su bila zasnovana na principu „rekla-kazala“.

 

U razgovorima sa žrtvama, bilo je važno prepoznati intervju čiji sastav daje potporu činjenici koja se dokazuje u podtekstu. Svjedočenja koja ulaze u obzir za dokaz u istraživačkom tekstu često su slična onim koja se čuju i u sudnicama – dakle „iz prve ruke“ a nikako prepričavanje nečega o čemu se čulo iz sekundranih izvora.

 

Jedna od žrtava koju je intervjuisao BIRN je ispričala potresnu priču o seksualnom zlostavljanju koje je preživjela ali i o ubistvu sina. Na kraju jedne od najpotresnijih ispovijesti koje smo čuli rekla nam je da je za nju pravda nedostižna ali da će njen bol biti ublažen ukoliko osoba koja joj je nanijela zlo - Milan Lukić – odgovara za taj zločin.

 

Iako je tužiteljstvo u Haagu 2005. godine predložilo da se Lukićev slučaj procesuira pred Sudom BiH, Žalbeno vijeće Tribunala prošlog mjeseca odlučilo je da će se Lukiću ipak suditi u Haagu. Žrtve sa kojima je BIRN razgovarao nemaju mnogo nade da će Lukić odgovarati za zlostavljanja kojima ih je, kako tvrde, podvrgnuo.

 

Priče Nerme Jelačić o optuženiku Milanu Lukiću:

 

Bosnia: Serb Police Target Karadzic Informer

 

Bosnia: Tidying up After Bungled Police Raid

 

The warlord of Visegrad

 

At last, the man I hunted for years has been caught

 

Investigation: Visegrad rape victims say their cries go unheard