Osnovna je novinarska obaveza da teže istinitom i blagovremenom izvještavanju i da se, kako bi to postigli, služe profesionalnim i etičkim standardima. Nažalost, kada je riječ o izvještavanju o suđenjima za ratne zločine, pa i o drugim suđenjima, novinari i urednici se često toga ne pridržavaju.

 

Takav smo primjer mogli vidjeti i nakon presude Međunarodnog suda pravde (izrečena 26. februara 2007. godine) po tužbi Bosne i Hercegovine protiv bivše SRJ za kršenje UN-ove Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Presuda je bila veliki medijski događaj zbog svog historijskog značaja, ali i zbog specifične političke situacije u Bosni i Hercegovini i u regionu.  

 

Analizom izvještavanja većine bosanskohercegovačkih medija može se ustvrditi da nisu odgovorili zadatku profesionalnog i nepristranog izvještavanja. Novinarska retorika često je ličila na izvještavanje «pristrasnog reportera» s nogometnih terena. Teško je bilo razlučiti gdje prestaje vijest, a počinju komentari, osvrti, analize... Novinarske forme kombinovane su mimo načela profesionalne etike. 

 

Ostrašćenost i nacionalna retorika

 

Uz to, u medijima je otvoren prostor za potpuno nekompetentne novinarske komentare i nestručne pravne analize presude. Komentarisali su i analizirali svi, od predstavnika političkih elita do vjerskih velikodostojnika. Stavovi pravnih eksperata u ovoj oblasti pojavljivali su se tek fragmentarno i jedva da su se čuli i dobili prostora u moru nekompetentnosti.     

 

Čini se da su ostrašćenost i nacionalna retorika obuzele medije do te mjere da je bilo ugroženo pravo javnosti na istinitu informaciju na osnovu tačnog i potpunog informiranja.                      

 

Izvještavanje o presudi Međunarodnog suda pravde samo je jedan od primjera kakvi se manje-više sreću u našim medijima, bilo da je riječ o procesima u Haškom tribunalu, Sudu BiH, ili o kantonalnim/okružnim i općinskim sudovima.    

 

Nerijetko su prisutne jake emocije, ishitreni zaključci, neravnopravan tretman zastupničkih timova odbrane i tužiteljstva, često i senzacionalizam .

 

Često se zaboravlja ili previđa obaveza novinara da u izvještajima osumnjičene i optužene tretiraju nevinim dok ih sud ne proglasi krivim. Kako bi novinari izbjegli tu elementarnu pogrešku, važno je da se koristi jasna i tačna terminologija koja definira status osobe u krivičnim procedurama:

 

- osumnjičeni, kada je predmet u fazi istrage;

- optuženi, kada Tužiteljstvo podigne optužnicu;

- nepravomoćno ili nepravosnažno osuđeni, kada je izrečena prvostepena presuda i postoji pravo na žalbu;

- osuđeni, kada je presuda izrečena pravomoćno ili pravosnažno, bez prava na žalbu. 

 

Pretpostavka o nevinosti integralni je dio prava na pravično suđenje. U skladu s tim, mišljenja i informacije u vezi sa krivičnim procedurama treba da budu prenošene i širene samo onda kada to ne stvara predrasude o pretpostavci o nevinosti osumnjičenog ili optuženog. Stoga novinari u izvještavanju:

 

- ne bi trebali spominjati prijašnje prestupe optuženika, ukoliko to nije od javnog interesa;

- trebali bi biti osjetljivi na interes maloljetnika i ostalih osoba iz ranjivih kategorija (npr.žrtava) uključenih u krivični postupak;

- izbjegavati prejudiciranje krivičnih istraga i sudskih postupaka;

- izbjegavati pristrasne i podcjenjivačke komentare u svojim izvještajima o krivičnim postupcima tamo gdje oni mogu izazvati ksenofobiju, diskriminaciju ili nasilje.     

 

Izvještavanje o krivičnim postupcima čini funkciju zakona vidljivom, ali i osigurava javnosti monitoring sudskog sistema. Funkcija krivičnog zakona javnosti može biti vidljiva ukoliko su izvještaji tačni, objektivni i nepristrasni. Tačne, objektivne i nepristrasne izvještaje mogu uraditi novinari koji se educiraju i profiliraju u ovoj oblasti.

 

Moje sarajevsko i haško iskustvo     

 

Sudski izvještači bi se trebali voditi najvišim profesionalnimi etičkim standardima i poznavati pravila i legislativu suda pred kojim se postupak vodi. Sve sudske instance uglavnom su zatvoreni sistemi i nije lako u zadatom roku doći do informacija; pravna terminologija i procedure su komplicirane i traže pojašnjenja. Posao sudskih izvještača o ratnim zločinima u BiH znatno otežavaju potresna svjedočenja o događajima čiji su svjedoci bili tokom rata.

 

U Haškom tribunalu izrečena je 30. novembra 2006. godine pravosnažna presuda Stanislavu Galiću, bivšem komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS (Vojska Republike Srpske). General je osuđen na doživotnu kaznu zatvora za zločine počinjene nad civilima opkoljenog Sarajeva.

 

Tokom izricanja prvostepene presude generalu Galiću, 5. decembra 2003. godine, bila sam u Tribunalu i kada je predsjedavajući sudac pretresnog vijeća Alphons Orie saopćio presudu kojom se Galić osuđuje na 20 godina zatvora, gotovo da sam osjetila fizičku bol. Tribunal  i unutar njega redakcija Agencije Sense, u kojoj sam tad bila na obuci, kao da su se srušili na mene; uporno sam ponavljala da nema pravde i jedva sam mogla kontrolirati bijes. Godine u opkoljenom Sarajevu obilježile su me... Svi ostali novinari u redakciji komentirali su zašto je presuda takva; navodili moguće pogreške Tužiteljstva tokom procesa, navodili olakšavajuće okolnosti za optuženog, listali bilješke i potkrepljivali svoje teze... a meni je bila “puna kapa“ Haga i suđenja.

 

Moj tadašnji urednik Mirko Klarin, novinarski autoritet u oblasti sudskih izvještavanja iz Tribunala, ne osvrćući se na moje reakcije, rekao mi je da uzmem kratku pauzu i da mu za 15 minuta dostavim priču o presudi Galiću. Nisam mogla vjerovati da mi «to radi», ohladila sam se, vratila bilješkama i napisala tekst. Mirko nije imao primjedbi.     

 

Suđenja za ratne zločine često su puna emotivnog naboja i jako stresna za izvještače. Svjedočenja žrtava znaju biti iznimno potresna, ponekad i optuženici ostavljaju dojam osobe koja se spletom nesretnih okolnosti našla na mjestu zločina... Zato su instant izvještavanja – samo o izricanju presude ili povremena o toku procesa (naprimjer, izvođenje dokaza tužiteljstva ili odbrane) opasna, jer mogu dati iskrivljenu sliku. Izvještavanje o suđenjima za ratne zločine dugotrajan je posao koji može trajati mjesecima. Da bismo uvezali činjenice, moramo dosljedno pratiti suđenje, odvajati bitno od nebitnog, čitati dostupne sudske spise i paziti da ne izgubimo glavnu nit – pravni kontekst. Bilješke sa suđenja moraju biti pregledne i uredne, što znatno olakšava pisanje izvještaja i arhiviranje podataka. Elementi vijesti uvijek moraju biti činjenice izrečene u sudnici, obrađene po najvišim profesionalnim standardima. Kako bi vijest ili izvještaj bili kompletni i jasni, činjenice moramo uvezati u pravni kontekst. 

 

Zaštita zaštićenih svjedoka     

 

Pravni kontekst u Haškom tribunalu, Sudu BiH i svim sudovima definiraju optužnica i zakon, ali i pravila i procedure suda pred kojim se postupak vodi. Pravila krivičnog postupka su jasna, trebalo bi ih se strogo pridržavati, posebno kada je riječ o zabranama. Ključna se tiče zakonske zabrane otkrivanja identiteta zaštićenog svjedoka. Ukoliko otkrijemo identitet zaštićenog svjedoka, ugrozit ćemo njegovu sigurnost, dovesti u pitanje spremnost drugih zaštićenih svjedoka da sudu daju svoj iskaz i bitno ometati sudski postupak. Za nepoštivanje suda predviđene su kazne čiji se raspon kreće od novčane do zatvorske.

 

Najsvježiji primjer je slučaj hrvatskog novinara Domagoja Margetića koji je otkrio identitet zaštičenog svjedoka u procesu Tihomiru Blaškiću. Pretresno vijeće  Haškog tribunala proglasilo ga je krivim za «naročito  flagrantno nepoštivanje suda» i 7. februara 2007. godine osudilo na tri mjeseca zatvora i novčanu kaznu od 10 hiljada eura.

 

Nekoliko mjeseci ranije, 30. avgusta 2006. godine, Raspravno vijeće Suda proglasilo je krivim bivšeg glavnog urednika splitskog dnevnika «Slobodna Dalmacija» Josipa Jovića za nepoštivanje Međunarodnog suda i Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda. Jović je u svojoj novini objelodanio identitet i dijelove izjave Stjepana Mesića, koji je bio zaštičeni svjedok na suđenju Tihomiru Blaškiću. Jović je kažnjen novčanom kaznom od 20 hiljada eura.

 

Za nepoštivanje suda Tribunal je u aprilu 2003. optužio i glavnog urednika  podgoričke novine «Dan» Duška Jovanovića koji je objavio identitet zaštičenog svjedoka K-32 koji je svjedočio na suđenju Slobodanu Miloševiću u julu 2002. godine. Kako je navedeno u popratnom materijalu optužnice, svjedoku K-32,  nakon objavljivanja identiteta upućena je prijetnja smrću. Riječ je o svjedoku koji se pred sudom predstavio kao Bošnjak iz Crne Gore a govorio je o zločinima 1998. i 1999. na Kosovu u kojima je bio očevidac kao pripadnik Vojske Jugoslavije. Jovanović je izbjegao kaznu, Pretresno vijeće je 20. aprila 2004. na zahtjev tužiteljstva obustavilo postupak, nakon što je Jovanović u svojoj novini mjesec dana ranije, 22. marta, prihvatio punu ličnu i profesionalnu odgovornost za objavljivanje identiteta svjedoka i kršenje naloga Tribunala. Jovanović je u izjavi izrazio žaljenje zbog štete koju je njegov postupak mogao da nanese zaštičenom svjedoku i ostvarivanju pravde.

 

Lobiranje interesnih grupa

 

Izjave i komentari žrtava dati izvan sudnice često ne doprinose objektivnom izvještavanju o procesu optuženom za ratne zločine. Tokom izvještavanja sa suđenja treba se kloniti ishitrenih zaključaka i korištenja neprovjerenih ili nezvaničnih informacija. Proces ima svoje faze i nešto što nam se učini potpuno jasnim i utvrđenim dok tužiteljstvo izvodi dokaze, odbrana tokom procesa može oboriti. U korist objektivnog izvještavanja iz suda treba izbjegavati pritisak i lobiranja kojem ponekad pribjegavaju odbrana i tužiteljstvo, ali i neke druge interesne grupe, naprimjer udruženja žrtava ili demobiliziranih boraca.      

 

Po svaku cijenu treba izbjeći da se žrtvama, tragedijom i optuženima kroz izvještaje manipulira u dnevnopolitičke svrhe, što u dosadašnjoj praksi nije bila rijetkost. Nažalost, medijski izvještaji prate nit nacionalnih podjela, a ne suštine - zločina i kazne. Tako se može unaprijed pretpostaviti ugao i naglasak koji će staviti, uslovno rečeno, bošnjački, srpski, ili hrvatski mediji – «svoje» zločine pod tepih, a «tuđe» na sva zvona...

 

Nije rijetkost ni da se predstavnicima Udruženja žrtava, recimo Udruženja Žena i majki enklava Srebrenica i Žepa ili Udruženja logoraša Republike Srpske, ustupa medijski prostor u kome se oni oštrom nacionalnom retorikom, podsječajući na svoju tragediju, oglašavaju kao portparoli političkih elita  u dnevnopolitičke svrhe... Neki su sebi takvim žestokim istupima priskrbili i parlamentarne fotelje...

 

Svjedoci smo selektivnog pristupa medija optuženima i fazama procesa, pogotovo kada je riječ o krivičnim postupcima koji se vode na nižim sudskim instancama. Selektivan pristup, po ma kojem kriteriju, može uticati na pogrešno tumačenje sudskog procesa. Mediji, pogotovo javni, imaju obavezu kontinuiranog i objektivnog  izvještavanja, uz poštivanje najviših etičkih i profesionalnih standarda.     

 

Danas je malo urednika koji će se zadovoljiti samo viješću ili informacijom sudskog izvještača; uglavnom se od novinara traži priča koja se može prodati.     

 

Senzacionalizam se danas najbolje prodaje i trazi se i u izvještajima iz sudnica. U objektivnim izvještajima sa suđenja optuženima za ratne zločine nema mjesta senzaciji, ni ekskluzivi. Relevantan izvor informacija najvažniji je za objektivan izvještaj. To znači samo ono što je rečeno zvanično u sudnici i samo ono što je uvedeno u spise kao dokazni materijal (naprimjer, zapisnici, naredbe...).  

 

«Samo» smo novinari, ne i pravni eksperti     

 

Da bi se proširila priča i dala joj se nova dimenzija, novinari bi trebali koristiti arhivu. Arhiva dopušta povlačenje paralela, jer omogućava uvid u dotadašnju pravnu praksu i pomaže kada je riječ o definiranju šireg društvenog konteksta. Ona je takođe dobar podsjetnik na vrijeme i okolnosti u kojim je zločin počinjen i ulogu optuženog. Pravni jezik je suhoparan, a jezik izvještavanja mora biti jasan i precizan. Jezik suda izvještači bi trebali učiniti razumljivim javnosti, pojasniti zašto je neka sudska odluka ili procedura upravo takva kakva jeste.  

 

Treba imati na umu da smo mi «samo» novinari, a ne pravni eksperti; naša zadaća je da informiramo javnost a ne da sebe ili bilo koga zadivimo.     

 

Kada se zbroji sve što šteti i doprinosi objektivnom izvještavanju stiče se dojam da su novinari - kada je riječ o sudskom izvještavanju - ograničeni na mali broj novinarskih formi, uglavnom na pisanje vijesti i izvještaja. Ali, to je samo površan dojam. Polje novinarskog iskazivanja otvoreno je za analize, a ima prostora i za reportaže. U ovoj oblasti ima prostora i za komentar, ali je to forma koju bi trebalo uglavnom prepustiti ekspertima, koji relevantne činjenice znaju staviti u pravi društveni i pravni kontekst. Novinar ne mora i ne može sve znati, ali mora tako osjetljiv prostor prepustiti onima koji zaista dobro vladaju temom koju komentiraju.

 

Forme novinarskog izražavanja uvijek treba jasno razdvojiti i svaku odvojeno plasirati kako se ne bi izazvala zabuna kod javnosti. Profesionalno izvještavanje iz bilo kojeg suda mora biti samo objektivno i tačno izvještavanje, a to je izvještavanje u kojem su činjenice jasno uvezane u pravni kontekst.     

 

U izvjestavanju sa suda, novinari se mogu koristiti i stručnim analizama sudskih procesa koje objavljuju organizacije zadužene za monitoring suđenja.

 

Bez emocija i predrasuda     

 

Posao izvještavanja sa suda o ratnim zločinima teško ćemo obaviti ako se ne riješimo predrasuda i emocija. Treba se truditi da izvještaji nikada ne budu jednostrani. Novinari bi trebali biti u funkciji javnosti, ni po koju cijenu u funkciji tužiteljstva, odbrane ili suda.      

 

Cilj što kvalitetnijeg izvještavanja o suđenjima optuženima za ratne zločine trebao bi da bude interes javnosti. Svrha suđenja za ratne zločine je pravno utvrđivanje istine o događajima i pojavama tokom rata i čini funkciju krivičnog zakona prihvatljivom i sankcije vidljivom.

 

Ovdje se treba prisjetiti društvene odgovornosti novinara. U novinarstvu se informacija shvata kao društveno dobro a ne roba, što znači da novinar dijeli odgovornost za informaciju koju prenosi i da je stoga odgovoran ne samo onima koji kontrolišu medij već, u krajnjoj liniji, najširoj javnosti, uključujući i razne društvene interese. U našem slučaju širi društveni intres je suočavanje s ratnom prošlošću. Javnost ima pravo na objektivno informiranje kako bi se lakše oslobodila predrasuda i suočila sa prošlošću, što je preduvjet stabilnije budućnosti.     

 

Ne postoji formula uspjeha, ali postoje standardi, principi i propisi koji nam znatno olakšavaju posao objektivnog sudskog izvještavanja. Najvažnije principe i propise u vezi sa «pokrivanjem» krivičnih procesa definirao je Komitet Vijeća Evrope u Deklaraciji o pružanju informacija putem medija u vezi sa krivičnim postupcima i u Preporuci Rec.(2003)13. Deklaracija i Preporuka temelje se na Evropskoj Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, prevashodno na njenim članovima 6, 8. i 10. o pravu na slobodu informiranja, pravu na pretpostavku nevinosti i na pravu na poštivanje privatnosti i obiteljskog života.     

 

Vijeće za štampu Bosne i Hercegovine, u saradnji sa Asocijacijom izvještača sa sudova u Bosni i Hercegovini, usvojilo je takođe preporuke za medijske izvještače sa sudova u izvještavanju o istragama i sudskim procesima, koje bi mogle biti dobre smjernice izvještačima.