Ljeto je doba kada novinari pišu gluposti. Pišu ih i inače, ali ljeti, pod izlikom “pomanjkanja događaja”, proizvodnja budalaština je možda i dvostruko veća nego obično. Aktuelne "budalaštine" u hrvatskim medijima komentira Viktor Ivančić.

(tekst prenosimo uz dopuštenje tjednika Novosti)

Ljeto je doba kada novinari pišu gluposti. Pišu ih i inače, ali ljeti, pod izlikom “pomanjkanja događaja”, proizvodnja budalaština je možda i dvostruko veća nego obično. Čim prve kolone turista krenu nadirati prema zonama divlje gradnje na jugu zemlje, a Sabor otpusti poslanike na godišnje odmore i kućna liječenja, novinar koji drži do svoga posla suočen je s blagotvornim izborom: Kakve bih gluposti ovoga ljeta mogao pisati? Evo jedne: Jadranka Kosor. Evo druge: Ivan Šuker. Evo treće: Dikan Radeljak… Dobro, to su već tri kapitalne gluposti u prvome pasusu. Skor nije loš, a sezona je praktički na početku.

Da ne bismo pretjerali s glupostima, glupost pod rednim brojem dva ćemo ostaviti za neku sljedeću priliku, a pozabaviti se glupostima pod brojevima jedan i tri.

Vijest glasi ovako: glumica Dolores Lambaša, zaručnica oronulog plejboja Josipa Radeljaka zvanog Dikan, izvijestila je javnost da je njezin dragi već tri puta urgirao kod predsjednice Vlade Jadranke Kosor kako bi se ubrzalo sudsko rješavanje slučaja zlostavljanja njegove malodobne kćerke Lane, a dotičnu je maloljetnicu navodno zlostavljala pjevačica Vlatka Pokos, Dikanova bivša supruga, pa je premijerka, prema tvrdnjama Lambaše, sva tri puta slala požurnice nadležnim pravosudnim tijelima, bez ikakvog efekta, ali joj je ista Lambaša zbog toga svejedno zahvalna. Onda je predsjednica Vlade u Suhovarama pokraj Zadra, nakon otvaranja sustava za navodnjavanje, znatiželjnim novinarima pojasnila kako joj se rečeni Dikan doduše “obratio pisano”, ali ga ona nije primila u svom uredu. “Gospodina Josipa Radeljaka znam jako površno, susreli smo se možda dva ili tri puta, i to slučajno, na zagrebačkim ulicama, ali kod mene nikad nije bio”, kazala je i u pratnji osiguranja napustila Suhovare. Je li pisala požurnice ili nije, ostalo je tajnom do sljedećeg nastavka sapunice.

Sustav za navodnjavanje medija

Ovaj topli ljetni dodir estrade, bulevarskih intriga i visoke politike, uzorno medijski upakiran, ne bi nas smio navesti na krivi put i potaknuti na turobna razmišljanja o “estradizaciji politike” koju tobože servira žuta štampa, te ćemo – tvrdeći u ovom skromnom zapisu suprotno – odmah odvažno postaviti pitanje koje držimo ključnim: Koji su klinac novinari radili u Suhovarama kraj Zadra, gdje je Jadranka Kosor otvarala sustav za navodnjavanje? Odnosno, zbog čega je sustav za navodnjavanje u Suhovarama kraj Zadra što ga otvara predsjednica Vlade medijski zanimljiv? Odnosno, bi li hrvatska premijerka uopće otišla u Suhovare kraj Zadra otvoriti sustav za navodnjavanje da nije znala kako će tamo biti novinari jer je sve to užasno medijski zanimljivo?

Baš zato što znaju ispravan odgovor, dvoje bijesnih zaručnika, Dikan & Dolores, uveli su novi lik u svoju dramu. Pikantna priča o zakrvljenim preljubnicima, fizičkim obračunima, sudskim procesima, zlostavljanoj kćerki, koja je k tome i kći preminule filmske dive – storija koja bi u regularnim okolnostima bila samodostatna, jer će se glumica i pjevačica u završnoj epizodi zasigurno proburaziti mesarskim noževima – dobiva svoje medijsko ubrzanje tek uz postojanje sigurnih punktova kao što su Suhovare, sustav za navodnjavanje i političarka koja u pratnji osiguranja dolazi i presijeca svečanu vrpcu. To otvara problem u nešto širem kontekstu: Što se to u Hrvatskoj događa kada uvaženi polusvijet tipa Dikana Radeljaka i Dolores Lambaše, da bi priskrbio nešto javne pažnje, spadne na društveni trash poput Jadranke Kosor?

Nije dakle riječ o “estradizaciji politike”, što mnogi pomišljaju na prvu loptu, nego o politizaciji estrade, koja nema drugoga načina da izbije u prvi plan, pa je proces pokrenula nužda. Masovni mediji također su nepravedno proglašeni “estradiziranima”, jer su se oni zapravo politizirali, i to više nego ikad, s tim da je politika zauzela gotovo kompletan prostor trivijalnog i ima učinak kakav je nekad bio primjeren estradnome šundu. Hrvatska politika naprosto se pokazala kao veći bofl od hrvatske estrade – što nije bilo lako postići – i utoliko predstavlja izdašniji potencijal za revijalnu eksploataciju.

Kažimo to još jednostavnije: otkad su masovni mediji odlučili zaigrati sasvim nisko, maksimalno pojeftiniti ponudu, planski srozati sadržaj i do kraja usvojiti žute standarde, na snazi je uređivačko načelo prema kojem se najvećem smeću ima osigurati najviše medijskoga prostora. To su, razumije se, političari. Kada se otkrilo da je sadržaj tekuće politike bez ostatka bulevarski, trebalo ga je samo adaptirati za već postojeće rubrike i formate.

Ojađeni estradni trudbenici

Andrija Hebrang, recimo, u štampi i na televiziji neusporedivo je prisutniji od Olivera Dragojevića, što je vrlo poučno saznanje. Svi su ludi za Hebrangovim mudroserinama, jer ga u novinama non-stop citiraju, a Oliver bi, s druge strane, od popularnosti trebao živjeti (i prije smrti otputovati u Srbiju). Gibonni ne može ni sanjati o zastupljenosti u medijima kakvu uživa, recimo, Radimir Čačić. Zorana Milanovića ima mnogo više od Miroslava Škore. Đurđa Adlešić za šest kopalja šiša Coloniju i Vannu zajedno… Ojađeni estradni trudbenici kroz suze u očima promatraju kako se svakojake političke protuhe baškare na novinskim stranicama, uključujući one s egidom “spektakli”, i otimaju im kruh iz usta.

Stvar je među prvima shvatila okretna Severina Vučković, pa je započela dugometražnu političku svađu s premijerkom Jadrankom Kosor ne bi li svratila na sebe pozornost okrutnih žurnalista. U njezinoj borbi za radnička prava sadržano je otprilike onoliko principa koliko i u nastupu za mafijaške bosove u Crnoj Gori, dakle manje od ništa, ali uzalud – ne možeš biti toliko neprincipijelan kao predsjednica hrvatske Vlade, pa je bitka za položaj alfa-ženke unaprijed izgubljena.

Još je gore manje uspješnima. Zaručnicima ogrezlim u egzibicionizmu netko poput Jadranke Kosor postao je neophodan kao kisik, jer im u protivnome prijeti mogući pakao anonimnosti. A tamo pouzdano nije dobro. Tamo bi se i mala Lana zacijelo loše provela, pošto bi dvoje nesretnika na njoj iskalili nakupljenu srdžbu. Sretna je okolnost što bi i premijerki kohabitacija mogla odgovarati, pa se zato i upustila u razjašnjavanje “slučaja”. Kao tipična malograđanka vjerojatno teži tome da iskorači iz nižega u viši društveni rang, računa: popularnost već imam, a s Dikanom i Dolores mogla bih steći i odgovarajući ugled.

Zahvaljujući novoj medijskoj filozofiji političari su u Hrvatskoj postali jedine istinski popularne osobe, dok estradnim trudbenicima ostaje neka šansa tek ukoliko se preobrate u popularne gnjusobe: oni se mogu dokopati revijalnih stranica samo ako napuste ženu i djecu i ostave ih bez korice kruha, ili ako umlate punicu drškom od suncobrana, ili ako uz pomoć glisera pretvore češkoga turista u sok od rajčice, ili ako se pijani kao letve s bine ispišaju po prvome redu publike u dvorani, ili… ili ako pronađu neku kopču s političkom mašinerijom koja ubire medijski šlag.

Plitki po službenoj dužnosti

Nikakve bizarnosti, izuzev njegove temeljne djelatnosti, nisu potrebne Darku Milinoviću da bi bio sveprisutan, dok se Duško Mucalo, da bi to postigao, morao upustiti u ozbiljne opačine i čak kandidirati za intendanta teatra, inače za tu estradnu ličnost jedva da bismo čuli. Netko poput Mucala treba se dobro pomučiti da bi postao onoliko neugodna vrsta šunda – jeftin, plitak i opasan, poput filma katastrofe iz c-produkcije – koliko je to Darko Milinović po službenoj dužnosti.

Ukoliko se pak čini da je Hrvatima zanimljivije što će Andrija Hebrang kazati o Ivi Josipoviću ili kako će Jadranka Kosor otvoriti sustav za navodnjavanje, nego što će Jelena Rozga ili Tereza Kesovija ispovjediti o svojim čudesnim životima, uz bonus o tajnim erotskim snovima, to je prije svega zato što su mediji odlučili da im to bude interesantnije, a poznato je da se publika tek preko novina i televizije obavještava o predmetima svog zanimanja. Ako za kriterij uzmemo “društvenu važnost” koja nije medijski posredovana, između Jelene Rozge i Hebranga nema značajne razlike, osim što prva bolje pjeva, a drugi bolje laže.

Bauk “estradizacije” je, prema tome, gola laž. Tek kada je politika iz masovnih medija istisnula estradu, otvorilo se nepregledno carstvo banalnosti. Da bi u tom carstvu opstao i zadržao se u žiži javnoga interesa, zaručnički par Dikan & Dolores morao je zatražiti pomoć od predsjednice Vlade. Hoće li im ona pružiti ruku spasa saznajte u sljedećoj epizodi, pod naslovom “Suhovare dva”.