Nezaštićena bilo kakvom vrstom sistematičnog izučavanja i istraživanja, historija filma u Bosni i Hercegovini, kao specifičan segment ovdašnje historije medija, nalazi se između zaborava i izobličenja. Filmski zaborav aktivno proizvode serklovi akademskih historičara za koje prošlost filma u BiH naprosto nije nešto što bi zavređivalo da se pretoči u historiju. Na drugoj strani, medije zanima samo ono što može pretvoriti u “prigodničarsku temu” i smrviti u nekoliko anegdota i općih mjesta, poput onog kineskog piva nazvanog po Valteru Hajrudina Krvavca. Pri tome nam ne bi smio promaći središnji paradoks: ovaj medijski tretman historije bh. filma perverzniji je od akademskog prezira upravo zato jer u takvom drobljenju filmske prošlosti prednjače oni medijski filmoljupci koji tvrde da im je do bosanskohercegovačke kinematografije posebno stalo.

Nedavno je u jednom sarajevskom sedmičniku jedan takav vajni sinefil počinio tekst o filmu Veljka Bulajića Bitka na Neretvi (1968), te u njemu prebrojao “naše žrtve” iliti “građane BiH” pale na snimanju tog spektakla. U toj bizarnoj operaciji pogibija snimatelja kojeg je na filmskom setu pogodila avionska bomba, zamalo je izjednačena s utapanjem jednog konja. Pišem “zamalo” zato jer je patriota filmoljubac kopitarskom građaninu BiH posvetio više prostora nego snimatelju: za konja smo doznali da je “mobiliziran”, da je iz “bugojanske nahije”, i da je, čini se, bio navikao plivati samo u Vrbasu, ne i u Neretvi. O snimatelju samo to da je bio “jedan od snimatelja TVSA”. Ni imena, ni nahije.

Filmski snimatelj kojeg je sinefil-konjušar izbrisao a koji je početkom februara 1968. poginuo na snimanju Bulajićevog filma zove se Đorđe Jolić. Rođen u Sarajevu 6. maja 1930. godine, Jolić je postavljao temelje bosanskohercegovačkoj kinematografiji u socijalističkoj Jugoslaviji. Godine 1948. pridružio se snimateljima-pionirima poput Jana Berana, Branka Blažine, Eduarda Bogdanića, Rasima Hadžikadrića, Vitomira Staševića, Esada Tahmiščića i Aleksandra Vesligaja, koji su snimali filmske mjesečnike u produkciji Bosna filma. Dvije godine kasnije, srećemo ga kao jednog je od osnivača Udruženja filmskih radnika NR BiH.

Iako je bio direktor fotografije i na igranim filmovima Konjuh planinom (1966, r. Fadil Hadžić) i Sretni umiru dvaput (1966, r. Gojko Šipovac), široki krug filmske publike Jolića prvenstveno pamti po kadrovima iz omnibusa Vrtlog (1964) koji su potpisali Hajrudin Krvavac i Gojko Šipovac, tada debitanti u režiji igranog filma. Dok je Šipovčev segment (“Močvara”) snimio Bakir Tanović, Jolić je snimio dijelove koje je režirao Krvavac (“Otac”, “Ada”).

To nije bila njihova prva suradnja. Surađivali su već na filmskim mjesečnicima, a Krvavac je režirao i Poplavu (1953), Jolićev dokumentarni debi. Jolić je svoj stvaralački zenit dosegnuo upravo u dokumentarnoj produkciji. Priložena filmografija pokazuje žanrovski i tematski raspon njegovih dokumentarističkih ostvarenja, ali najmanje četiri naslova moraju biti dodatno podvučena. Čovjek bez lica (1961), Jolićeva druga suradnja s Batom Čengićem, film je o životu zatvorenika kojim “dominira ideja da je čovjek bez slobode – čovjek bez lica” (iz sinopsisa filma). Zenit Jolićevog stvaralaštva predstavljaju Nosač (1963), koga je sam i režirao, Kesonci Bakira Tanovića (1965), i Hop Jan Vlatka Filipovića (1967). Ovi filmovi tvore neku vrstu trilogije u kojoj Jolić stvara arhetipske, primalne slike socijalističke modernosti. Sva tri filma ogoljeno prikazuju rad u ekstremnim okolnostima, svjedočeći o čovjekovim mogućnostima u izravnom srazu s elementima. Nosač se sastoji od četiri kadra koji, u formalnoj maniri Hitchcockova Konopca, oponašaju jedan jedini kadar kako bi prikazala neprekinutu muku proleterskog Sizifa koji se pod teškim teretom uspinje na vrh nebodera. Tanovićevo dokumentarno remek djelo prikazuje “ljude koji rade pod zemljom, pod dnom rijeke, u kesonima. Dvadeset, pa i trideset metara ispod površine rijeke, pod pritiskom od nekoliko atmosfera, uz zaglušno šištanje komprimiranog vazduha, u blatu i vodi, u nemogućim uslovima, obavlja se jedan od najtežih poslova – grade se temelji stubova za most” (iz sinopsisa filma). Monumentalni Hop Jan varira isti scenarij u radikalno drugačijim, no podjednako nemilosrdnim uvjetima: umjesto u klaustrofobnom paklu kesona, sada smo na otvorenom, zatočeni pod okrutnim suncem Mediterana, u kamenolomu usijanom do stravične bjeline.

Jolićeva kamera trijumfira u svim ovim okrutnim ambijentima, zajedno s radnicima čija žilava i oznojena tijela, žive gromade sapete mrežama brazgotina, ožiljaka i vena, kao da se prožimaju sa smrtonosnim elementima s kojima se bore. Nijedan drugi snimatelj nije bolje znao uhvatiti napor u kojem ljudsko tijelo dolazi na tačku loma i pada, da bi naposljetku nadvladalo silu koja ga tlači i pobijedilo materiju koja mu se opire. Nimalo slučajno, ovi filmovi su i filmovi o stvaranju: “Čovjek, put, most, kip. Dobar, loš, čvrst, slab ili savršen, on postoji u svojoj vrsti kao konačno oblik kome se ništa više ne može dodati. Međutim, nekad ranije zbilo se njihovo rođenje, negdje je bio njihov početak. Mučan je i težak početak svakog rađanja, svakog stvaranja i svakog izrastanja iz ničega u nešto” (iz sinopsisa Hop Jan). Jolićev triptih prikazuje upravo stravičnu i veličanstvenu creatio ex nihilo, sublimni mitski trenutak u kojem se praiskonska bezoblična tvar, pretvara u most ili kip, ali i u njihovog autora, čovjeka samog. Otud Jolićevi filmovi nisu samo vizuelne himne herojima socijalističkog rada, nego i univerzalne mitološke simfonije o stvaranju i ljudskome.

Kadrovi iz omnibusa Vrtlog

Bombe teške 50 kg (bez eksploziva) su padale 20 metara daleko od bunkera kada je počelo snimanje trećeg kadra – gađanje bunkera bombama iz aviona...Bomba je pala ispred bunkera na oko dva metra, zatim se odbila, uletjela kroz prozor bunkera, rasprsla se i usmrtila snimatelja.

Otud i sama Jolićeva pogibija ima nešto od konačnog prekoračenja granice koju su on i njegova kamera toliko puta pohodili i snimali. U kobnom trenutku, s Jolićem su na setu bili njegov asistent Rudi Belinger, pomoćnik reditelja Stipe Delić i scenograf Vladimir Tadej. Evo kako je Belinger opisao stravični događaj: “Tog dana naša grupa je trebala da ima slobodan dan, ali ipak smo pošli na snimanje. Nalazili smo se u starom talijanskom betonskom bunkeru debljine zidova 1,5 metar. Bombe teške 50 kg (bez eksploziva) su padale 20 metara daleko od bunkera kada je počelo snimanje trećeg kadra – gađanje bunkera bombama iz aviona. ... Bomba je pala ispred bunkera na oko dva metra, zatim se odbila, uletjela kroz prozor bunkera, rasprsla se i usmrtila snimatelja. Kada je bomba uletjela, osjetio sam strašan pritisak. Inače, u bunkeru je mrak, jer imaju samo dva otvora. Počeo sam da se podižem. Malo dalje ležao je Jolić, vidio sam da ga je kamera usmrtila. Tadeju je ozlijeđeno oko, a Delić je zadobio ozljede na donjem dijelu lica i polomljeni su mu svi zubi. Jolić je ostao na mjestu mrtav” (Vjesnik, 5. februar 1968). Elementi su ovaj put uzvratili udarac, ali to nije bio povratak u ništavilo, jer se tvorci tamo niti ne mogu vratiti.

Jedino ništavilo koje prijeti Đorđu Joliću jeste Ništa neznanja i zaborava. Ista osoba koja je Jolića svela na anonimnu kolateralnu štetu na filmskom setu, svoj tekst je završila upozorenjem da jedan je Šiba Krvavac i da mu dugujemo spomenik. Ništa kao tekst kojim se istodobno potpuno veliča Krvavac i potpuno briše njegov najbliži suradnik Jolić ne pokazuje do koje tačke je potonulo pisanje o filmu u ovdašnjim medijima, i na kakva su krivotovorenja spremni samoproglašeni medijski sinefili kako bi zaštitili bosanskohercegovački film od njegove prošlosti. Sretni možda i umiru dvaput, ali Jolić će opetovano umirati sve dok takvi znalci budu poklanjali više pažnje marvi nego njemu. A sve dok Jolić – i mnogi drugi jolići – bude umirao na takav način, ni spomenik Krvavcu neće imati nikakvog smisla.

Filmografija Đorđa Jolića:
Mjesečnik br. 21 (1948; režija Slobodan Radulović, Branko Majer; Bosna film)
Mjesečnik br. 22 (1948; r. Gojko Šipovac, Mehmed Fehimović, Omer Hajdarević; Bosna film)
Mjesečnik br. 23 (1948; r. Slobodan Radulović, Žika Ristić; Bosna film)
Mjesečnik br. 26 (1949; r. Omer Hajdarević, Slobodan Radulović; Bosna film)
Mjesečnik br. 27 (1949; r. Gojko Šipovac; Bosna film)
Mjesečnik br. 28 (1949; r. Omer Hajdarević, Hajrudin Krvavac; Bosna film)
Mjesečnik br. 29 (1949; r. Gojko Šipovac, Hidajet Čalkić; Bosna film)
Mjesečnik br. 30 (1949; r. Hidajet Čalkić, Hajrudin Krvavac; Bosna film)
Mjesečnik br. 31 (1949; r. Hidajet Čalkić, Albert Pesah, Hajrudin Krvavac; Bosna film)
Mjesečnik br. 32 (1949; r. Hajrudin Krvavac, Omer Hajdarević; Bosna film)
Mjesečnik br. 33 (1949; r. Omer Hajdarević, Mehmed Fehimović, Hajrudin Krvavac; Bosna film)
Mjesečnik br. 34 (1949; r. Omer Hajdarević, Gojko Šipovac; Bosna film)
Poplava (1953; r. Hajrudin Krvavac; Bosna film; dokumentarni)
Državni osiguravajući zavod (1953; r. Ivan Fogl; Bosna film; reklamni)
Bijela stihija (1954; r. Gojko Šipovac; Bosna film; dokumentarni)
Poslije pustoši (1954; r. Vladimir Balvanović; Bosna film; dokumentarni)
Drugi udar (1954; r. Vladimir Balvanović; Bosna film; dokumentarni)
Obnova (1955; r. Gojko Šipovac; Bosna film; reklamni)
Modna revija (1955; r. Milutin Kosovac; Bosna film; reklamni)
Jablanica (1955; r. Milutin Kosovac; Bosna film; dokumentarni)
Dalekovod (1957; r. Gojko Šipovac; Bosna film; dokumentarni)
Kamen i zemlja (1957; r. Ivan Fogl; Bosna film; dokumentarni)
Deset na jednog (1958; r. Bato Čengić; Bosna film; dokumentarni)
Hidroelektrana Jablanica (1959; r. Slobodan Radulović; Bosna film; dokumentarni)
Čovjek bez lica (1961; r. Bato Čengić; Bosna film; dokumentarni)
Krilati karavani (1961; r. Bato Čengić; Bosna film; dokumentarni)
Dječak i konj (1961; r. Vladimir Balvanović; Sutjeska film; kratki igrani)
Sastanak boraca (1961; r. Pjer Majhrovski, Hajrudin Krvavac; Sutjeska film; dokumentarni)
Duj duj (1961; r. Pjer Majhrovski; Sutjeska film; dokumentarni)
Rukovet (1961; r. Pjer Majhrovski; Sutjeska film; dokumentarni)
Koncert za klupu i orkestar (1962; r. Vladimir Balvanović; Sutjeska film; dokumentarni)
Linija prkosnica (1962; r. Slobodan Jovičić; Sutjeska film; dokumentarni)
Nosač (1963; r. Đorđe Jolić; Sutjeska film; dokumentarni)
Ljepotica (1963; r. Dušan Makavejev; Sutjeska film; dokumentarni)
Sonata na mjesečini (1963; r. Slobodan Jovičić; Sutjeska film; crtani)
Od Duklje do Titograda (1963; r. Vukašin Eraković; Sutjeska film; dokumentarni)
Vrtlog: segmenti “Otac” i “Ada” (1964; r. Hajrudin Krvavac, Gojko Šipovac; Bosna film; igrani)
William Shakespeare (1964; r. Vera Crvenčanin; Sutjeska film; dokumentarni)
Travnik (1964; r. Hajrudin Krvavac; Sutjeska film; dokumentarni)
Selice (1965; r. Hajrudin Krvavac; Sutjeska film; dokumentarni)
Radove izvodi Hidromontaža Maribor (1965; r. Hajrudin Krvavac, Pjer Majhrovski; Sutjeska film; dokumentarno-propagandni)
Kesonci (1965; r. Bakir Tanović; Sutjeska film; dokumentarni)
Konjuh planinom (1966; r. Fadil Hadžić; Bosna film; igrani)
Željezara Zenica 66 (1966; r. Milan Kosovac; Sutjeska film; dokumentarno-propagandni)
Dama G-6 (1966; r. Mehmed Fehimović; Sutjeska film; dokumentarni)
Sretni umiru dvaput (1966; r. Gojko Šipovac; Bosna film; igrani)
Mučenica (1967; r. Bakir Tanović; Sutjeska film; dokumentarni)
Model brane Grančarevo (1967; r. Đorđe Jolić i Rudi Belinger; Sutjeska film; dokumentarni)
Hop Jan (1967; r. Vlatko Filipović; Sutjeska film; dokumentarni)
Bitka na Neretvi (1969; r. Veljko Bulajić; Bosna film; igrani)
Kako se rađa hidroelektrana (1970; r. Hajrudin Krvavac; Sutjeska film; dokumentarni)*
Sistem hidroelektrana na Trebišnjici (1971; r. Hajrudin Krvavac; Sutjeska film; dokumentarni)*

* Filmovi u kojima je korišten arhivski materijal koji je snimio Jolić.
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Autor teksta zahvaljuje Arhivu BiH na ustupljenom foto materijalu.