Hamza Bakšić je od početka rada naše kuće (april 1995) bio saradnik u većini projekata koje smo pokrenuli. U tim susretima, bukvalno u sjenci granata, često smo razgovarali o profesiji, novinarima koji su „ušli“ u medije tokom rata, potpunoj generacijskoj smjeni koja se desila samo u par godina. Tako je nastala ideja za knjigu – priručnik koju je Hamza naslovio, ja bih rekao namjerno ironično -„Ja, novinar“. Ličilo je na njegovu uobičajenu skepsu prema velikim riječima i značajnim funkcijama. Takav je bio u razgovorima. Uglavnom sklon duhovitim obratima u kojima se ponekad testirala sagovornikova tolerancija na bol. Ili se čekalo na još duhovitiji odgovor kako bi nastavak razgovora imao smisla.

Ova knjiga u izdanju Mediacentra nastala je u ljeto 1995. Rat je još uvijek trajao i izgledalo je da nikada neće stati. A zapravo je okončan nekih mjesec dana nakon promocije.

Na promociji svoje knjige Hamza je krajem avgusta 1995 rekao: „Ja sam napravio priručnik, a razlog je mnogo dublji. Zbog svega ovoga što se događa u Bosni želja mi je da svoja znanja, u gradu kada vam svaki korak može biti posljednji, ne ponesem sa sobom, već prenesem na druge generacije. Ona, dakle, vrijedi onoliko koliko će pomoći mladim kolegama“.

Knjiga je nakon toga doživjela tri izdanja. Podijeljena je medijima, novinarima, studentima novinarstva... Njeno ratno izdanje koje ovdje donosimo kasnije je osvježeno sa više novih primjera. To je posebno vidljivo u trećem izdanju koje je takodje ovdje moguće pročitati.

Hamza Bakšić je bio jedan od najznačajnijih novinara BiH. Kao rijetko koji okušao se i decenije proveo u sva tri klasična medija. Radiju, televiziji i štampi. Nikakvo čudo što je bio i jedan od ovdašnjih pionira Interneta.

Pisao je kratkim rečenicama. Savjetovao je „ako ne znaš gdje staviti tačku učini to tamo gdje si mislio staviti prvi zarez“. Njegovo obrazovanje i informisanost često bi najobičniju temu učas pretvorilo u duboku analizu gdje su se miješali dotad nepoznati podaci, neobične asocijacije i novi zaključci.

Bio je radoznao poput djeteta. Iako smo bili različita generacija kad bih sa njim pričao osjećao sam se kao da smo juče zajedno izašli iz školske klupe i evo nastavljamo razgovor koji smo tamo započeli. Interesovalo ga je sve jer je znao da nikad ne znaš kada će ti, makar i najbizarniji podatak, zatrebati. Bio je novinar cijeli svoj život.

Kao što su pravi kauboji istinski željeli da ih smrt zatekne „u čizmama“, svoj poslednji tekst – kolumnu za Oslobodjenje, napisao je nekoliko dana prije smrti u 70. godini.

Adio, majstore.

Ovdje možete pročitati prvo izdanje knjige Hamze Bakšića „Ja, novinar“.

Ovdje možete pročitati treće izdanje knjige Hamze Bakšića „Ja, novinar“.