Dopisnik iz unutrašnjosti: jedan čovek – redakcija

Dopisnik iz unutrašnjosti: jedan čovek – redakcija

Posao dopisnika iz unutrašnjosti se veoma razlikuje od novinarskog posla u matičnoj redakciji. Novinar dopisnik u većini situacija prepušten je sam sebi: ne može očekivati da mu urednik pronađe temu, nema ko da ga zameni ako zatreba, prisiljen je da prati sva područja...

Posao dopisnika iz unutrašnjosti se veoma razlikuje od novinarskog posla u matičnoj redakciji. Sa puno pojednostavljenja, dobar početak razmišljanja na ovu temu verovatno bi mogla biti jednostavna činjenica: dopisnik je sam svoj gospodar, ali i sam pred velikim iskušenjima.

1. Oslonjenost na redakcijsku “infrastukturu”

Matična redakcija kao radno mesto podrazumeva oslonjenost novinara na već postojeću redakcijsku infrastukturu. Ponajpre na korišćenje godinama građenih i održavanih “veza” sa izvorima koji su više puta provereni i koji su odani redakciji, bilo urednicima bilo starijim novinarima koji već rade u pojedinim rubrikama. Te izvore novinar u redakciji nasleđuje, a verodostojnost njihovih informacija uglavnom se ne dovodi u pitanje.

U redakcijama, promena urednika ili novinara ne znači i gubljenje izvora. U dopisništvima, posebno u manjim sredinama, u kojima se ljudi bolje poznaju, izvori se vezuju za ličnosti pa je mogućnost “nasleđivanja” izvora manja.

Primer:

Godine 1991. i 1992. kao novinar početnik radio sam u  “Borbi”, tada glasilu srpske demokratske javnosti. U par navrata, ni kriv ni dužan bio sam super ekskluzivac i to po ovakvom receptu: od glavnog i odgovornog urednika dobio bih broj telefona i vreme kada da se javim određenoj ličnosti (u par navrata to su, recimo, bili visoki oficiri tadašnjeg KOS-a) i moj posao bio je da im se javim, odem na određeno mesto, postavim već dogovorena pitanja, zapišem njihove odgovore i - sutradan bi moje ime bilo potpisano pod prve informacije u novinama, a da sam ja u stvari odradio samo “tehnički”, zapisnički deo posla.

2. Sticanje i odnosi sa izvorima

Nasleđivanje i korišćenje starih izvora velika je prednost novinara u redakciji. Proveren izvor posebno je važan u situacijama kada treba brzo reagovati i kada je mogućnost provere dobijene informacije zbog “trke sa vremenom” svedena na minimum.

U poslu dopisnika, naročito ako novinar dolazi u novi grad, ili tek počinje bavljenje novinarstvom, stvaranje veza, poznanstava, građenje izvora, može postati zanimljiviji deo posla u kome novinar može sam da kombinuje, gradi odnose sa ljudima, stiče poverenje izvora, stvara  od izvora prijatelje svojih novina.

Na poslu sticanja kontakata, ljudima sa kojima sarađujete, trebalo bi pokazati par veoma bitnih stvari:

- Da je novinar sa kojim rade ozbiljan i da zna posao,

- Da se novinar, što je naročito važno, drži dogovora i date reči, odnosno da u novine ide samo ono što je dogovoreno.

Prednosti i mane: Iako ne mora biti pravilo, kontakti redakcijskog novinara sa izvorom više su službenog karaktera. Novinar je u većini takvih slučajeva tek posrednik između izvora i redakcije. Prednost je smanjena mogućnost da kontakti novinara i izvora postanu lični, i da lična nota postane ograničavajući faktor u slobodi prezentacije dobijene informacije.

Kontakti u poslu dopisnika, posebno u manjim sredinama, u opasnosti su da vremenom dobiju notu ličnog, često prijateljskog, što bitno, hteo to novinar – dopisnik ili ne,  smanjuje objektivnost u kontaktima.

Primer:

Sa mesta zamenika glavnog i odgovornog urednika “Blica” 1997. godine, po sopstvenom izboru došao sam u Užice i počeo da radim kao dopisnik ovog lista iz Zlatiborskog okruga. Narednih godinu, dve, uglavnom sam kaskao za kolegama iz konkurentskih novina jer sam većinu vremena trošio upravo na stvaranje kruga izvora, “informatora”... U takvoj situaciji, više na ime lista, koji je bio najtiražniji u Srbiji, nego na svoje, krajem 1997. godine došao sam do informacije o “pobuni” grupe inžinjera u Fabrici municije u Užicu, informacija iz do tada nedodirljivog sektora brzo je osvanula u novinama, mnogo pre konkurencije, i tiraž “Blica” u ovom kraju tih dana vrtoglavo je rastao.

3. Oslanjanje na iskustvo starijih kolega

Rad u matičnoj redakciji, podrazumeva i starije kolege koji su u poslu već godinama. Njihovo iskustvo kako u definisanju teme, nalaženju čvornih tačaka, biranju sagovornika, otkrivanju osetljivih mesta, tako i u realizaciji priče, kao i mogućnost istovremene konsultacije sa više kolega, dragocena su pomoć, posebno u situacijima kada novinar ulazi u temu koju ne poznaje dovoljno.

Novinar dopisnik u većini situacija prepušten je sam sebi. Mogućnost komunikacije sa urednikom i kolegama u redakciji ni izbliza nije kao u prethodnoj situaciji. Ovde se sve svodi na kontakt telefonom ili elektronskom poštom, na kratka uputstva, posle kojih sve pada na znanje, iskustvo i intuiciju dopisnika.

Prednosti i mane: Stariji i iskusniji kolega za leđima svakako je velika prednost. Ona se, međutim, može pretvoriti i u suprotnost, ako oslanjanje na tuđe iskustvo postane praksa, a ne samo prolazna pomoć u napredovanju. Dopisniku prepuštenom sebi i svom znanju u ovakvim situacijama neuporedivo je teže, ali, vatra pod tabanima, a bez vatrogasca bolje i brže izoštrava čula i znatno ubrzava reakciju.

Primer:

Posle samo šest meseci rada u redakciji, u jesen 1991. poslat sam na posao izveštača iz Knina oko kojeg su se tada već uveliko vodile ratne operacije. Po dolasku u Knin, okolnim putevima, uz dosta snalaženja, bez prethodnog iskustva u ovakvim situacijama, u prvi mah sam se oslonio samo na ono što sam naučio u školi: uz obezbeđenje smeštaja, najvažniji posao bio je naći pouzdan telefon za slanje informacija u Beograd, zatim pouzdanog vodiča sa dobrim vezama u vojsci za odlaske do linija fronta koje su bile na 30 – 40 kilometara od grada i liniju za slanje filmova do redakcije. Tek posle toga na red je došlo stvaranje poznanstava u vojnim krugovima, kako bi, koristeći njihovo poverenje, prišao što bliže liniji fronta. Ovaj drugi deo posla sam prilično dobro uradio, frontu sam prišao čak preblizu, pa sam se krajem oktobra 1991. godine, kod Benkovca, više od sata, pod artiljerijskom vatrom izvlačio iz bunkera na samoj liniji vatre. Dan kasnije od svega toga nastala je dobra reportaža.

4. Redakcija kao izvor tema - više ljudi više zna

Veliki broj novinara u redakciji, stalna cirkulacija ljudi kroz redakciju i DESK, odlična su prilika za novinara da dođe makar do naznake, prvog traga koji može odvesti do dobre priče.   

Novinar dopisnik ovu mogućnost nema. Kolege iz konkurencije teme i informacije kriju kao “zmija noge”, a jedino rešenje je više kretanja među ljudima, potencijalnim izvorima informacija, i stvaranje što šireg kruga “informatora”, prijatelja čiji je zadatak da daju početnu informaciju ili samo trag na koji će dopisnik reagovati.

Prednosti i mane: I u ovom segmentu novinar u redakciji u boljoj je poziciji. Put dolaska do informacije u redakciji je uglavnom kraći, iziskuje manje vremena i napora, dopisnik je često prinuđen da veći deo radnog vremena troši radeći na informaciji i njenoj razradi, proveri, pripremi, nego u – trganju za informacijom.

Primer:

Tokom 1992. i 1993. godine, više meseci proveo sam u Novom Pazaru izveštavajući za “Borbu” o veoma zategnutim međunacionalnim odnosima u Sandžaku. Zahvaljujući pre svega izuzetnoj otvorenosti tadašnje “Borbe” i mogućnosti da objavim ono što su državni mediji prećutkivali, veoma brzo sam stekao poverenje ključnih ljudi u oba tabora. Tokom intervjua sa drugim čovekom tada ključne partije sandžačkih Muslimana, na osnovu uzgredne rečenice, u trenu mi je bilo jasno da je između njega i prvog čoveka partije na pomolu sukob. Naravno, u objavljenom intervjuu te rečenice nije bilo, ali sam posle tri dana premišljanja i, priznajem, u strahu od konkurencije, plasirao informaciju o sukobu u vrhu te partije koja je narednog dana kao bomba odjeknula u ovom kraju, a “Borba” je razgrabljena. Prvog dana informacija je demantovana, ali je deset dana kasnije sukob buknuo svom silinom, a kolege iz konkurencije zakasnile su sa informacijom pomenutih deset dana. I dan danas sam u dilemi jesam li tada zloupotrebio stečeno poverenje, iskoristivši rečenicu koju sagovornik pred drugim ne bi izgovorio, a jedini zaključak do koga sam došao jeste da sam tada postupio dobro po novinu, ali loše po sebe.

5. Korišćenje “više pameti” – moć urednikove ideje

Rad u redakciji podrazumeva i svakodnevne kontakte sa urednikom rubrike ili urednicima “slobodnjacima”. Prednost se sastoji u tome da je novinar svakodnevno na oku urednika. Iz toga proističe i mogućnost novinara da do ideje za moguću priču, dođe prečicom. Ovo, na prvi pogled dosta komforno rešenje, donekle oslobađa novinara svakodnevne trke za idejama u traganju za temama, a i smanjuje mogućnost da novinar, sam birajući temu, ode u – promašaj.    

Dopisnik je ovakvih prečica pošteđen. Ideje za teme koje stižu iz centrale, sa nekoliko stotina kilometara razdaljine, mogu biti samo uopštene. Veoma retko, dopisnik će biti u prilici da iz redakcije dobije konkretnu temu, pa čak i njenu razradu, kao što je to slučaj u redakciji. Situacija kada urednik dopisniku javlja temu, za ovog drugog najčešće je – veoma neprijatna.

Prednosti i mane: Za razliku od redakcije u kojoj je put teme uglavnom urednik–novinar, kod dopisnika je situacija obrnuta. U prvom slučaju, put je jednostavniji – o urednikovim idejama uglavnom nema rasprave, posao novinara je da traži dodatna objašnjenja ukoliko su potrebna, I realizuje ideju. U drugom slučaju, dopisnik je taj koji nudi priču, a pre nego što je realizuje, sledi isto tako težak deo posla: “prodaja” priče uredniku. Prednost dopisnika je u tome što sam bira temu koju će raditi, i što to ponekad može da uradi shodno svojim afinitetima.

6. Uska specijalizacija novinara po rubrikama

Posao u matičnoj redakciji, u najvećem broju slučajeva, znači i veoma visoku specijalizaciju novinara, ne samo po rubrikama, nego i po sektorima u okviru rubrika. Ovo znači i mogućnost novinara u redakciji da se specijalizuje za veoma usku oblast, razvije kontakte sa uskim krugom ljudi i veoma brzo upozna i pokrije svoj sektor.

U velikoj većini slučajeva, dopisnici su univerzalci. Ovo znači da će u gradu u kome rade pokrivati sve, od politike, preko crne hronike, do događaja u ekonomiji, sportu, kulturi, medijima... Široki krug sektora koje pokriva dopisnik, isključuju mogućnost uske specijalizacije, stvaranje užeg kruga izvora i ulazak u sektor do najmanje sitnice. To međutim ne znači da je dopisnik oslobođen potrebe da u svim sektorima koje prati bude dovoljno obavešten o svim dešavanjima i kretanjima.

Primer:

Po dolasku u Užice, na mesto dopisnika “Blica” jedan od prvih poslova van mog dotadašnjeg delokruga, bio je izveštavanje sa Jugoslovenskog pozorišnog festivala, koji okuplja najbolje predstave izvedene protekle sezone u zemlji. Izveštavanje je, po zahtevu urednika kulturne rubrike, podrazumevalo i razgovore sa glumcima, rediteljima, scenografima... Odmah se pokazalo da je priprema razgovora najteži deo posla. Uključivala je kopanje po dokumentaciji i Internetu, traženje podataka iz biografija, čitanje već objavljenih kritika, traženje pikanterija iz života intervjuisanog, traženje pomoći od kolega koji su duže u toj vrsti posla...

Prednosti i mane: Posao novinara u redakciji i dopisnika, u ovom slučaju imaju i prednosti i mana. One nisu uvek vidljive na prvi pogled. Prednosti novinara u redakciji, koji je u svom sektoru pravi specijalista, lako se mogu pretvoriti u suprotnost u trenutku kada zbog potrebe posla novinar bude primoran da se bavi nečim izvan svoje specijalnosti, ili prosto pređe u drugu rubriku. Zato je za novinara u redakciji, poželjno da sem događaja u svom sektoru povremeno baci pogled I na druge sfere života.

Dopisnik je stalno prinuđen da napreduje, a da, sem u retkim slučajevima, nikada ni u jednom sektoru koji prati, ne postane sušti specijalista. Napredovanje ovde podrazumeva stalno otklanjanje slabih tačaka, stalne popravke u znanju o pojedinim sektorima, stalno učenje.

7. Podela odgovornosti za propuštenu informaciju

Uska podela na rubrike i sektore znači i preplitanje između delokruga pojedinih novinara. To često znači i podelu odgovornosti za propuštenu informaciju do koje je konkurencija došla, a podela odgovornosti u praksi najčešće se svodi na njeno brisanje. U lošije organizovanim redakcijama, preplitanje sektora može biti i uvod u opuštanje novinara, ulazak u varijantu – “to će pokriti kolega”, što se uglavnom završava zaostajanjem za konkurencijom.

Kod dopisnika, podele odgovornosti nema. Propuštena informacija njegova je greška i nikoga drugog. Ako za novinare u redakciji u pojedinim sektorima postoje dežurstva, ili podela posla, za dopisnika radnog vremena i prilike za opuštanje nema. Ako dopisnik u svome gradu na vreme ne dođe do informacije, rezervna varijanta ne postoji. Njegovu grešku nema ko da pokrije.

Prednosti i mane: Posao dopisnika  u ovom smislu traži više naprezanja i pažnje, ne ostavlja mnogo prostora za improvizacije.

Primer:

U  leto 1992. godine, sa još veoma malim iskustvom o novinarstvu, menjao sam kolegu u redakciji koji je pratio crnu hroniku, imao dobre veze i bio veoma obavešten. U strahu da ne načinim kakav propust koji će me, bio sam tada uveren, koštati karijere i stalnog zaposlenja koje sam kao honorarac iščekivao, napravio sam grešku mnogo težu od propuštanja informacije.

U jednoj od glavnih beogradskih ulica, Knez Mihailovoj, dogodila se pucnjava, obračun ljudi iz podzemlja. Podatke o detaljima događaja sam imao jer sam veoma brzo bio na licu mesta, međutim, i pored svih pokušaja, nisam uspeo da dođem do imena aktera. U 11 sati uveče, kada sam iscrpeo ostale mogućnosti, odlučio sam da pozovem kolegu iz konkurentskog lista, koga sam već poznavao i zamolim ga za pomoć. Uz malo razmišljanja, dao mi je imena, koja su sutra osvanula u novinama, ali, ispostavilo se, bila su pogrešna! Lavina koja se na mene sručila narednog dana bila je najteži deo moje dotadašnje karijere. Tužba sudu, srećom, izostala je, ali, lekciju pamtim i danas. 

8. Tehnička podrška

Rad u redakciji podrazumeva i oslanjanje na tehničku infrastukturu. Od obimnije, dostupnije, uređenije dokumentacije, do mogućnosti korišćenja redakcijskog automobila, ili priprema za odlazak na teren koje obavljaju sekretar ili referenti u redakciji.

Dopisnik je uglavnom, isključujući mogućnosti koje nudi Internet, oslonjen na sopstvenu dokumentaciju. I u pripremi tehničkih detalja za, recimo, odlazak na teren, većinu problema mora sam rešiti. Od problema prevoza, preko jurnjave za novcem za put ili bonova za gorivo, do rezervacije sobe u hotelu, kupovine i razvijanja filmova, izrade fotografija...

Prednosti i mane: Dopisnik je ovde u očito nepovoljnijem položaju od novinara u redakciji. Stvaranje tehničkih preduslova za izveštavanje sa terena, ponekad može da odnese i 80 posto radnog vremena, zbog čega trpi deo posla koji bi trebalo da bude na prvom mestu. Prednost dopisnika u ovom slučaju je u tome što je na svom “izdvojenom” radnom mestu pošteđen stresnih i napregnutih situacija koje su u redakciji neminovnost.

Primer:

U kasnu jesen 1991. godine, sa zadatkom glavnog i dogovornog urednika da se što pre nađem u Kninu, našao sam se u velikoj poteškoći kako da se “prebacim” do ratnog područja, jer autobusi na tu stranu već dugo nisu išli. Koristeći neke ranije veze, pronašao sam dvojicu dobrovoljaca koji su putovali u Knin da se jave jednoj od ratnih jedinica. U sitne sate sreli smo se na Novom Beogradu, seli u kola i krenuli preko Drine, kroz Bosnu... Usput, prošli smo par punktova bosanskih Srba i Bošnjaka, naoružanh i veoma nervoznih, nepoverljivih ljudi, zatim odremali malo u kolima pored puta i srećno stigli do Knina. Tek u glavnoj kninskoj ulici, kada sam izašao iz kola da se pozdravim sa saputnicima i zahvalim na usluzi, video sam da je ispod zadnjeg sedišta, na kome sam svo vreme sedeo, bila sakrivena puška. Ispostavilo se da sam na zadatak stigao sa mnogo više sreće nego pameti.