Dobar razlog za intervju

Dobar razlog za intervju

Besmisleni, ogromni intervjui o svačemu i ni o čemu, čiji je jedini razlog postojanja popularnost sagovornika, ispunjavaju medije u regionu. Oni su u gotovo sto odsto slučajeva dosadni i nekorisni. Šta je dobar razlog za intervju? Šta je cilj takvog intervjua?

Reč intervju se u našem regionu koristi pre svega u značenju novinske forme, vrste objavljene tekstualne celine. U novinarstvu medijski i demokratski razvijenijih zemalja, ta reč označava bilo koji razgovor koji se formalno, zvanično, obavlja za medije, a nakon kojeg će reči sagovornika biti upotrebljene kao deo medijskog proizvoda. Jedan od razloga za ovo je i taj što tekstualna forma intervjua već godinama postaje sve ređa u evropskim štampanim medijima, dok se u američkim, osim u ponekom mesečniku sa dugom tradicijom takvih intervjua, koristi još i manje.

Zbog čega je to tako? Zbog čega se u zapadnim medijima tuđe reči, čak i u drugim novinskim tekstualnim formama, veoma štedljivo koriste u upravnom govoru?

Prvi razlog je, svakako, što štampani mediji napreduju u sistematičnosti iskorištenja novinskog prostora. A intervju najčešće zauzima mnogo mesta da bi dao malo informacija. Takođe, te informacije prezentira sagovornik, odnosno, sam daje značaj svojim rečima i ne stavlja ih ni u kakav kontekst. Što je najvažnije, daje informacije koje on odabere da da, u kojoj je situaciji teško postići objektivnost, za koju smo odgovorni bez obzira na tekstualnu formu.

Drugim rečima, ako je toliko teško (ili nemoguće) jednu tekstualnu formu uterati u savremene profesionalne standarde, tim gore po tu formu. Čak i kada „Playboy“ zadržava svoju tradicionalnu formu intervjua, pažljivim čitanjem utvrdiće se da je to ili unapred određenih 20 pitanja bez potpitanja, kao vrsta zabavne, neobavezne forme, ili intervju sa nekim ko intervjue ne daje, ne daje u tom trenutku, ili za taj intervju postoji izvanredno dobar razlog.

Intervju bez dobrog razloga

Nekoliko sam puta i sam bio u prilici da radim intervjue samo zbog toga što je sagovornik poznata osoba. Čitao sam druge takve radove, smatrao da su gotovo svi loši i da novinar mora biti đavolski dobar specijalista da u toj disciplini uradi dobar posao. Sebe sam jednostavno smatrao nekompetentnim, neobučenim i neiskusnim intervjuistom. Danas sam, radije, mišljenja da ta tekstualna forma jednostavno nije u skladu sa savremenim profesionalnim standardima i da je zbog toga teško napraviti dobar „veliki“ intervju.

Zbog čega urednici, a i mnogi novinari u ovom regionu još uvek doživljavaju intervju kao odličnu formu za dočaravanje životne priče intervjuisane osobe - velika je tajna. Ne samo da je gotovo svaka osoba prilično nemerodavna da procenjuje svoj životni put i dostignuća (neutralne i kompetentne osobe), te je obično i najsubjektivniji izvor na tu temu koji se može naći u univerzumu, već se uglavnom radi i o poznatim ličnostima o kojima i tako već svako sve zna. Osim toga, na dve, četiri, ili trideset i četiri strane intervjua s nekim, ako je već tema intervjua sve o toj osobi, ne može se pokriti njegov život, ličnost i sve ostalo. Ako može – to baš i nije preterano interesantna osoba, ili je u uzrastu kada pravno ne odgovara za svoje reči (recimo, pet godina starosti).

Ali se zato može teško udaviti svako čiji je mozak aktivniji od onog u glavi konzumenta sapunskih opera. Svako je dobrodošao da čita (i plati) novine, ali se, kao i svaka druga novinska tekstualna forma, i intervju može učiniti jednovremeno zanimljivim i privlačnim velikom broju ciljnih grupa čitalaca. Kako to postići?

Za početak, hajde da ne zakazujemo intervjue bez dobrog razloga. Dobar razlog, naravno, nije to što je neko jako poznat i aktuelan, a hoće da govori za novine. Naravno da hoće – besplatna reklama je uvek dobrodošla. Dobar razlog je bar jedno aktuelno, dobro, teško i, ako je moguće, ekskluzivno pitanje za tu osobu. Mnogo bolji razlog je nekoliko takvih pitanja, jer je samo jedno - pre razlog za tekst na tu temu. Nakon toga, sve je mnogo lakše.

Jer, uz opasnost da se bude možda i nekolegijalan, može se reći da je svaki put kada pročita pitanje „Mnogi su vas osporavali, ali vi ste ipak uspeli?“ i odgovor intervjuisane osobe (na nešto na šta se ne da razumno i pristojno odgovoriti) – čitalac u određenoj meri gluplji. Time što je na kraj pomenute rečenice stavio upitnik, onaj koji se u ovom primeru smatra novinarom nije od nje napravio pitanje. Napravio je gramatičku grešku. 

Neko je poznat i aktuelan, i svi će pročitati, ili bar početi sa čitanjem takvog intervjua. Pa šta? Završiće čitanje bez jasne predstave čak i o sagovorniku, a kamo li o tome šta je taj intervju novo ili bitno čitaocu doneo. Na tom prostoru u novinama moglo je biti nešto mnogo profesionalnije. Na kraju krajeva, ima puno toga što je veoma interesantno čitaocima, i što bi svi pročitali, pa nam na pamet ne pada da objavljujemo, jer je loše, glupo, neprofesionalno, skaredno... Zašto bi intervjui bili izuzetak?

Nekoliko ključnih pitanja kao dobar razlog

Svako ko vam može reći nešto još nepoznato, bitno, interesantno velikom broju ljudi, praćeno autoritetom ili kompetencijom te osobe, pogodan je sagovornik za duži ili kraći intervju, koji će biti iskorišten u celosti, delovima, kao nezavisna novinska forma ili deo složenije novinske priče. Ako je to još i poznata osoba, tim bolje.

Ali, ako nemate šta novo i važno da pitate poznatu osobu, to što će vam dati intervju, kako smo već rekli - i nije neki razlog da ga napravite.

Međutim, to što imate nešto važno i novo da pitate poznatu osobu nije povod da napravite sa njom „veliki intervju“ o biografskim stavkama, filozofskim geslima, poreklu svemira i svemu ostalom. To je razlog da postavite onoliko pitanja koliko će na logičan način dovesti do onog ključnog (ili nekoliko ključnih, ako imate blaženih nekoliko dobrih razloga za intervju) i sa dovoljno strana osvetliti razlog za taj razgovor.

To što ste (ako ste već) napravili taj „veliki intervju“, sa tim jednim nezgodnim pitanjem, još je manje povod vašem uredniku ili vama samima da nad intervju o svemu u vezi s tom osobom stavite naslov koji je citat dužine prosečnog novinskog pasusa, i to najkompromitantnije njegove izjave, dodatno nategnute uredničkom maštom. Što će, naravno, biti plod pitanja koje je predstavljalo „dobar razlog za intervju“.

To što imate dobro pitanje, i što ste se odlučili da ga i postavite, nije razlog da dopustite sagovorniku da prosipa demagogiju, izbegava odgovor i postavlja vas u poziciju srećnika s kojim je ona/on pristala da razgovara. Ako joj pustite da se neometano i neargumentovano odbrani, ako joj dopustite da vam se „izvuče“ bez borbe, imali ste dobar razlog za intervju, ali nemate dobar intervju.

To što ste rešeni da ili dobijete svoj odgovor na koji čitatelji imaju pravo, ili barem jasno pokažete da osoba ne želi odgovoriti na pitanje ni kada postane potpuno jasno da ste je optužili da izbegava odgovor, nije razlog da izgubite kontrolu nad sobom, naterate tu osobu da potpuno pobesni, ili je ponižavate. U tom ste slučaju načinili štetu svima umešanima – vašem mediju, vama samima, sagovorniku i čitateljima. Pola stranice teških reči nemaju nikakvu profesionalnu svrhu, a duh razgovora se da dočarati i jednom pristojnom rečenicom. Takav odnos prema sagovornicima verovatno će bitno uticati na broj osoba koje će u budućnosti biti u prilici da donesu odluku o tome da li da vama i vašem mediju uopšte daju intervju.

Ako je intervjuisana osoba, konačno, odbila da da odgovor, bar ste se vi i vaš medij poneli časno i profesionalno. Na kraju krajeva, intervju, već je rečeno, nije jedina novinska forma u kojoj možete iskoristiti njene reči i informacije koje ste (ili možda ipak niste) dobili. Ako osoba neće da kaže punu istinu, možda se može naći neko ko hoće. Ako je iznese delimično, možda je dodatnim radom možete upotpuniti.

Bez bezrazložnih žrtava

To što ste uspeli da naterate osobu da kako-tako odgovori na nezgodno pitanje, na njenu štetu i žalost, nije automatski i dovoljan razlog da joj uništite karijeru, život, ili reputaciju. Možda je šteta koju će objavljivanje izazvati biti veća od koristi od objavljivanja. Naravno, osoba je sama odgovorna za svoje postupke i reči, ali...

O svemu se da naknadno razmisliti i svaka informacija, izjava ili situacija, pre objave, treba da bude povod ozbiljnoj profesionalnoj analizi. Cilj vam nije da izazovete „ala ga je rasturio“ efekat, već da date čitaocu onu informaciju koja je za njegov život relevantna, bez bezrazložnih žrtava. Razmislite da li možete da navedete informaciju iz sagovornikovih odgovora navodeći da je iz anonimnog izvora.

Možda je priznanje sagovornika dobar početak za veliko istraživanje koje će njegovu grešku staviti u ispravniji kontekst. Kraj intervjua nije i kraj liste mogućnosti korištenja stečenih informacija. Uostalom, možda se više isplati steći saveznika za čitavu karijeru, nego objaviti jedan dobar intervju.

Budite u stanju da i u toj situaciji, kada ste „pobedili“, poštujete postupak svog sagovornika, koji je mogao isto tako nakon nezgodnog pitanja ustati i otići, prepuštajući vam svoje advokte i PR osoblje da se s njima natežete. Ako vam profesionalna pravila i standardi diktiraju objavljivanje, pokažite to poštovanje sadržinom samog teksta, ponašanjem prema sagovorniku i dostojanstvenom uređivačkom politikom.