Polaznica programa Mediacentra Sarajevo objašnjava kako je istražila
pozadinu navijačkih sukoba u Mostaru - kako je razvijala odnose sa
izvorima u redovima navijača i druge metode koje je koristila.

Obrazovni program Mediacentra Sarajevo „Analitičko i istraživačko novinarstvo – pravda i sigurnost u BiH“ za treću generaciju polaznika, među kojima sam bila i ja, započeo je u prosincu 2007. godine, samo par dana nakon sukoba između navijačkih huligana na ulicama Mostara.

Ovi sukobi su zauzeli sve glavne vijesti i naslovnice, a cijela država je pričala o njima. Ipak, malo tko je znao što se zaista događa među navijačima na mostarskim ulicama, što je ponajviše utjecalo na odabir teme za istraživački rad koji sam trebala uraditi u sklopu programa.

Mostar je grad koji ima dva kluba u Premier ligi Bosne i Hercegovine - HŠK Zrinjski i FK Velež. Svaki susret ova dva kluba proglašen je utakmicom najvećeg rizika. Protekli rat učinio je da se nađu na dvije suprotne obale Neretve i da se podijeljenost grada duboko uvuče u najvažniju sporednu stvar na svijetu – nogomet.

Vremenom su podjele prilično prevaziđene, no navijačke skupine oba ova kluba su za mnoge ostale simboli netrepeljivosti, mržnje i nacionalizma. Svaki neredi između navijača ili huligana u njihovim redovima dočekaju se u javnosti kao nastavak rata. Prikazuju se na različite načine, no još nikad nije prikazano stvarno stanje, pozadina svih tih događanja.

Priča koju sam uradila u sklopu programa Mediacentra Sarajevo dokazala je da, prije svega, nisu svi navijači huligani, i da navijanje može biti itekako pozitivno. Dokazala je i da postoje mnoge društvene anomalije koje utječu na navijačke nerede, u prvom redu loš odnos policije, medija i vlasti koji uglavnom pogrešnim pristupom i represivnim mjerama pokušavaju djelovati na suzbijanju navijačkih nereda.

Građanka u ulozi novinarke

I navijači imaju svoja pravila. U gradu može biti glavna samo jedna skupina, a do te reputacije se dolazi, između ostalog, i tučama. Sudjelovanje u tučama predstavlja i jedan od oblika obreda inicijacije za ulazak u samu jezgru navijača, što je san svakom mladom navijaču. Stoga i ne čudi da se događaju sukobi u kojima najčešće sudjeluju maloljetnici.

Iako se u komentarisanju svakog ovakvog sukoba u prvi plan stavlja nacionalizam, priča je dokazala da on ima tek sporednu ulogu, što potvrđuje i anketa koju sam uradila pripremajući priču. Po rezultatima ove ankete, tek 20% građana Mostara smatra da je nacionalizam uzrok sukoba, a dok 69% Mostaraca smatra kako političke stranke imaju utjecaj na ove sukobe.

Političari su u prvim redovima kada je preko leđa navijača treba skupljati pozitivne poene u javnosti. Nakon sukoba koncem studenog 2007. dopredsjednik Federacije BiH Mirsad Kebo je došao u Mostar i u medijima izjavio kako je „...došao gasiti vatru dok se nije zapalila šuma“ aludirajući time na protekli rat i godine razaranja, patnji i mržnje kao uzrok sukoba navijača. Vatra na koju je Kebo aludirao u tom sukobu nije postojala, a posebno on nije ničim utjecao na njeno gašenje ni kad je bilo.

Kako je priča pokazala, policija je došla do saznanja da je taj sukob bio unaprijed dogovoren između skupina huligana s dvije strane, čiji su akteri bili mahom maloljetnici. Obje navijačke skupine ogradile su se od ovih izgreda. Posjećujući jednog ranjenog sudionika tuče, navijača Zrinjskog, dopredsjednik Kebo izazvao je samo negativnije reakcije jer se nije dosjetio posjetiti i ranjene navijače druge strane. Oni su mu ovo 'skupljanje pozitivnih bodova' veoma zamjerili, kako su mi kasnije sami ispričali.

O navijačima u javnosti inače uvijek govore novinari ili različiti stručnjaci koji malo poznaju nogomet, a još manje navijački pokret. Rijetko koji novinar je pisao o pozitivnim aktivnostima navijača, poput humanitarnih aktivnosti koje oni često pripremaju. Skoro svi zaborave na etiku kada skandaloznom pričom mogu prodati novine. Sami novinari, svjesno ili nesvjesno, doprinijeli su zaoštravanju odnosa među navijačima, ne samo u Mostaru nego bilo gdje drugo, što je priča jasno pokazala.

Teško je shvatiti navijače a posebno huligane, teško je razumjeti ljubav koju oni osjećaju prema svojim klubovima, no ni kuhati ne možete dok ne shvatite recept i dodatke jelima a kako biste onda mogli pisati o ovoj osjetljivoj skupini bez shvaćanja i razumijevanja?

Možda je moja sreća bila to što sam na početku istraživanja i sama malo znala o navijačima. I to što nisam imala mnogo predrasuda ni prema jednoj navijačkoj skupini u Mostaru. Bila sam samo građanka Mostara koja je željela predočiti javnosti istinu o zbivanjima među navijačima.

Pregledala sam danima snimke navijačkih sukoba na YouTube-u. Tako sam upoznala momka koji mi je proslijedio emisije o navijačima emitirane na Discovery channel-u potkraj prošle godine. Kako u Bosni i Hercegovini nema mnogo knjiga o navijačima, kupila sam ih u Hrvatskoj i pomno čitala kako bih mogla ući u navijačku svijest.

Izgradnja povjerenja kod izvora

Objavivši svojim prijateljima da radim na ovoj temi, i sama sam se iznenadila koliko ih pripada navijačkom pokretu. Danima sam razgovarala s njima o ovoj temi. Svaki navijač će rado govoriti o svojim doživljajima, prepričavati anegdote, govoriti o situacijama kada je njihovo ponašanje vođeno nekim posebnim strastima a ne razumom (jer kako drugačije pojasniti da se trojica momaka mogu zaletjeti na autobus pun protivničkih navijača?). Počela sam se intenzivnije družiti sa njima, ići na utakmice i pratiti sva zbivanja u vezi sa navijačima, ne samo u Mostaru nego i šire.

Ipak, sve su to bili „sitni“ navijači, njihove vođe sam tek trebala nekako pridobiti za razgovor. Generalno, i navijači FK Velež i navijači HŠK Zrinjski odbijaju otvoreno razgovarati s novinarima. Svi moji prijatelji-navijači s kojima sam razgovarala su inzistirali na strogoj tajnosti i anonimnosti kako ne bi razočarali svoju navijačku skupinu.

Broj mobitela vođa navijača nije bio problem nabaviti. Ili će ga dati u samom klubu ili će ga, uz apsolutnu diskreciju, dati netko od „raje“ jer oni nisu anonimci u gradu.

Kada sam nazvala vođu Red Army-ja (navijača FK Velež), glatko me odbio govoreći kako je njihov službeni stav da ne razgovaraju s novinarima.

„Odlično“ rekla sam „reci mi zašto. Meni je i to informacija, što su vam to novinari napravili pa ne želite razgovarati s njima?“

Ovo pitanje ga je malo pokolebalo pa je upitao za koji medij radim. Kada smo utvrdili da ne radim za „Dnevni avaz“ i druge, njegovoj navijačkoj skupini nepodobne medije, nešto ljepšim tonom je nastavio razgovor i dalje odbijajući bilo kakve izjave za medije. Ne, ne i ne - glasio je njegov odgovor.

Vidjevši kako su male šanse da uspijem u svome naumu na takav način, obratila sam mu se nešto drugačije „Čuj, bi li ti izašao sa mnom vani na kavu pa da ti pojasnim što u stvari pišem i što u stvari želim? Obećavam da neću ponijeti ni diktafon, ni fotoaparat, ni papir ni olovku pa ni tašnu na koncu, samo izađi sa mnom vani.“

Tako je i bilo. Izašli smo u jedan od najposjećenijih lokala u gradu kao dva poznanika, upoznali se pričom o nekim neobaveznim temama, da bih mu ja potom pojasnila što i kako radim. Kako sam već mnogo znala o navijačima, pobudila sam njegovo zanimanje. Četiri sata smo proveli razgovarajući o ovoj temi, a uspjela sam samo zato jer sam pošteno održala svoju riječ i nisam zloupotrijebila situaciju.

Uvidjevši da su moje namjere poštene, rekao mi je još toliko informacija koje bi mi zasigurno osigurale sve naslovnice u državi, no te su informacije i danas za mene tajna koju strogo čuvam. Na koncu mi je dozvolio da po sjećanju iskoristim njegove izjave, koje je potvrdio autorizacijom.

Kada je priča objavljena, prvi me nazvao da čestita i izrazi zahvalnost što je napokon netko objektivno pisao o navijačima.

Do ostalih izvora mi nije bio problem doći. Koristila sam poznanstva, internet i telefonske informacije, a svi su bili raspoloženi za razgovor. Ono što mi je osiguralo te razgovore bila je moja upućenost u temu i znanje o navijačima koje sam stjecala mjesecima prije prvih razgovora. Mnogi su pomislili kada su ugledali djevojku ispred sebe da mogu davati bilo kakve odgovore, no ostajali su nemalo iznenađeni pitanjima koja su bila daleko od naivnosti.

Glas građana – anketa za potrebe priče

Anketa urađena među građanima za potrebe moje priče o navijačima prva je takvoga tipa u Mostaru. Žalosno, ali za sve ove godine navijačkih sukoba u gradu, nitko se nije dosjetio čuti stvarni glas naroda. Priča o navijačima nikada ne bi bila potpuna bez izvedbe ove ankete i podataka koje je donijela.

Uz potporu donatora koji je financirao istraživanje i Mediacentra Sarajevo, čiji su mi stručnjaci pomogli u kreiranju anketnoga upitnika, sastavila sam 13 pitanja koja su se odnosila na navijačke sukobe, ali i općenito na odnos prema mladima u Mostaru. Anketirano je 500 građana, što u odnosu na broj stanovnika Mostara, i uz statističku pogrešku uzorka, predstavlja statistički relevantan uzorak.

U provođenju ankete na širem području Mostara pomogli su mi volonteri Udruge „Altruist“, čija sam članica.

Anketa je pokazala kako je i građanima jasno što se i kako krije iza navijačkih sukoba. Mnogi su bili i zadovoljni što netko pokreće ovu temu i želi čuti njihovo mišljenje, a bili su spremni i odgovoriti i na više pitanja od onih ponuđenih. 76% anketiranih Mostaraca ne opravdava navijačke sukobe, 38% njih za sukobe krivi navijače, a 27% politiku. Većina ih smatra da su sukobi produkt huliganstva, a čak 83% da će se sukobi ponoviti.

I navijači i moje kolege novinari su me upozoravali da bih objavljivanjem priče mogla imati problema jer postoje huligani koji će, bez obzira što se pisalo, biti negativno raspoloženi. Govorili su da bih čak mogla doživjeti i fizičke napade. Međutim, priča je objavljena u dva nastavka u „Dnevnom listu“. Glavni urednik je, ne tražeći bilo kakve izmjene odobrio objavljivanje nakon što ju je pročitao, a posebno je naglasio važnost urađene ankete.

Priča je doživjela je takav uspjeh da su me mnogi htjeli upoznati, a oni koji su me znali zvali su i davali odlične kritike. Priča se svidjela navijačima, što je najbitnije.

Sada mi predlažu da pišem knjigu o navijačima jer to u BiH nitko nije uradio, a šteta je, kažu, da ne nastavim kada sam ovoliko ušla u samu srž i stekla povjerenje obaju skupina.

Nakon ovoga istraživačkog rada, nogomet i navijački pokret pratim intenzivnije nego ranije, a priča mi je omogućila i stjecanje prijateljstava s nekim od pravih navijača s kojima danas rado gledam utakmice. Navijanje je ljubav, ma kako to čudno zvučalo, a izrada ove priče mi je pomogla da to i shvatim.

Priču 'Dosje Navijači' objavljenu u'Dnevnom listu' pročitajte ovdje.