Iako se starije osobe suočavaju sa objektivnim preprekama uzrokovanim poodmaklom dobi, one postaju revnosni i motivisani korisnici interneta onog trenutka kada je proces učenja prilagođen njihovom tempu i potrebama

foto: Unsplash / Ilustracija 

Razumijevanje procesa medijskog obrazovanja starijih osoba zahtijeva uvid u složenu isprepletenost psiholoških barijera i društvenih faktora. Prihvatanje tehnologije u trećoj dobi nije samo pitanje kognitivnog kapaciteta, već često i emocionalno i socijalno pitanje.

Najveća prepreka nije uvijek nedostatak vještina, već tehnološka anksioznost. Ovaj fenomen se manifestuje kao duboki strah od neuspjeha, strepnja da će se uređaj oštetiti ili osjećaj preopterećenosti informacijama. Starije osobe se često osjećaju inferiorno u odnosu na mlađe generacije, što stvara otpor prema učenju.

Za stariju populaciju, učenje ne bi trebalo da bude apstraktno nego da se fokusira na konkretnu primjenu. Motivacija se vidno povećava kada polaznik u tehnologiji vidi alat za nešto što je njemu važno: povezivanje sa porodicom (video pozivi sa unucima), samostalnost (online plaćanje računa), informisanje o zdravlju i pristup zabavi. Bez jasno uočljive koristi, interes za edukaciju brzo opada.

Nivo digitalne spretnosti uveliko zavisi od životnog konteksta pojedinca. Istraživanja su pokazala da bolja finansijska situacija omogućava lakši pristup uređajima, internetu i plaćenim kursevima. Takođe, viši stepen formalnog obrazovanja često znači i razvijenije kognitivne vještine te veću otvorenost ka samostalnom učenju. Porodična situacija može da bude presudna, jer neformalna podrška djece i unuka koji strpljivo objašnjavaju korake često je efikasnija od bilo kakve formalne obuke. Takođe, profesionalno iskustvo znatno može da utiče na spretnost u korištenju digitalne tehnologije. Osobe koje su tokom radnog vijeka koristile bazične informacione tehnologije, znatno brže usvajaju nove digitalne alate.

Iako starenje donosi promjene poput sporije obrade informacija, istraživanja pokazuju da biološka realnost nije presudna. Ključ uspjeha programa medijsko-informacione pismenosti nije u dobi polaznika, već u kvalitetu dizajna obuke. Efikasan obrazovni program za starije mora uključivati: visok nivo strpljenja i empatije edukatora, česta ponavljanja gradiva, kao i primjere isključivo iz svakodnevnog života.

Iako se starije osobe suočavaju sa objektivnim preprekama uzrokovanim poodmaklom dobi, one postaju revnosni i motivisani korisnici interneta onog trenutka kada je proces učenja prilagođen njihovom tempu i potrebama. Holistički pristup, koji uvažava i psihu i socijalno okruženje, siguran je put ka smanjenju digitalnog jaza.

Koji su motivi za korištenje interneta kod starijih osoba

Razvoj informaciono-komunikacionih tehnologija (IKT) donio je veliki napredak u razmjeni informacija, što za starije osobe predstavlja dvije različite mogućnosti: nudi dragocijene prilike za unapređenje kvaliteta života, ali i rizik od marginalizacije ako izostane adekvatna edukacija.

Istraživanja pokazuju da su motivi za korištenje interneta kod starijih osoba vrlo praktični i usmjereni na održavanje vitalnosti:

• Informisanje i zabava (pristup vijestima, hobijima i kulturnim sadržajima poput virtuelnih muzeja).
• Premošćivanje udaljenosti (korištenje aplikacija poput Viber-a za video pozive sa porodicom, što direktno smanjuje osjećaj izolacije).
• Socijalna vidljivost (Facebook je vodeća platforma putem koje starije osobe prate život svojih najbližih i učestvuju u online zajednicama).

• Pristupačnost bez fizičkog napora (online kupovina lijekova i namirnica štedi energiju i olakšava život osobama sa ograničenom pokretljivošću).
• e-zdravlje (brži pristup ljekarima, lakše naručivanje recepata i bolja informisanost o zdravstvenim temama).
• e-uprava i demokratija (mogućnost obavljanja administrativnih aktivnosti, poput podnošenja zahtjeva i dobijanje različitih dokumenata putem interneta, čime se povećava njihovo učešće u građanskim procesima).
• Aktivno starenje (internet pruža mogućnost honorarnog rada, savjetovanje ili online podučavanje, dajući starijima osjećaj produktivnosti).
• Kognitivno zdravlje (redovno korištenje interneta može umanjiti rizik od demencije, jer digitalna aktivnost djeluje kao stimulans za mozak).

Međutim, važno je naglasiti da se većina edukativnih programa medijske pismenosti za starije osobe fokusira na praktični nivo (pristup - kako pokrenuti računar ili otvoriti aplikaciju), dok se zanemaruju važne dimenzije medijske pismenosti: kritičko razumijevanje i kreiranje sadržaja. Kritički pristup starijim osobama omogućava razumijevanje šireg konteksta medisjkom sadržaju, kao i njegovu dekonstrukciju, kako bi izbjegli različite vrste dezinformacija i manipulacija. Razvijanje vještine prepoznavanja „lažnih vijesti“ i pristrasnosti medija, izuzetno je važno za njihovu sigurnost. Kreiranje sadržaja osobama treće životne dobi omogućava da sami pišu blogove, snimaju videe ili dijele svoje bogato životno iskustvo, čime bi postali aktivni kokreatori digitalnog prostora, a ne samo pasivni konzumenti. Da bi starije osobe bile medijski obrazovane i istinski uključene u digitalne procese, edukacija mora ići korak dalje od osnova — ona mora obuhvatiti kritičko razmišljanje i kreativno izražavanje, čime se grade mehanizmi otpornosti na različite manipulacije i spremnost za ravnopravno učešće u digitalnom prostoru.

 Digitalna uključenost starijih osoba

Iako se starije generacije sve više okreću digitalnom svijetu, digitalni jaz i dalje je prisutan između različitih regija. Razlike su direktna posljedica socioekonomskog statusa, dostupnosti infrastrukture, ali i kulturnih normi. Razlika između sjevera i ostatka Evrope veoma je izražena. Dok je u nekim zemljama internet postao osnovno pravo, u drugima je on i dalje nepoznanica za polovinu starije populacije.

Dostupni podaci ukazuju na digitalnu podjelu među populacijom starosti od 65 do 74 godine. Na samom vrhu digitalne integracije nalazi se Norveška, gdje je svega četiri posto starijih osoba izjavilo da nikada nije koristilo internet, što svjedoči o izuzetno visokoj pismenosti i dostupnosti tehnologije. Nasuprot tome, u Sjevernoj Makedoniji taj procenat iznosi 46 posto, dok je u Turskoj razlika još izraženija – čak 71 posto starijih osoba nikada nije koristilo internet.

Slične rezultate dali su i podaci iz 2019. godine za starosnu grupu od 55 do 74 godine. Dok je u zemljama sjeverne Evrope (poput Islanda, Danske, Holandije, Norveške i Švedske) preko 90 posto populacije aktivno koristilo internet, u dijelovima južne i istočne Evrope, zapadnog Balkana i srednje Azije, taj broj je manji od polovine.

Ovako izražene razlike ukazuju na to da digitalna uključenost nije samo pitanje godina, već i geografskog položaja te dostupnih resursa. Da bi se ovaj jaz smanjio i omogućila ravnopravnost, neophodno je kreirati ciljane intervencije i lokalne programe digitalne pismenosti. Oni moraju biti prilagođeni specifičnim potrebama i izazovima svake regije, kako bi starije osobe širom svijeta postale ravnopravni članovi modernog društva.

 Primjeri dobre prakse

Nekoliko zemalja u regionu i Evropi razvilo je modele koji uspješno transformišu starije osobe iz pasivnih posmatrača u aktivne digitalne građane. Češka Republika opredijelila se za sistemsko obrazovanje. Češki model se fokusira na Strategiju digitalne pismenosti 2015–2020 kroz tri nivoa. Prvi se odnosi na univerzitete za treću dob koji tradicionalno i akademsko obrazovanje prilagođava seniorima, drugi je virtuelni univerziteti u okviru kojeg se nude nline kursevi povezani sa akreditovanim programima. i treći – konsultantski centri u okviru kojih se pruža lokalna podrška starijim osobama u malim opštinama (biblioteke, škole).

Primjer dobre prakse iz reginoa zabilježen je u Srbiji kroz projekat "Jaki i povezani". Crveni krst Srbije pokazao je agilnost tokom pandemije. Volonteri su pružali podršku putem telefona i interneta, vodeći seniore „korak-po-korak“ kroz korištenje e-uprave (zakazivanje termina, lična dokumenta), e-zdravstva (pretraga lijekova, prepoznavanje pouzdanih informacija o zdravlju) i e-banking (plaćanje računa i ostale novčane transakcije putem interneta).

Pozitivan primjer zabilježen je i u Bosni i Hercegovini kroz projekat realizovan u Sarajevu „IT seniori“ (2018–2019) koji je potvrdio da su starije osobe izuzetno motivisane kada uvide praktičnu korist. Fokus je bio na edukaciji starijih osoba u korištenju osnovonih digitalnih alata i aplikacija, kao što su Viber, društvene mreže i MS Office. Zaključeno je da stariji preferiraju mobilne telefone zbog jeftinije komunikacije i jednostavnije upotrebe u odnosu na računare.

 Smjernice za kreatore edukativnih programa

Da bi digitalna inkluzija bila stvarna, a ne samo statistička, potrebno je voditi se sljedećim principima:

• Participativni dizajn – Starije osobe moraju učestvovati u kreiranju aplikacija. Dizajneri treba da razumiju potrebe starijih osoba i prilagode interfejse njihovom načinu korištenja uređaja.
• Međugeneracijsko učenje – Spajanje mladih (digitalnih urođenika) i starijih stvara obostranu korist i smanjuje socijalnu izolaciju. U tom kontekstu, treba iskoristiti znanje i vještine mladih koji u procesu učenja starijih osoba takođe mogu nešto od njih da nauče.
• Sigurnost na prvom mjestu – Edukacija o zaštiti podataka i privatnosti je primarna za slobodan i siguran pristup digitalnim uslugama. Njoj treba posvetiti najviše pažnje, ukzujući na važnost čuvanja i zaštite ličnih podataka.
• Pravo na „isključenost“ – Digitalizacija ne smije postati prisilna. Fizički pristup uslugama mora ostati dostupan onima koji ne mogu ili ne žele koristiti tehnologiju, ali je važno pružiti svima jednaku mogućnost za korištenje digitalne tehnologije.
• Ne smije se zaboraviti direktna, fizička komunikacija – Tehnologija je važan alat za prevazilaženje usamljenosti, ali ona nikada ne može i ne smije zamijeniti toplinu direktnog ljudskog kontakta. Cilj je da se starije osobe digitalno osnaže, ali svaki program treba da naglasi važnost direktne komunikacije.

Preporuke za efikasan program obuke

Na kraju, donosimo i preporuke za efikasan program obuke starijih osoba iz oblasti medijske pismenosti.

Važno je da su grupe male i homogene. Rad u malim grupama omogućava individualni pristup. Dobro je odvojiti početnike od onih koji imaju predznanje kako bi se izbjegla demotivacija.

Početak je uvijek težak pa se preporučuje brzi „početni uspjeh“. Prvi koraci treba da budu jednostavni i nagrađujući (npr. pronalaženje omiljenog recepta) kako bi se izgradilo samopouzdanje. Empatija edukatora i razumijevanje ne smije da ozostane.

Predavač treba da bude empatičan, da koristi jednostavan jezik i da stvara podržavajuću atmosferu u kojoj nijedno pitanje nije glupo. Informacije treba dozirati postepeno.

Materijali treba da budu jasno strukturisani i precizni. Bolje je savladati jednu temu temeljno nego pet površno.

Važno je imati u vidu određene fizičke poteškoće i izazove kod starijih osoba. U skladu sa tim, preporučuje se korištenje većih fontova, jasnih kontrasta i izbjegavanje zadataka koji zahtijevaju visoku preciznost finih motoričkih vještina (npr. sitne ikone).

Direktna korist (praktičnost) za starije osobe je najvažnija. Fokus treba da bude na rješavanju realnih potreba, poput online plaćanja računa ili zakazivanja pregleda, a ne na nečemu što je korisnicima apstraktno i nepotrebno (na primjer, istorijski razvoj interneta).

I na kraju, samostalna vježba kod kuće, odnosno samostalno ponavljanje naučenog na osnovu jasnih, pisanih uputstava korak-po-korak kako bi se vještine automatizovale i nastavile razvijati, ključna je za kontinuirani napredak, bez obzira na to koji je nivo i intenzitet obuke u pitanju.

Tekst je nastao u okviru projekta „Osnaživanje starijih: Putovanje kroz medijsku pismenost od zemalja Višegradske grupe do Balkana“, koji predvodi organizacija Transitions, a finansira Nacionalna fondacija za demokratiju (NED). Projekt je dvogodišnja inicijativa sa ciljem unapređenja medijske pismenosti među starijim osobama u Bosni i Hercegovini, Bugarskoj i Crnoj Gori.

___