Kampanja '16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama i djevojčicama' bi trebala biti poziv na buđenje iz dugog sna u kojem se pravimo da nas se to ne tiče.

foto: Unsplash / Ilustracija

Prije 30 godina, otprilike u istom terminu u kojem nastaje ovaj tekst, Bill Clinton bio je istovremeno na svim televizijskim programima. U Daytonu, gradu u američkoj saveznoj državi Ohio, za koji do tada uglavnom nismo ni čuli, a koji će postati ključni toponim naše budućnosti, postignut je sporazum za mir u Bosni i Hercegovini.

Trideset godina nakon što smo jedni drugima kopali oči, i dalje uvjereni da nas je neko sa Zapada zavadio, nismo u stanju ni da se dogovorimo oko toga šta nam se desilo, a kamoli da dosljedno riješimo status žena koje su preživjele ratno seksualno nasilje. Žene koje su silovane kao dio vojne strategije, kao sredstvo zastrašivanja, etničkog čišćenja i poniženja cijelih zajednica, u većini slučajeva ostale su bez pravde, bez sistemske podrške i bez javnog priznanja razmjere onoga što im je učinjeno. Godinama su umjesto države odgovornost preuzimale ženske organizacije, prve sigurne kuće i istrajnost nekolicine žena koje nisu pristale da preživjele ostanu bez glasa i bez prava, dok su zakoni stizali sporo, neujednačeno i parcijalno, kao da se i u pravnim aktima nastavlja ono ratovanje za teritoriju u kojem se žene ne računaju kao punopravni dio društva, nego kao nuspojava tuđeg „herojstva“.

Danas, tri decenije nakon Daytona, hiljade preživjelih žive s posljedicama trauma, često u istim ulicama sa svojim zlostavljačima, uz simbolične naknade, povremene komemorativne geste i stabilno odsustvo političke volje da se seksualno nasilje u ratu nad ženama napokon imenuje, sankcioniše i nadoknadi onako kako bi pristajalo društvu koje tvrdi da je naučilo nešto iz vlastite katastrofe. U sredinama u kojima žive, one su rijetko prepoznate kao preživjele ratnog zločina, a mnogo češće kao žene čiju će „moralnost“ komšiluk, porodica i vjerska zajednica stavljati pod lupu. Umjesto da se govori o odgovornosti počinilaca, preispituje se njihovo ponašanje prije rata, za vrijeme rata, nakon rata, kao da se za svako silovanje traži neka unaprijed zamišljena krivica. Ratno seksualno nasilje tada prestaje biti zločin nad ženom i postaje oružje protiv nje: dokaz da je „uprljana“, da joj se „nešto desilo“, a samim tim i povod da se dovodi u pitanje njeno pravo na dostojanstvo, na porodični život, na zajednicu u kojoj ne mora objašnjavati zašto je preživjela.

U patrijarhalnom društvu u kojem se muškost i dalje mjeri snagom da se dominira nad tuđim tijelom, iskustvo ovih žena služi kao najjasniji pokazatelj da ni 30 godina nakon rata nismo spremni suočiti se sa poražavajućim posljedicama toksične muškosti – ni kada je dio planske vojne strategije, ni kada se nastavlja u miru kroz porodično nasilje, prezir, šutnju institucija i prebacivanje odgovornosti na one koje su već jednom preživjele više nego što je iko ikada trebao.

Aldina – dijete rata, žrtva mira

U ratu se siluje, ubija, etnički čisti i „humano preseljava“, ali se i život nastavlja. Ljudi se vole, rađaju djecu, planiraju porodicu, svemu uprkos. Tako je 1993. rođena Aldina, u vrijeme kada su trudnice umjesto prenatalnih vitamina konzumirale Ikar. Rođena u ratu, ubijena u miru.

Trideset godina poslije, Aldina je postala još jedna, posljednja žrtva femicida u Bosni i Hercegovini, ubijena u Mostaru dok je pokušavala pobjeći od muškarca koji ju je pratio s pištoljem u ruci. Bježala je, tražila pomoć, pozivala policiju da bi je na kraju pronašao i ubio u toaletu ugostiteljskog objekta. Bila je mlada, uspješna, lijepa, ali ništa od toga nije morala biti. Jedino što je ovoj zemlji dugovala bilo je da živi, ako bi joj se već jednom uspjelo posrećiti da umakne ruci dželata u državi u kojoj je i 30 godina nakon rata oružje dio kućnog inventara, nešto što se podrazumijeva, a ne izuzetak koji izaziva alarm.

Dok javnost još broji metke ispaljene u toaletu mostarskog ugostiteljskog objekta, očevi počinitelja femicida uredno dobijaju prostor u medijima da kažu sve najljepše o sinovima koje nisu naučili da žena nije meta. Otac Anisa Kalajdžića, optuženog za ubistvo Aldine Jahić, govori kako je njegov sin bio dobričina i „dijete za primjer“, sportista i sudija koji je „uzorno radio“, kao da je femicid nesretan lom u inače dobrom karakteru, a ne logična posljedica kulture u kojoj je nasilje nad ženama normalizirano, umiveno i prepakovano u izgovore. U trenutku kada je ubio Aldinu, Anis je već imao potvrđenu optužnicu zbog ugrožavanja sigurnosti druge žene koju je mjesecima zlostavljao prijetnjama, a ročište mu je bilo zakazano za kraj novembra. Dok je čekao da se pojavi na sudu zbog prijetnji jednoj bivšoj djevojci, bez ijedne ozbiljne mjere nadzora, ubio je drugu.

Monstruozni femicid nad Aldinom i ovoga puta poslužio je kao povod da se preispituje odgovornost žrtve. Neljudi, čije će se biografije, zahvaljujući Facebook profilima s kojih komentarišu, pokazati kao biografije profesora i „uglednih građana“, postavljaju razna pitanja, pa i ono čime ga je isprovocirala. Ne pitaju kako je moguće da čovjek s potvrđenom optužnicom slobodno hoda gradom s pištoljem. Ne pitaju zašto žena koja bježi i traži pomoć završava mrtva u toaletu, nego šta je rekla, šta je obukla, zašto je bila tu.

U našoj kulturi femicid se ne prepoznaje kao završni čin kontinuiranog nasilja nad ženom i ubistvo žene zato što je – žena. On se, sudeći po javnim reakcijama, i dalje doživljava kao odgovor na provokaciju. Kao da je svaki metak ispaljen u tijelo žene zapravo disciplinska mjera, a ne zločin koji bi trebao natjerati društvo da se pogleda u ogledalo. Tako se zatvara krug između žena silovanih u ratu i žene ubijene u miru. Između vojnika koji je silovanje koristio kao produženu ruku vojne strategije i nogometnog sudije koji pištolj koristi da potvrdi vlastitu moć nad životom i smrću. U oba slučaja ista matrica toksične muškosti, ista spremnost institucija da relativiziraju prijetnje i ista potreba okoline da razumije napadača, a prešuti sve što je učinjeno ženi.

Kad počinilac dobije riječ

Iako ću se ko zna koji put ponoviti, mada prema onome što živimo imam dojam kao da nijedan tekst na temu femicida nikada nisam napisala, važi jedno jednostavno pravilo: prilikom izvještavanja o femicidu i nasilju nad ženama, kao i prilikom bilo kojeg drugog izvještavanja, ne uvrštavaju se izjave koje nemaju nikakvu javnu relevantnost.

Ne zanima nas šta će reći otac ili komšija. Ne zanima nas kako je prije zločina počinitelj bio dobar drug. Zanima nas struka, rješenja, prevencija. I procjena rizika, kao ključno pitanje.

Procjena rizika podrazumijeva da se svaki prijavljeni oblik nasilja shvati kao mogući početak spirale koja završava femicidom, da policija, centri za socijalni rad, sudovi i zdravstvene ustanove zajednički procjenjuju koliko je žena ugrožena, uzimajući u obzir prijetnje, pristup oružju, ranija kršenja zabrana prilaska, ljubomoru, kontrolu, proganjanje, ekonomsku zavisnost i sve ono što čini svakodnevnicu nasilja. Procjena rizika znači da institucije ne pitaju šta je žena uradila da ga isprovocira, nego šta one mogu uraditi da joj sačuvaju život.

Tuzla i djeca pod 'zaštitom' sistema koji ih izdaje

Pitanje povjerenja u institucije postaje još poraznije ako se sjetimo Tuzle i trgovine djevojčicama koje su bile pod formalnom „zaštitom sistema“. Dvije djevojčice rođene 2009. godine, u nadležnosti centara za socijalni rad i Doma za djecu bez roditeljskog staranja, godinama su istovremeno bile i u sistemu i izvan njega, na relaciji između smještaja i novih krugova zlostavljanja. Osumnjičeno je osam muškaraca, među njima i četvorica pripadnika policije Tuzlanskog kantona, ljudi koji su službeno zaduženi da štite djecu, a ne da učestvuju u lancu njihovog iskorištavanja. Kada se u krivičnoj prijavi nađu policajci, onda više ne govorimo samo o pojedinačnim monstrumima, nego o pukotinama u sistemu kroz koje svakodnevno ispadaju životi onih najmanje zaštićenih.

Umjesto da nakon takvog zločina pred nas izađu sa preciznim odgovorima na pitanja ko je sve znao, ko je potpisivao procjene rizika, zašto su djeca vraćana u iste okolnosti i zašto protokoli nisu zaustavili eksploataciju na vrijeme, predstavnici institucija koje skrbe o djeci govore o „linču“ medija i javnosti, o „napadu na ugled ustanove“.

Svoj dio odgovornosti nisu položili ni brojni mediji. Umjesto da zaštite identitet djevojčica, objavljivali su i prenosili intervjue sa članovima biološke porodice, praktično otkrivajući ko su žrtve, a zatim otišli korak dalje, objavljujući iskaz sa saslušanja djevojčica i pretvarajući njihovu traumu u još jedan sadržaj za konzumaciju. To nije briga za djecu, to je briga za vlastitu sliku i klikove.

Kako vjerovati procjenama rizika i protokolima kada oni koji ih potpisuju u istom trenutku relativiziraju razmjere zločina ili se solidarišu s kolegama koje terete za podvođenje maloljetnica, a mediji uredno učestvuju u sekundarnoj viktimizaciji djece. Kako vjerovati sistemu koji se, umjesto da razotkriva mreže eksploatacije, zatvara u defanzivu i uvrijeđenost, dok se o djeci govori u pasivu.

Ako u jednom slučaju policajci učestvuju u vrbovanju i seksualnom zlostavljanju maloljetnih djevojčica, a ustanove koje bi morale biti njihovo utočište brane sopstveni ugled umjesto da preuzmu odgovornost, onda to više nije samo priča o Tuzlanskom kantonu nego bilans kolektivnog pristanka na šutnju. U takvoj konstelaciji, riječ „podvođenje“ ne ostaje zarobljena u krivičnom spisu – ona postaje metafora za cijeli sistem u kojem se djeca i žene iznova guraju nazad među one od kojih bi ih institucije morale zaštititi.

Šta nam govore naslovne strane

U danima kada nas naslovne strane obavještavaju o razvodu influenserice, žene koja je na najcivilizovaniji način objavila kraj braka bez pompe, bez degradirajućih izjava i bez spektakla, lako je primijetiti šta društvo smatra važnim.

Dok se rituali raskida pretvaraju u zabavu, uz iscrpne analize, komentare publike i beskrajne rasprave, nijedna rečenica koja bi razbijala status quo nasilja nad ženama, nijedno pitanje o fragmentima institucija koje ne prepoznaju rizik i ne čine ništa, ne dopire do naslovnih strana.

Kada bi makar dio tog prostora bio ustupljen edukaciji o femicidu, razgovoru o sistemskoj procjeni rizika, o protokolima zaštite i o tome kako zaustaviti spiralu nasilja, možda bismo se približili svijetu u kojem ženske smrti nisu tek crtice ispod šarenih tabloidnih naslova o tuđoj intimnoj biografiji.

Šesnaest dana koji ne smiju ostati samo u kalendaru

I dok se sabiremo pred još jednom godišnjicom u kojoj brojimo mrtve žene kao da su statističke stavke, počela je kampanja „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama i djevojčicama“. Kampanja koja u svijetu postoji više od 30 godina, u Bosni i Hercegovini bi trebala biti poziv na buđenje iz dugog sna u kojem se pravimo da nas se to ne tiče.

Ove godine fokus je na nasilju putem digitalnih tehnologija, obliku nasilja koji se širi brže nego što institucije razumiju i koji iz ekrana prelazi u stvarni život ostavljajući posljedice po zdravlje, sigurnost i dostojanstvo žena. Online vrijeđanje i ponižavanje, prijetnje, ucjene, širenje privatnih fotografija bez dozvole, deepfake snimci i praćenje putem aplikacija, samo su neki od oblika digitalnog nasilja koje je UN Women ove godine postavio u centar javne rasprave. Poruka kampanje je jasna: online nasilje je stvarno nasilje. Ono što se čini kao piksel i komentar često prerasta u fizičke napade, u noževe, u pištolje, u femicid.

Slučajevi femicida kojima smo svjedočili posljednjih mjeseci i godina pokazuju da nijedan oblik nasilja nije izolovan i da digitalne prijetnje nisu igra. One su dio istog obrasca kontrole, zastrašivanja i ponižavanja žena. Poziv na hitno, zajedničko i sistemsko djelovanje.

Tokom 16 dana, agencije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini organizuju niz događaja širom zemlje, umjetničke instalacije, peer edukacije, javne rasprave, konsultacije o digitalnom nasilju i izvještaje o rodno zasnovanom nasilju. Prvi događaj će se održati 27. novembra u sarajevskom Ters Houseu uz učešće predstavnika institucija, medija, stručnjaka za digitalne tehnologije i cyber sigurnost, organizacija civilnog društva i mladih, a završni će biti 9. decembra u sarajevskoj Vijećnici.

Ovo nije samo kalendarska kampanja. Ovo je prostor u kojem moramo otvoriti oči i prestati praviti razliku između online i offline života. Ako postoji trenutak za promjenu, ako postoji trenutak za glasnije NE nasilju nad ženama, onda je to sada. I ako postoji odgovornost koja pada na svaku i svakog od nas, onda je to da odbijemo šutnju i da prestanemo pravdati nasilje. Jer svaka žena zaslužuje da bude živa, slobodna i sigurna. I na ulici i na internetu.

___