Povodom godišnjice pada Vukovara, prenosimo dio knjige Zorana Pirolića u kojem opisuje kako je Radio Sarajevo izvještavalo o okončanju prve velike bitke ratnih '90-ih na prostorima bivše Jugoslavije.

foto: Mladen Obrenović

Jedna od prvih knjiga, koju je objavio Mediacentar Sarajevo dok je još trajao rat u Bosni i Hercegovini, bilo je djelo Radio reporter velikog bosanskohercegovačkog novinara Zorana Pirolića (1946-2008).

U knjizi, objavljenoj 1995. godine kada je u BiH, kako piše u in memoriamu, „ljudi u medijima bilo sve više a onih koji su taj zanat poznavali sve manje“, Pirolić kombinira uzbudljiva iskustva ovog reportera sa praktičnim savjetima kolegama. Piše o ključnim etapama karijere – od pokretanja radio-stanice Sarajevo 202, orijentirane prema mladoj populaciji, sve do ključnih događaja u svijetu kojima je direktno svjedočio kao novinar i urednik u vanjskopolitičkoj redakciji Radio Sarajeva.

„Zoran Pirolić je bio jedan od najboljih jer je uvijek bio tačan i precizan, maksimalno odgovoran, vjerovao, ali i dosljedno se držao strogih pravila ovog zanata, pisao samo za javnost i do kraja života ispisivao prvu rečenicu vijesti, taj početak i ponor u koji može stati cijela ova profesija“, napisao je Mediacentar Sarajevo povodom njegove smrti.

„Za njega je novinarstvo predstavljalo mnogo više od obične profesije. To je bio način života, asketski i odgovoran, oblik ekspresije u kojem se svijet možda može na trenutak sažeti i učiniti razumljivijim“.

Povodom godišnjice pada Vukovara, prenosimo dio Pirolićeve knjige u kojem opisuje kako je Radio Sarajevo izvještavalo o okončanju prve velike bitke ratnih '90-ih na prostorima Jugoslavije.

Jedna bitka – dva reportera

Rat u Hrvatskoj je uveliko trajao i jedinice bivše JNA su, nakon žestokih napada i užasnog razaranja grada, ušle u potpuno uništeni Vukovar. Kao urednik „Dežurnog mikrofona“, veoma popularne emisije Radio Sarajeva, znao sam da moram imati ekskluzivnu reportažu iz tog mjesta. Nakon kraćeg premišljanja, dao sam taj zadatak novinaru Aktuelno-informativnog programa Zdenku Vranješu, koji je to sa zadovoljstvom prihvatio. Ali, kolegij Informativnog programa je imao primjedbe. Slušaoci su već bili podijeljeni, politički i nacionalno, političke strukture koje su nastale nakon prvih demokratskih izbora u BiH takođe. Njima se neće svidjeti da novinar s nacionalno tako jasnim imenom i prezimenom sam radi taj posao. Trebala mu je pomoć. Da se ja sam ne bih mučio i razmišljao kako da dopunim novinarski dvojac, kolegij mi je preporučio Mladena Krsmanovića.

Emisiju sam montirao do kasnih noćnih sati, ali planirani prilog iz Vukovara nisam dobio. Pošto mi se i ranije dešavalo da poneki prilog stigne u nedjelju ujutro, prije termina emitovanja „Dežurnog mikrofona“, i za tu emisiju sam pripremio dvije varijante: jednu, da taj prilog ipak stigne i drugu, da objavim neki drugi prilog manje zanimljiv i važan, ali da ipak popunim jednosatni termin.

U nedjelju ujutru, nešto prije osam sati, zazvonio je telefon u mome stanu. Javio se Zdenko Vranješ iz Vukovara.

„Upravo ti šaljemo prilog iz Vukovara“, rekao mi je on. „Molim te da ga obavezno uvrstiš u emisiju“.

Brzo sam se spremio i odjurio na radio, gdje je u prijemnom centru upravo priman prilog iz Vukovara. Ali, kakav prilog!

Dobio sam dvije reportaže iz Vukovara, jednu iza druge. Jednu je pripremio Zdenko Vranješ, drugu Mladen Krsmanović. Iz obje reportaže se osjećao užasan zadah smrti, strasnog uništavanja jednog pitomog grada, stravične ljudske tragedije. Pristup je, međutim, bio dijametralno suprotan u svakoj od reportaža. Zdenko Vranješ je govorio o agresiji, stradanju hrvatskih branilaca i Hrvata u Vukovaru i o osvajačkoj akciji neprijateljske armade. Mladen Krsmanović je govorio o konačnom oslobađanju grada, pobjedi nad separatistima i užasnoj cijeni koja je za to plaćena.

Šta uraditi sa takvim prilogom? Napraviti drastičnu redakturu tako da se dobije utisak sličnog pogleda dvojice reportera na tragediju Vukovara? Tu sam mogućnost odmah odbacio. Objaviti samo jedan reporterski pogled, a drugi odbaciti? Iako sam se, lično, uglavnom slagao sa onim što je u svojoj reportaži rekao Zdenko Vranješ, odlučio sam da pustim oba priloga.

Smatrao sam da su slušaoci u stanju da sami donesu sud o vukovarskoj tragediji. Uz neznatna kraćenja, koja nisu uticala na suštinu ni jedne, ni druge reportaže, emitovao sam najveći dio materijala koji su poslala dva novinara. Znao sam da će biti primjedbi i na priloge i na urednički postupak. Zanimljivo je da su primjedbe stigle od kolega, a da niko iz državnih i političkih struktura nije reagovao. Neke kolege su mi zamjerile sto sam objavio Vranješevu reportažu, a drugi, što sam emitovao prilog Mladena Krsmanovića.

Kasnije, Zdenko Vranješ je postao dopisnik Hrvatskog radija iz Hercegovine, dok je Mladen Krsmanović izabran za glavnog urednika radija Karadžićevih Srba na Palama.