Mediji su se našli u kontrarevoluciji u kojoj je glavno oružje buka, a ne argument.

foto: Ilustracija

Ako novinarstvo želi da preživi, mora ne samo da se sindikalno i pravno brani, već i da revolucionarno redefiniše svoju ulogu, format i ekonomsku osnovu, čineći javni interes, a ne profit ili politički utjecaj, svojim centralnim ciljem. To je posebno vidljivo u regiji Jugoistočne Evrope i Turske, gdje je kriza novinarstva dodatno usložnjena neuspjelom tranzicijom i dubokom ekonomskom nestabilnošću.

Upravo se o tome govorilo na panelu Future of journalism in the WB and Turkey – What future?, održanog u sklopu međunarodne konferencije Our Media, koju su organizovali South East European Network for Professionalization of Media (SEENPM) i Mediacentar Sarajevo.

Panel je okupio stručnjake iz različitih zemalja i sfera, od novinarskih sindikalista do akademskih radnica i radnika. Među učesnicima su bili Remzi Lani (Albanija), Sinem Aydinli (Turska), Žaneta Trajkoska (Sjeverna Makedonija), Helena Milinković (Slovenija) i Lejla Turčilo (Bosna i Hercegovina). Zajednički zaključak je bio jasan: mediji su se našli u kontrarevoluciji u kojoj je glavno oružje buka, a ne argument.

Politički pritisci i slom slobode: Turska kao paradigma

Medijska situacija u Turskoj poslužila je kao dramatičan uvod u ono što se, u blažem obliku, širi regijom: sistemsko gušenje slobode izražavanja ekonomskim, pravnim i digitalnim sredstvima.

Sinem Aydinli, medijska istraživačica, direktno je navela da je novinarstvo u Turskoj „pod opsadom snažnih političkih i ekonomskih pritisaka“, te da je ekonomska održivost profesije oslabljena, a povjerenje javnosti u medije opada iz godine u godinu.

Aydinli je pružila niz konkretnih primjera koji ilustruju represiju. Novinari su često progonjeni pod optužbama za „terorističku propagandu“, ili „članstvo u terorističkim organizacijama“, ili se koriste pravni instrumenti poput Člana 301 koji kriminalizira „javno vrijeđanje turske nacije i Republike Turske“. Čak su i zakoni o javnim sastancima i demonstracijama sve češće korišteni protiv novinara. Ilustrativan je primjer kada su, nakon hapšenja gradonačelnika Istanbula, novinari, posebno foto-reporteri, koji su dokumentovali policijsko nasilje, bili pritvoreni.

Pored otvorenog pritiska, problem je i digitalna kontrola. Aydinli je iznijela podatak da Google algoritmi provladine medije ističu u 89 posto slučajeva, čime se drastično smanjuje vidljivost nezavisnih medija. Regulatorna tijela, poput Radio i Televizijskog Vrhovnog Vijeća (RTÜK), selektivno kažnjavaju nezavisne medije, dok javni servis – TRT „jednostavno pojačava službene linije vlade“.

Krajnji rezultat je etički kolaps. Aydinli je citirala nezavisnog ombudsmana Faruka Bildiricija, koji je ukazao na slučaj ubistva osmogodišnje djevojčice. Mediji su se tada „utrkivali da plasiraju senzacionalističke i neprovjerene tvrdnje“, što je dovelo do toga da je javnost povjerovala da je „cijela porodica kriva“. To pokazuje kako su mediji u Turskoj, zarad rejtinga, „napustili etiku i verifikaciju“.

Ekonomska paraliza i tihi bijeg mladih

Ekonomski model novinarstva na Zapadnom Balkanu pokazuje iste simptome, ali s posebnim fokusom na siromaštvo profesije i egzodus mladih.

Lejla Turčilo, profesorica Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, govoreći o budućnosti novinarstva i obrazovanja, otkrila je da studenti koji kreću na studij postavljaju dva ključna pitanja: „Hoće li novinarstvo preživjeti dok ne završimo studije?“ i „Šta ja imam od toga?“

Turčilo je ukazala na poražavajuće brojke za Bosnu i Hercegovinu: neto plate za novinare kreću se između 600 konvertibilnih maraka (305 eura) i 1.700 konvertibilnih maraka (865 eura). Pri tome, najniža plata iznosi samo 25 posto potrošačke korpe, a najviša samo 57 posto.

„Sve te stvari koje sam otvorila teoretski, poput političkih pritisaka, ekonomske situacije, loših radnih uslova... u Bosni i Hercegovini su pomnožene s deset“, rezimirala je Turčilo.

Niska primanja, u kombinaciji s visokim rizikom profesije i lošim radnim uslovima, čine novinarstvo „siromašnom profesijom“ koja mladima ne nudi perspektivu. Istraživanja u Turskoj su pokazala sličan trend, gdje studenti izbjegavaju novinarstvo jer je „kriminalizirano, previše rizično i previše slabo plaćeno“. U tom kontekstu, Turčilo je upozorila da generacije novinara koji se sjećaju „vremena prije Googlea (BG times)“ pokušavaju „nove stvari staviti u stare kutije“ , dok mlađa publika živi u potpuno novim digitalnim uslovima, slušajući blogere, influensere i podcaste.

'Uspavana ljepotica' i revolucionarni imperativ

Dok se ekonomija urušava, a politički pritisak raste, mediji u regiji su pasivni, čekajući, prema riječima Žanete Trajkoske, direktorice Instituta za komunikacijske studije iz Sjeverne Makedonije, da budu „korumpirani i klijentelizirani“.

Trajkoska je medijsku scenu u Sjevernoj Makedoniji opisala slikovitom analogijom: „Medijska situacija […] je kao u snu – 'uspavana ljepotica'. Samo čekaju“.

Takva pasivnost ima direktne posljedice: mediji su prepustili ulogu kreiranja javne agende političkim strankama, koje danas „imaju svoje redakcije unutra, imaju društvene mreže, podcaste“. Politički akteri su „potpuno preskočili novinare“ i preuzeli njihovu ulogu u društvu. Trajkoska je zbog toga pozvala na radikalan preokret.

„Ako želimo da novinarstvo kakvo poznajemo preživi u budućnosti, moramo učiniti više kroz pristup koji nije evolutivni, nego revolucionarni“.

Ključ te revolucije leži u napuštanju „mjehura“ (bubbles) u kojima su djelovali akademija, civilno društvo i mediji. Trajkoska insistira na hitnom umrežavanju. „Mislim da se moramo povezati i to bez novca, bez donatora“.

Otpor i učenje od javnosti: Lekcija iz Slovenije

U borbi protiv političkog preuzimanja javnih medija, iskustvo Helene Milinković iz RTV Slovenija nudi rijedak primjer uspješnog, dvogodišnjeg sindikalnog otpora.

Nakon što je vlada Janeza Janše 2020. godine, slijedeći Orbanov primjer, pokušala preuzeti javni servis, novinari i medijski radnici „nisu spavali“. Njen centralni savjet bio je taj da se novinari moraju prestati boriti sami i mobilizirati širu mrežu, uključujući advokate, akademiju i civilno društvo, jer „niko ne može preživjeti sam“. Milinković je upozorila da „opasnost raste“ i da novinari nemaju drugog izbora nego da rade usred „rastućeg uznemiravanja, zastrašivanja, nadzora i rizika po život i egzistenciju“.

Ključna poruka njenog sindikalnog otpora bila je: ne podcjenjivati javnost.

„Mi uvijek mislimo da smo najpametniji. Ne, oni znaju mnogo. Nemojte samo govoriti o svom problemu, već pronađite njihov problem u vašem problemu da se mogu identificirati“.

Strategija je urodila plodom: na referendumu u Sloveniji, 70 posto ljudi glasalo je za zakon o RTV Slovenija, što je rezultat koji se postigao izlaskom van glavnog grada i slušanjem građanki i građana. Njihova taktika borbe bila je: „Mi smo kao pečurke. Mi smo svuda. A kada nas pokušaju ušutkati, rastemo negdje drugdje. Ne mogu nas sve ušutkati u isto vrijeme“.

Borba za mladu publiku i novi humanizam

Posljednja linija odbrane novinarstva leži u sposobnosti da se prilagodi publici čiji se raspon pažnje skraćuje na minimum.

Helena Milinković je, tokom diskusije s publikom, ukazala na to da se raspon pažnje kod mladih drastično smanjio. „Kada sam ja bila student, raspon pažnje bio je 10 sekundi. Sada je oko 1,5 sekundi“. Ova promjena zahtjeva reviziju formata, jer ako mediji nastave „staromodnim načinom“, novinarstvo će postati „samo još jedna propagandna mašina u budućnosti“.

Remzi Lani je u završnoj riječi ponudio širu, filozofsku analizu regionalne krize, sumirajući da je balkanski medijski prostor „zaglavljen u tranziciji“ i da se trenutno suočavamo s „kontrarevolucijom“.

Lani je kontekstualizirao trenutni sukob kao sukob „Novog humanizma naspram Starog humanizma“. Stari humanizam, od Descartesa do prosvjetiteljstva, borio se da oslobodi čovjeka od teologije. „Novi humanizam se suočava s izazovima individualnog ljudskog bića naspram tehnologije“.

To znači da borba novinarstva više nije samo protiv političara i tajkuna, već protiv „nepredvidivosti“ algoritama, cenzure i tehnologije koja preoblikuje samu ljudsku pažnju.

U kontekstu istraživanja Future of Media in the Western Balkans and Turkey, koje je sprovela mreža SEENPM, a koje naglašava nedostatak održivih poslovnih modela i opasnu bliskost medija i vlasti, zaključci panela postaju jasan poziv na akciju.

Regionalni program „Naši mediji: Inicijativa civilnog društva za razvoj medijske pismenosti i aktivizma, borbu protiv polarizacije i promoviranje dijaloga“ implementiraju partnerske organizacije SEENPM, Albanski medijski institut, Mediacentar Sarajevo, Vijeće za štampu Kosova, Institut za medije Crne Gore, Makedonski institut za medije, Novosadska novinarska škola, Mirovni institut i Bianet uz finansijsku podršku Evropske unije.

Ovaj članak je produciran uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj je isključivo odgovornost SEENPM-a i ne odražava nužno stavove Evropske unije.

Sufinansira: 

___