Za one koji su preživjeli ratne zločine negiranje djeluje kao omalovažavanje doživljenih trauma, pojašnjava Hikmet Karčić, naučni saradnik Instituta za istraživanje ratnih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

„Kada pojedinci ili društvo negiraju da se zločin dogodio to dodatno traumatizira preživjele koji se osjećaju izolovano i odbačeno. Žrtve ne samo da se nose sa bolnim sjećanjima, već i sa kontinuiranim pritiskom da dokažu ono što su već doživjeli. Nepostojanje empatije i društvenog priznanja otežava proces suočavanja sa traumom. U ovom slučaju preživjeli gube povjerenje u moral društva u kojem žive“, smatra Karčić.

Na tom tragu i psihologinja i licencirana psihoterapeutkinja Nermina Vehabović-Rudež ističe kako je za pojedince i društvo ključno prepoznati i integrirati bolna iskustva.

„Negiranje znači odbijanje da se prizna da se nešto dogodilo, da se prizna da su oni doživjeli gubitke i višestruke gubitke i da su proživjeli i proživljavaju patnju zbog toga. To je pokušaj da se, bez suočavanja, život nastavi dalje. Ipak, integracija tih iskustava, koliko god bila bolna, ključna je za pojedinca, ali i za cijelo društvo kako bi se liječilo i izliječilo“, ističe Vehabović-Rudež.

Prema Karčiću, kada vlasti ili političke elite negiraju zločine, to otežava pravdu za žrtve i sprječava društvo da gradi zdrav temelj za pomirenje. Umjesto toga dolazi do daljnje polarizacije, produbljivanja etničkih podjela i jačanja kolektivnih identiteta zasnovanih na poricanju odgovornosti.

Individualne posljedice, ali i društvena dimenzija

Istraživanja pokazuju, govori, da kontinuirano negiranje doprinosi dugotrajnim psihološkim posljedicama, uključujući posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), depresiju i anksioznost kod preživjelih.

„Osim individualnih posljedica, postoji i društvena dimenzija – zajednice pogođene zločinima često ostaju zatvorene, izolovane i s nepovjerenjem prema drugim etničkim grupama, što otežava izgradnju društvene kohezije i pomirenja“, dodaje Karčić.

Vehabović-Rudež upozorava da negiranje ima dugoročne posljedice jer trauma ne ostaje zatvorena u jednoj generaciji. Ona se, kako dodaje, prenosi kroz ponašanje, nepovjerenje i stalni osjećaj nesigurnosti.

„Naredne generacije, koje često ne znaju porijeklo tih osjećaja, nasljeđuju ih nesvjesno. Ako bismo jasno priznali događaje i otvoreno govorili o njima, rasteretili bismo buduće generacije tog tereta. Upravo zbog toga psihološki rad na traumama i prevencija njihovog transgeneracijskog prijenosa imaju ključni značaj”, kaže.

Stoga podrška preživjelima u suočavanju s negiranjem ratnih zločina zahtijeva pristup koji obuhvata pravno priznanje i dosljedno procesuiranje zločina, navodi.

„Ključnu ulogu imaju i obrazovne reforme koje bi kroz školske kurikulume uključile činjenice o ratu, sprečavajući historijski revizionizam i osiguravajući da buduće generacije razviju svijest o prošlim događajima“, kaže Karčić. Dodaje i da je, uz to, neophodna psihološka podrška u vidu besplatne psihoterapije i pomoći za žrtve i svjedoke.

„Memorijalizacija kroz izgradnju spomenika i organizaciju komemoracija pomaže u očuvanju sjećanja i doprinosi kolektivnom suočavanju s prošlošću. Konačno, aktivno suprotstavljanje negiranju kroz medije, umjetnost i akademske inicijative ključno je za oblikovanje javnog diskursa koji podstiče istinu, empatiju i pomirenje u društvu“, kaže Karčić.

Prema godišnjem izvještaju o negiranju genocida Memorijalnog centra Srebrenica, mediji iz bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska i Srbije igraju ključnu ulogu u oblikovanju stavova o genocidu u Srebrenici u javnosti. Osim što služe kao medijske platforme za negatore genocida, vrlo često se pojavljuju i kao negatori. Mediji koji su se istakli u širenju narativa negiranja genocida su, prema ovogodišnjem izvještaju, novinska agencija SRNA, Radiotelevizija Republike Srpske (RTRS), ATV Banja Luka, srbijanski mediji Alo, Informer, Politika, Srbija Danas, Kurir i B92, te crnogorski portal Borba. Neki od ovih medija u izvještaju su se našli među top 10 najvećih negatora genocida za 2025. godinu. To su tabloid Alo sa 11 zabilježenih negiranja genocida, Informer i Politika sa po 10, Srbija Danas sa pet takvih slučajeva, te B92 i crnogorski portal Borba sa po četiri evidentirana slučaja negiranja genocida u Srebrenici.

Izvještavanje podložno političkim utjecajima

Komunikologinja Lamija Silajdžić, profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, kaže da je medijsko izvještavanje o negiranju ratnih zločina itekako podložno političkim utjecajima.

„Mediji koji su pod direktnom ili indirektnom političkom kontrolom onih koji negiraju ratne zločine, nemaju kritički otklon prema takvoj praksi, već pružaju platformu za promociju negatorskih narativa. Narativi koji promoviraju negiranje ratnih zločina itekako retraumatiziraju preživjele i podsjećaju ih na nepravde i zla kojima su svjedočili. Takvi narativi mogu smanjiti nadu kod preživjelih da je pravda dostižna“, smatra Silajdžić.

U izvještavanju o ovoj temi senzacionalizam je prisutan onda kada se žele zacementirati podjele u društvu, odnosno kada mediji odluče da im interes javnosti i profesionalni standardi ne budu zvijezda vodilja. To itekako može utjecati na javni diskurs na način da produbljuje podjele, ne doprinosi stvarnom pomirenju i suočavanju sa činjenicama. Alternativni mediji su nažalost često tiši od mainstream medija, jer je općenito prostor za alternativna gledišta i mišljenja u našem javnom prostoru prilično uzak, govori Silajdžić.

Karčić smatra kako negiranje ratnih zločina utječe i na međunacionalne odnose i pomirenje u Bosni i Hercegovini.

„Negiranje zločina dodatno produbljuje etničke podjele i održava stanje nepovjerenja između naroda u Bosni i Hercegovini. Kada se negiraju zločini koje je jedna strana počinila, druga strana to doživljava kao prijetnju i dokaz da se prošlost može ponoviti. To otežava stvaranje dijaloga i održavanje suživota, jer svaka grupa ostaje zatvorena u sopstveni narativ. Bez priznanja i prihvatanja činjenica, pomirenje ostaje površno i krhko“, kaže Karčić.

Mali broj podignutih optužnica za negiranje zločina

Najučinkovitije strategije za suzbijanje negiranja ratnih zločina, nastavlja, uključuju uvođenje krivičnih sankcija, poput zakona koji zabranjuju negiranje genocida, slično zakonodavstvu u Njemačkoj koje se odnosi na holokaust. Iako u Bosni i Hercegovini već godinama postoji zakon koji zabranjuje negiranje, a koji je nametnuo bivši visoki predstavnik, mali je broj podignutih optužnica.

Također, ključno je jačanje nezavisnih medija i novinarstva kako bi se spriječila politička manipulacija historijskim činjenicama i osiguralo objektivno izvještavanje, jasan je Karčić.

„Podrška istraživanju i dokumentovanju ratnih zločina, posebno kroz rad akademskih i nevladinih organizacija, igra važnu ulogu u očuvanju istine i sprečavanju historijskog revizionizma“, govori Karčić. Dodaje i da međunarodni pritisak može pomoći u suzbijanju revizionističkih politika i podsticanju suočavanja s prošlošću na institucionalnom nivou.

Silajdžić smatra da je medijski sistem u Bosni i Hercegovini fragmentiran slično kao i društvo. Zbog toga se ne čudi da i dalje postoji određeni broj medija koji uopće ne tretiraju temu ratnih zločina ili ne na adekvatan način.

„Takve medije ne možemo smatrati vjerodostojnim niti kredibilnim, ali je vrlo važno da se javnost o tome osvijesti. Srećom, i dalje postoje mediji koji svoj posao rade profesionalno i izvještavaju na činjenicama“, rekla je Silajdžić, apostrofirajući da je kod izvještavanja o ovim temama tačnost od izuzetnog značaja, jer jedno slovo može iskriviti stvarnost i činjenice.

Psihologinja Vehabović-Rudež dodaje da razgovor o ratu, uključujući i medijsko izvještavanje, mora biti edukativan i ljekovit, a ne politički zloupotrebljen, jer takav pristup može ublažiti retraumatizaciju i pomoći mladima da razviju zdrav odnos prema prošlosti.

Samo kroz istinu, empatiju i odgovorno izvještavanje društvo može izaći iz začaranog kruga negiranja i retraumatizacije.

___