Protesti su pokazali da današnja mladost nije stasala na indoktrinaciji RTS-a.

Foto: N1 Srbija screenshot

Devedesetih godina prošlog stoljeća Beograd je, kao i dobar dio urbanog prostora Srbije, bio grad s lokalima u kojima se moglo ostati do zore. Ti lokali nisu bili “posljednja šansa” u vidu staničnih bifea s fajront gostima i životnim stilom kao sudbinom. Cijela ugostiteljska lepeza bila je prilagođena netipičnom radnom vremenu.

U takvoj dinamici noćnog života, uz turbo folk kao dominantni soundtrack vremena, jedan moj prijatelj prepoznao je dio Miloševićeve strategije. Tvrdio je, a s ove vremenske distance jasno mi je i zašto, da mamuran narod nema kapacitet za pobunu.

Sličan princip možemo prepoznati i u emitovanju kviza TV Slagalica u 19 sati, 15. marta 2025. godine na Prvom programu Televizije Srbije. S iznosima dobitaka koji ne izazivaju uzbuđenje poput onog što stvara Milijunaš, i bez brzine odgovora i adrenalinske strukture koju kreira Potjera, Slagalica je najdugovječniji kviz u Srbiji sa stažom od trideset i kusur godina. Nalik je televizijskom apaurinu serviranom pred centralnu informativnu emisiju, u kojoj će se, kao i u ostatku programa RTS-a, ignorisati stvarnost te činjenica da je najmanje 800 hiljada ljudi, iz cijele Srbije i dijaspore, bilo okupljeno u Beogradu. Okupljeni kako bi podržali studentske proteste s ciljem ispunjavanja zahtjeva koje su postavili pred institucije države, a nakon pada nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu, zbog čega je smrtno stradalo 15 ljudi.

RTS vaše pravo da znate sve – uistinu je sjajno osmišljen slogan Radio-televizije Srbije i pravi primjer koliko kreativnost nema previše smisla kada sadržaj ne odgovara formi. Sve čemu svjedočimo posljednjih decenija tamo svodi se na skupu mašineriju i višak radne snage u službi megafona državne vlasti. Tako je bilo i 15. marta ove godine i mjesecima koji su tome prethodili. Tako je bilo i prije 5. oktobra 2000. godine. Ako je ova televizija ikada ispunjavala svoju misiju, onda je to bilo one noći između petog i šestog oktobra, kada su prosvjednici ušli u zgradu RTS-a tokom velikih protesta zbog još jedne izborne krađe Slobodana Miloševića.

Oni koji imaju manje mogu rizikovati više

Odluka da stotine ljudi budu u službi jednoumlja, da se ne usprotive uprkos svim resursima koje imaju, poražavajuća je slika medijske profesije i potvrda da su konformizam i sitne privilegije koje omogućavaju redovna plata, penziono i socijalno osiguranje ispred etike, ljudskosti i novinarske odgovornosti.

Postoje svakako iskoraci vrijedni poštovanja, poput Daneta Ilića koji je odbio da vodi i uređuje jutarnji dnevnik RTS-a, kao i dio novinara koji je odbio da tajnim prolazima uđe u zgradu televizije. Tako se dešava da se na ekranu pojavljuju oni koji taj posao nikada ranije nisu obavljali, ili postojeća odana TV lica ostaju u programu toliko da se stiče dojam kako rade tri smjene u kontinuitetu.

I Sindikat RTS-a je prosvjedovao kada je urednik Kulturnog dnevnika Dragan Vučelić rekao da su svi radnici taoci malog broja ljudi koji su, umjesto profesionalizma, izabrali beneficije i da su oni koji profesionalno rade kolateralna šteta. Urednik i voditelj RTS-a Jovan Memedović ispričao se studentima na svom Instagram profilu. Svi ovi ljudi zaslužuju pominjanje, posebno u kulturi sklonoj “kratkom pamćenju” i potencijalnom stvaranju novih “generala poslije bitke”, kada sve ovo bude juče i kada se, promjene, nadam se, dogode.

Posebno poštovanje zaslužuje Gorica Filipović, urednica i voditeljica emisije “Ars sonora” na Drugom programu Radio Beograda, koja je u emisiji, nakon završenih protesta 15. marta u Beogradu, rekla “Dobar dan poštovani slušaoci. Ja sam Gorica Filipović, a emisija Ars sonora koja, kao što znate, sadrži muzičke aktuelnosti, danas je pala pod udarom akutelnog zvučnog topa. Poštovani slušaoci, dragi studenti u blokadi želim vam sve najbolje”.

Ovim činom Filipović je potvrdila da zaista oni koji imaju manje mogu rizikovati više. Jer radijski program je uvijek skrajnut u svakom RTV sistemu, primanja su niža u odnosu na televizijska i njihovim voditeljima i voditeljicama nisu širom dostupni razni honorarni angažmani, zahvaljujući čemu se plata pretvori u džeparac, a televizija isključivo postaje platforma za ličnu vidljivost. Zato se i tako teško odreći privilegija koje javni servis obezbjeđuje, u ovom slučaju RTS.

Značaj društvenih mreža 

I dok se “vaše pravo da znate sve” svelo na individualne odmake od profesionalne tame, N1 Srbije, kao i Nova S, pretvorile su se u javni servis. S neuporedivo manjim kapacitetima, oni kontinuirano i odgovorno izvještavaju od početka blokada u Srbiji. Tokom cijelog 15. marta pratila sam program N1 Srbije i javljanja njihovih reportera i reporterki s različitih lokacija, koji su, uz podršku iz studija, ispisivali neke bolje stranice novinarske profesije. Među reporterima N1, koji su se javljali tokom cijelog dana, bio je i Mladen Savatović, zvijezda izvještavanja o studentskim protestima. Savatović je dva dana prije najvećeg protesta otkrio na koji način se regrutuju lažni studenti/statisti, odnosno oni koji “žele da uče”, a koji su se nalazili u beogradskom Pionirskom parku. To su studenti 2.0, kako su se prozvali, ili Ćaciji, kako ih zovu oni studenti koji zaista studiraju i bojkotuju nastavu.

Njegov razgovor sa regruterkom Milenom, angažovanom na poslovima prikupljanja statista za kontraprotest, odnosno informacije koje je od nje dobio i način na koji su saopštene, teško se mogu porediti sa najuspješnijim humorističnim serijalima naših prostora. Samo što ovo nije Top lista nadrealista, iako živimo i njene predskazujuće epizode, nego bolna realnost, pa postaje sve manje smiješno.

Studentski protesti u Srbiji dodatno su naglasili i značaj društvenih mreža, te važnost dijeljenja relevantnih informacija od onih koji su direktni učesnici protesta. Pokazali su također da današnja mladost nije stasala na indoktrinaciji RTS-a te da ih se nije moglo uplašiti i uspavati, kao generaciju njihovih roditelja.

Osim što su kreirani zajednički profili na društvenim mrežama studenata u blokadi te pojedinačni u ime fakulteta, brojni građani i građanke postali su doslovno reporteri, a njihove objave imaju status viralnih. viralnih. I u ovom segmentu prepoznajemo obrazac koji je usvojio RTS.

Dok su neki influenseri nedvojbeno od prvog dana stali na stranu studenata, poput Ane Mihajlovski, nekadašnje televizijske voditeljice, čiji je nalog na Instagramu postao mjesto na kojem se u svakom trenutku može saznati šta se u kojem dijelu Srbije dešava, drugi, sa po tri stotine hiljada pratilaca, od prvog dana blokada ponašaju se kao da je situacija uobičajena. I dalje objavljuju svoje jutarnje i dnevne beauty rituale, pretvarajući nekorištenje kolagena u vlastitoj suplementaciji u najveći problem za cijelo čovječanstvo. Ako se jednog dana desi čudo, pa dođe do raspodjele moći i kapitala koji je njena ključna poluga, bilo bi dobro da neki novi ljudi na čelu kompanija imaju u vidu hrabrost onih koji se nisu prodali za sendvič kao sinonim za sitno potkupljivanje građana od strane vladajućeg režima.

Društvene mreže i dio odgovornih medija sigurno su doprinijeli da od prvog dana protesta do 15. marta entuzijazam ne splašnjava. Da studenti i ne samo oni, prepješače cijelu Srbiju. Da se prave iftari i organizuju prostori za molitvu Sandžačkim kolegama, što bi u nekom ispravnom svijetu bilo očekivano, ali pošto o njemu ne govorimo, onda to jeste vijest koja se treba potencirati kako bi se dobri primjeri nastavljali. Da solidarnost uključuje i taksiste i bajkere i ljude svih starosnih dobi, koji studente ugošćavaju u vlastitim domovima, spremaju im hranu, grle, dočekuju i ispraćaju, u nadi da će istovremeno zajedno dočekati dan u kojem predsjednik države sa medijskom svitom poslušnika neće posjećivati odjeljenja intenzivne njege.

6. oktobar nije studentska obaveza

Zahvaljujući društvenim mrežama, vidjeli smo i stanovito nezadovoljstvo nakon petnaestomartovskog protesta. Oni koji bi na račun studenata proživljavali drugu mladost, na teret ovih ljudi stavili su 6. oktobar koji nikada nije svanuo, ne razmišljajući o tome da sada imaju još manje mentalno stabilnog protivnika, ali istovremeno i mnogo vještijeg manipulatora nego što je to bio Slobodan Milošević. Čovjek koji je, dan nakon što je zvučnim topom ili kako se god zvalo ono što je ugrozilo zdravlje i sigurnost hiljade njegovih sunarodnika, sutradan, povodom nove tragedije u Sjevernoj Makedoniji, sa lojalnom medijskom svitom otišao posjetiti teško povrijeđenog čovjeka smještenog u beogradsku bolnicu. Osim što ne preza ni od čega prilikom fingiranja vlastite empatije, Vučić, svjesno ili ne, nas u kontekstu makedonske tragedije podsjeća na ono što smo od novosadskog stradanja gotovo jednoglasno u regiji usvojili, a to je da svi stojimo pod istom nadstrešnicom.

Zamjera se studentima rodoljubivi repertoar koji izvode u svojim performansima i zaboravlja da su te pjesme postojale i prije nacionalističkih režima koji su ih zloupotrijebili, te da je teško do kraja postaviti nove standarde kada se decenijama živjelo u okviru pogrešnih. Osim rodoljubnog pojanja, studenti istovremeno ispoljavaju nesvakidašnju kreativnost i produciraju sjajne multimedijalne sadržaje koji će sigurno biti tema socioloških istraživanja, kao i cijeli ovaj fenomen koji se desio i integrisao regiju.

Svojom pribranošću i nesvakidašnjim organizacijskim sposobnostima uspjeli su spriječiti krvoproliće koje je priželjkivano i za koje je postojala cijela infrastruktura čiji je zvučni top trebao samo da bude početak.

___