Lida Hujić piše o naslijeđu Olimpijskih igara u Sarajevu i Londonu, na dan kada se otvaraju Ljetne olimpijske igre u Parizu.

Foto: Omladinski radio u Parizu (Neven Anđelić, Filip Noare sa pratiljom, Lida Hujić i Senad Zaimović)

Inspiraciju za ovaj tekst našla sam u sadržaju jedne kutijice pune uspomena iz sarajevskih Zimskih olimpijskih igara, a povod u činjenici da se večeras, odnosno petak, 26. juli., ako čitate naknadno, u Parizu svečano otvaraju Ljetne olimpijske igre.

Šta je bilo u kutijici? Kombinacija neviđenih materijala, uspomena, ukratko nostalgije, te činjenica da sam osobno vezana za tri grada domaćina Olimpijskih igara - Sarajevo, London i Pariz. Sve me to potaklo da se osvrnem na naslijeđe Olimpijskih igara u Sarajevu i Londonu na dan kada Pariz otvara svoje poglavlje olimpijske historije.

Krenimo s otvaranjem kutijice. U njoj sam našla razne štampane materijale – od pozivnice za postavljanje kamena temeljca za izgradnju sportske dvorane Zetra do svih preuzetih koraka da se sarajevska Olimpijada učini prepoznatljivom u svijetu. Famozno “brendiranje”.

Tek sam bila stupila u tinejdžerske godine kada su bile Olimpijske igre u Sarajevu 1984. No, za našu tročlanu porodicu, Igre su počele već 1979. Tada smo se preselili iz Pariza u Sarajevo nakon što je moj otac, Husein Hujić, prihvatio novo radno mjesto kao glavni i odgovorni urednik izdavačke i štamparske djelatnosti sarajevske Olimpijade.

U Parizu je završio novinarski studij na Sorboni. Već je bio poznat publici kao dopisnik iz Pariza koji je radio ekskluzivne intervjue. Od Muhameda Alija do Salvadora Dalija. Sve su to ljudi čiji sam rad i imena upoznala, ne u školskim knjigama, nego kroz svakodnevnicu djetinjstva u Parizu, u umjetničkom kvartu Montmartr. Tatino međunarodno iskustvo je bilo veliki adut za Olimpijski komitet. Od samog početka, tata je bio dio Organizacionog komiteta ZOI 84.

“Sve olimpijske uspomene su prekrasne”, govori mi tata. Ali, za ovu priliku, izdvojili smo odlazak po olimpijsku baklju.

“Sada smo u vremenu baklje koja se nosi po Francuskoj u čast Olimpijskih igara u Parizu. A ja sam imao sreću da za sarajevske Olimpijske igre 1984. odem u čuvenu Olimpiju u Grčkoj, zemlju majku Olimpijskih igara. I po kojoj se nazivaju Olimpijske igre. Naša delegacija išla je avionom preko Dubrovnika do Atine i tamo do Olimpije i nazad. U toj Olimpiji, doživio sam onaj posebni trenutak kada lijepe djevojke nose baklju i to je zaista nešto nesvakidašnje. A moja intimna priča je da sam se uslikao pored 'stele' u kojoj se čuva srce oca modernih Olimpijskih igara – barona Pierra de Coubetina. I onda sam sa masline, tačno iznad, ubrao jednu grančicu i donio sam je kući. I čuvao sam je. Imam je do dan danas. Ta grančica, osušila se skroz, ali još stoji i to stoji sa bakljom koju mi je poklonio direktor iz kompanije Mitsubishi, koja je proizvodila te baklje”.

Olimpijska baklja sa maslinom

Sarajevo je zaradilo brojne organizacijske pohvale. Među njima je činjenica koja se gotovo nikako ne spominje u internet pretragama na engleskom jeziku, a to je da su sarajevske Igre među rijetkim profitabilnim Igrama. Los Angeles 1984. se vodi kao tipični primjer Igara koje su donijele novčanu dobit. Naslijeđe sarajevskih Igara je u tome što su sportske dvorane ostale ljudima. Sjećam se da smo kao djeca išli na klizanje na Zetru svake subote poslijepodne. Olimpijsko selo, gdje su odsjedali sportisti i novinari, odnosno Mojmilo i Dobrinja, ostalo je kao naselje i stanovi za građane Sarajeva. Od novca koji je ostao nakon Igara sagrađene su još neke sportske dvorane.  

Husein Hujić, foto: Damir Boras

Ali, za mene i moje okruženje, najveća ostavština sarajevske Olimpijade je kulturološka. Nakon Igara, osjetili smo da je moguće biti građanin svijeta, koncept koji nije bio svojstven komunističkom društvu. Slijedila je kulturološka renesansa. Iz podruma jedne koševske zgrade nastali su Nadrealisti. Iz podruma Akademije, preko Audicije, stasali su poznati glumci. Novi bendovi ucrtali su se u anale škole sarajevkog rocka. Stigla je filmska palma iz Cannesa. Toliko je bilo dobre energije da je čak pala i nagrada za “sarajevski duh”, koju sam imala čast da pokupim sa filmskog festivala u Parizu, u ime grada. Tamo sam bila sa prijateljima i kolegama Nevenom Anđelićem i Senadom Zaimovićem iz Omladinskog programa. Omladinski je bio, nažalost, zadnja takva radio stanica u generacijama sarajevske i ex-YU kulturološke scene. Tada nije se znalo ko je Srbin, Hrvat ili Musliman, nego se mjerilo po tome jesi li roker, panker, šminker ili metalac. Šminker, naravno.

I ta veza nas vodi u London, grad velike supkulturološke inspiracije i famoznog DIY (do it yourself - uradi sam) duha. Sada smo u 2012. godini. Londonske ljetne igre su se uglavnom odigrale u istočnom Londonu. Taj kraj ima nevjerovatnu historiju supkulture. Kvartovi zvani Hoxton, Shoreditch, Brick Lane te Hackney su svjetski simbol svega što je “cool”. Fenomenalni uspon istočnog Londona iz praktično puste zemlje u svjetski kulturološki centar zahvaljujući tradiciji supkulture ili tradiciji kulture sa ulice, kao što je bio pank, pa nadalje, opisala sam u knjizi The First to Know.

I taj fenomen je iskorišten za promociju Olimpijskih igara. Međutim, više od decenije otkako su igre završene to se naslijeđe vodi kao “velika izdaja”. Kako je pisalo u The Guardianu, a i mnogi drugi su o tome pisali. Građani koji su trebali da ostvare korist od Igara, gotovo ništa nisu dobili. Stanovi su pripali onima koji imaju novac. U sportskim dvoranama, slabo je ko trenirao. Olimpijski stadion, čija je izgradnja koštala 486 miliona funti, te dodatnih 274 miliona da se pretvori u fudbalski stadion, danas košta 10 miliona funti javnog novca godišnje da bi se održavao. Ispalo je da im je dobro došla COVID pandemija, da ga barem privremeno zatvore. London je zaradio 5.2 milijardi funti što je nedovoljno u poređenju sa 18 milijardi funti koliko su iznosili troškovi Igara.

Ovom prilikom, zamolila sam nekoliko cool umjetnika da se osvrnu na londonske Igre. Samson Soboye je dizajner, stilista, kustos te vanredni profesor modnih studija na fakultetima uključujući prestižni London College of Fashion i Central Saint Martin’s, gdje je i sam studirao i diplomirao sredinom 1990-ih. Godine 2002. otvorio je butik Soboye u Calvert Avenue. Slobodno se pozovite na mene ako tu prošetate, dobit ćete pristojan popust.

Samson Soboye

Vrlo je upečatljiv stil jer miješa materijale afričkih motiva sa evropskom tradicijom šivanja. Za vrijeme Olimpijskih igara, osjećao se isključenim. Inkluzivnost još nije bila trend. “Rich Mix kulturološki centar je u to doba bio preko puta moje radnje”, govori nam Samson. “Sjećam se da su dobili neke stipendije da prave kulturološke događaje u istočnom Londonu. Ali, iz meni nepoznatih razloga, ideja da se uključi tradicija afričkog i karibijskog porijekla nije bila na listi. No, to me nije poremetilo. Uz podršku jedne gradske institucije, organizovao sam modnu reviju na ulici. Uz to sam napravio 50 majica u mom stilu miješanja afričkih materijala sa savremenom modom, uz dobrodošlicu sportistima iz Afrike. Ne samo da su se sve odmah prodale, nego sam bio pozvan da napravim cijelu kolekciju te da izlažem u Berlinu i Lagosu”.

Od tada, taj stil je postao poznat i omiljen među zvijezdama, uključujući muzičku legendu Nilea Rodgersa te glumca Johna Boyega.

Dr Noki je pionir ekološke mode. Proslavio se u istočnom Londonu prije skoro tri decenije. Kako je bio u eko trendu i prije eko trenda i dalje je u trendu! Njegov fazon je “ad-busting” koncept – da se logo brendova uzurpira kako bi taj akt podstakao ljude da razmišljaju o potrošnji i posljedicama brze mode.

Dr Noki, foto: Lida Hujić

Za Olimpijske igre, imao je želju da se adidas logo pretvori u aids. Ideja se ticala svjetske kampanje za siguran seks što je po njemu bilo u olimpijskom duhu zdravog tijela. No, za kompaniju adidas to je bilo previše radikalno mada su prisvojili neke druge njegove ideje.

Dr Noki, foto: Lida Hujić

Dougie Wallace jedan je od vodećih dokumentarnih fotografa u svijetu i dobitnik prestižne Magnum nagrade kada su inaugurirali dokumentarnu kategoriju. Između ostalog, poznat je po jedinstvenom stilu dokumentovanja noćnog života. Njegova knjiga Shoreditch Wild Life, koja se prodala u impresivnom tiražu, uhvatila je period hedonizma u istočnom Londonu. U zlatnom periodu kreativnosti. No, taj svijet je bio izvan kulture vezane za Olimpijske igre.

Dougie Wallace, Shoreditch Wild Life

“Živio sam u istočnom Londonu u periodu Olimpijskih igara, vrlo blizu olimpijskih dvorana, ali moj rad nije imao nikakve veze s tom manifestacijom. Sjećam se da je moj drugar, ulični umjetnik Pure Evil, postavio olimpijske krugove po lokalnim zidovima i dosta se u tome pričalo. Mada je to bilo više da privuče pažnju nego neki iskonski umjetnički izraz. Olimpijske igre bile su komercijalne”.

Dougie Wallace, foto: Lida Hujić

I meni se tako činilo. Pure Evil je postavio krugove na vidljiva turistička mjesta, blizu reklamnih agecija, koje su se masovno bile počele nastanjivati u istočnom Londonu da se vidi kako su u trendu. Danas, istočni London je toliko komercijalizovan da je nemoguće govoriti o iskonskoj uličnoj kulturi.

Šta nam Pariz sprema, vidjećemo. Priča se da će Celine Dion pjevati na otvaranju. Sletjela je u Pariz već u utorak. Zna se da David Guetta neće. Le Monde je prenio kako se bunio što nije uključen u ceremoniju. No to su teme o kojima će se tek govoriti. Ili polemisati.

Lijepo je bilo u Sarajevu, sretno svima koji se takmiče u Parizu.

Lida Hujić, foto: Dougie Wallace

___