Široka lista mogućih izuzetaka za pružanje informacija koje su u posjedu javnih organa.

foto: Maksym Kaharlytskyi on Unsplash

U Bosni i Hercegovini (BiH) su imperativne zakonske norme bez primjene sankcija za nesprovodjenje kao vrata bez kvake: tek djelimično služe svrsi. Za kršenje Zakona o slobodi pristupa informacijama, na primjer, nikada nije normiranu kaznu platila niti jedna odgovorna osoba.

Ovaj zakon u BiH je usvojen 2000. godine. Nepravedno bi bilo reći da njegovo usvajanje nije bilo korak naprijed prije svega u povećavanju transparentnosti rada državnih institucija i organa.

Izgledalo je da su njime građani, a posebno novinari, dobili efektivno oruđe u prikupljanju ključnih informacija od interesa javnosti. Nažalost, praktični potencijal ovog zakona je drastično umanjen i činilo se da će dugo najavljivani rad na novom zakonskom tekstu, koji je novi saziv Vijeća ministara BiH usvojio u junu ove godine, otkloniti ključne manjkavosti. Nažalost, to se nije dogodilo. Prije ukazivanja na ključne nedostatke usvojenog Prijedloga zakona o slobodi pristupa informacijama na razini institucija BiH, valja ukratko podsjetiti na puni konsenzus koji su postigle nevladine organizacije, mediji, strukovna i građanska udruženja kada su u pitanju problemi sa postojećim zakonom i njegova primjena.

Prije svega, radi se o izuzetno "lagodnom" odnosu organa vlasti prema zakonskoj obavezi da tražene informacije dostave tražiocu u roku od 15 dana. Aladin Abdagić, glavni i odgovorni urednik Centra za istraživačko novinarstvo (CIN), nedavno je izjavio da im je, u prosjeku, trebalo 18 mjeseci (!) da dobiju tražene informacije. Treba li posebno objašnjavati svu besmislenost ove prakse sa aspekta ispunjenju cilja zakona taman da je ovaj period čekanja i u pola kraći?

Pored ovog problema, tražioci informacija, a posebno novinari, u praksi se susreću sa zahtjevom organa kojem se obraćaju za pružanje "razloga za traženje informacija". Ovakav odnos državnih organa u potpunoj je koliziji sa pravom na prijem i širenje informacija, jedno iz kataloga temeljnih ljudskih prava svih građana. Jednostavno, radi se o tome da ne samo da podnosilac zahtjeva nije dužan odgovoriti na pitanje "zašto traži informaciju" ili "kako će je upotrijebiti", već državni organi nemaju pravo postavljati ova i slična pitanja.

Jedan od ključnih problema u dosadašnjoj primjeni zakona je praktično neograničeno, diskreciono pravo organa i institucija vlasti da odbije pružanje traženih informacija zbog njihovog "povjerljivog karaktera sa oznakom tajnosti". Iako se povjerljivost u praksi pravda sigurnosnim, komercijalnim ili drugim sličnim interesima, ona se pretvorila u idealnu zaštitu u najmanju ruku koruptivnih ugovora, drske zloupotrebe javnih resursa i državnih funkcija, pa čak i ogoljene krađe.

Najupečatljiviji primjeri ovakve prakse su obrazloženja odluka o odbijanju pružanja informacija od strane Vlade Republike Srpske (RS): prvi je vezan za informacije u ugovorenoj cijeni izgradnje auto-puta Banja Luka - Prijedor, a drugi je zakonska utemeljenost korištenja aviona i helikoptera u vlasništvu Vlade od strane predsjednika entiteta RS Milorada Dodika. U prvom slučaju radi se o komercijalnom ugovoru koji se mjeri stotinama miliona maraka, ali javnost je ostala uskraćena za makar i približnu vrijednost ugovorenog posla.  

U netransparetnoj proceduri za izgradnju auto-puta Banja Luka - Prijedor Vlada RS je potpisala ugovor sa kineskom kompanijom Shandong. Međutim, unatoč zahtjevima javnosti (medija, poslanika Narodne skupštine RS, nevladinih organizacija, građana...) ključni elementi ugovora - obaveze Vlade prema kineskoj kompaniji -  su ostale nepoznati do danas! Najviši funkcioneri RS su višekratno odbijanje da pruže ključne informacije o ugovoru sa kineskom kompanijom pravdali ugovornom klauzulom prema kojoj, na zahtjev kineskog partnera, ti podaci predstavljaju tajnu!

Dakle, umjesto da štite javni interes građana koji finansiraju projekat, Vlada krije podatke navodno štiteći privatni komercijalni interes kineske kompanije. Ovakvo objašnjenje, osim što vrijeđa inteligenciju i zdrav razum građana, predstavlja i drastično kršenje upravo Zakona o slobodi pristupa informacijama. Ono upućuje na zaključak da skrivanjem ključnih informacija o projektu Vlada štiti privatne interese onih zvaničnika koji su dogovorili realizaciju projekta sa kineskim partnerima. O koliko se indikativno kriminalnom poslu radi upućuje i činjenica da je nepoznata ne samo cijena izvođenja radova, već i ugovorena garancija Vlade RS: njome se preuzima obaveza višegodišnjeg entitetskog subvencioniranja kineskih partnera u slučaju neostvarivanja projektovanog broja automobila koji koriste auto-put; odavno je poznato da sve objektivne analize (projekcije broja vozila) ukazuju na ekonomsku neisplativost izgradnje ovog puta. Naravno, to ne znači da zbog toga što je neisplativ taj auto-put ne bi trebalo graditi. Za takve slučajeve postoji viši, javni interes za koji se mogu koristiti budžetska sredstva kao državna pomoć. Međutim, zakoniti sistem državne pomoći jedan je od uslova za evropske integracije BiH, propisan Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju. No, Republika Srpska se odlučila mimo Zakona o sistemu državne pomoći, na svoju ruku, odobriti pomoć bez odobrenja nadležnih institucija, krijući pri tom ugovor sa kineskim partnerima, oglušujući se čak i na sudske odluke nakon tužbe Transparency Internationala BiH kojom je naređeno objavljivanje ugovora.

Drugi ilustrativan primjer, puno uočljiviji javnosti u BiH, jeste očita zloupotreba u korištenju aviona i helikoptera Vlade RS od strane predsjednika ovog entiteta Milorada Dodika. Osim u slučajevima kada ova skupa prevozna sredstva koristi kao predsjednik RS, Dodik avion i helikopter koristi i u privatne i stranačke svrhe. Posljednji takav slučaj jeste njegov dolazak na sastanak predsjednika političkih stranaka koje čine državnu vlast u Konjicu.

Činjenica da je na sastanak stranačkih lidera, kao predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), došao helikopterom ostala je u sjeni Dodikovog primitivnog, vulgarnog psovanja srebreničkog genocida. Svi dosadašnji pokušaji mnogobrojnih medija da dobiju informacije o broju i troškovima Dodikovog korištenja službenog aviona i helikoptera ostali su - bezuspješni.

Očekivalo se da bi mnogobrojna neadekvatna rješenja u postojećem Zakonu o slobodi pristupa informacija, od kojih je  naveden tek mali dio, mogla biti korigirana novim zakonom. Međutim, razloga za optimizam nema.

U Prijedlogu zakona koji je usvojila vlada ponovo je ostavljena veoma široka lista mogućih izuzetaka u obavezi vlasti za pružanje informacija. "Test javnog interesa" kao ključni mehanizam za donošenje odluke o opravdanosti uskraćivanja traženih informacija formuliran je kao da je cilj predlagača zakona da zaštiti vlast koja skriva informacije, a ne prava građana čiji novac vlast zloupotrebljava za bogaćenje društvenih kriminalnih elita.

Delegacija Evropske unije (EU) u BiH je od državnih zvaničnika zatražila izmjene Prijedloga zakona o slobodi pristupa informacijama na nivou institucija BiH, koji se nalazi u parlamentarnoj proceduri. Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH u drugom čitanju će odlučivati danas (24. jula), a Dom naroda u prvom čitanju dan kasnije.

Za EU je sporno "rješenje" da žalbene procedure po ovom zakonu provodi Žalbeno vijeće pri Vijeću ministara BiH. Po njima, to vijeće "ne ispunjava kriterije nezavisnosti i specijalizacije drugostepenog tijela". Između ostalog i zbog toga, šef delegacije EU u BiH Johann Sattler uputio je pismo Kolegiju Zastupničkog doma i Doma naroda tražeći da se Prijedlog zakona o slobodi pristupa informacijama na nivou institucija BiH uskladi sa međunarodnim standardima.

A da je Vijeću ministara zaista bilo stalo da svoj prijedlog zakona uskladi sa općeprihvaćenim međunarodnim standardima moglo je to učiniti veoma lako, koristeći izvrsnu, sveobuhvatnu analizu međunarodnih praksi i mogućnosti njene primjene koju je još 2019. godine sačinila Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH u "Specijalnom izvještaju o iskustvima u primjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama u BiH". U ovom izvještaju veoma detaljno su obrazložene uočene slabosti postojećeg zakona i njegove primjene, kao i moguća rješenja kroz komparativnu analizu različitih praksi u državama Evropske unije i zemljama Zapadnog Balkana. 

Rasprava o sudbini prijedloga Vijeća ministara o novom zakonu dolazi u potpuno apsurdnoj situaciji i trenutku koji predstavlja izazov za elementarno funkcioniranje države BiH. Naime, o njemu će odlučivati i poslanici koji su podržali čak i tako vrišteći neustavnu odluku u svakoj državi u kojoj postoji minimum vladavine prava kakva je odluka Narodne skupštine RS po kojoj ovaj entitet negira i odbacuje nadležnost Ustavnog suda BiH. Glumiti normalnost u raspravama o tek jednom od mnogobrojnih zakona koji su u nadležnosti državnog parlamenta dok je istovremeno na djelu rušenje ustavnog poretka BiH jednako je kao da davljeniku, umjesto pojasa za spašavanje, pružate obećanja o zaštiti prava na zdravu životnu sredinu.

U ovakvim okolnostima u najtežoj situaciji se nalaze novinari. Do neophodnih, zvaničnih informacija od organa i institucija vlasti i dalje će biti skoro nemoguće doći. Istovremeno, usvojene skandalozne izmjene Krivičnog zakona RS po kojoj se prijave za klevetu iz domena privatnih tužbi i parničnih postupaka sele u nadležnost tužilaštva i krivičnih postupaka predstavljaju najteži mogući udarac i prijetnju njihovom radu.

Ako bi trebalo odabrati za novinare najkorisniji dio ovog teksta onda bi se on mogao sažeti u sljedeći savjet: unatoč postojećem Zakonu o slobodi pristupa informacijama, praksi ignoriranja obaveza koje iz njega proizlilaze za državne organe i institucije, od njih uporno treba tražiti informacije pozivajući se na zakon, a dokaze o (neispunjenim) zahtjevima treba brižljivo čuvati. Ako ni zbog čega drugog onda zbog bolje procesne pozicije optuženog u krivičnim postupcima za klevetu u Republici Srpskoj, odnosno procesne pozicije tuženog u parničnim postupcima za klevetu u Federaciji Bosne i Hercegovine i Brčko Distriktu.