Tokom projekta, Mediacentar Sarajevo je pretražio i više od 100.000 dokaznih materijala iz baze sudskih spisa MKSJ.

foto: Ajdin Kamber / Fotobaza.ba

Poziv za svjedočenje u Hagu pojedini su novinari i novinarke dočekali spremno i odmah prihvatili. Drugi su u pozivu vidjeli opasnost da će biti iskorišteni i prevareni, neki su osjećali da je to šansa da konačno kažu sve što su vidjeli, a neki su to smatrali još jednom profesionalnom dužnošću za koju su im bile potrebne stare ratne bilježnice da se podsjete na vrijeme i događaje koje su zapisali.

„Pregledate sve bilježnice, pitaju vas da se sjetite stvari koje nisu zapisane. Suđenje je – ima jedna izreka na engleskom: cjelina je veća od zbira svojih dijelova. U slučaju se sve mora podudarati. Bila je ta, recimo, tehnička priprema, pravna priprema s tužiocima, ali tu je i psihološka priprema“, priča Ed Vulliamy i dodaje da je dio pripreme bio i susret u hotelu sa drugim svjedocima, koje je kao zatočenike posljednji put vidio tokom rata u logorima.

Za njegovu kolegicu, francusku novinarku Florence Hartmann, dolazak da svjedoči nije bio rezultat inicijative tužilaštva ili odbrane, nego njen lični prijedlog. S pozicije glasnogovornice Tužilaštva, detaljno je pratila suđenja, uključujući i ono bivšem oficiru JNA Veselinu Šljivančaninu za ratne zločine u Vukovaru.

„U mom slučaju je bilo važno da svaki odgovor bude što kraći, jer svaka dodatna rečenica otvara drugoj strani prostor da sumnja u to što govorite. Tako je meni rečeno da trebam da se suzdržim, da kažem šta imam i da ne idem okolo“, kaže Hartmann. „Svjedok dolazi za jednu malecku stvar, svi tu imaju svoju ulogu tako da se cijela priča može rekonstruisati. Svako treba da utvrdi jednu posebnost i ne ide se dalje.“

I beogradski urednik s početka 1990-tih, Slavoljub Kačarević, intervjuisao je Šljivančanina 1991. godine, što je bio razlog za poziv na svjedočenje u Hagu, koji je i prihvatio. Kaže kako je u međuvremenu „razmišljao o tome šta ću ja tamo i šta da svedočim i prevarit će me nešto, upotrebit će me nekako. Dakle, nisam gajio nikakvu iluziju o tom sudu, jednostavno nisam imao poverenja“. Navodi kako nije razmišljao o reakcijama u Beogradu koliko o tome kako će reagovati optuženi koji su već dugo bili u zatvoru.

„Pošto sam naročito Šljivančanina poznavao – posle tog intervjua smo se upoznali i viđali često – a i tog kapetana Radića – ne tako često – ali znao sam ljude, prosto sam razmišljao kako će oni reagovati i došao sam do zaključka da, pošto se znamo, oni od mene neće očekivati ništa loše i zašto da ne?“ priča Kačarević, koji se pripremao tako što je čitao svoje ranije objavljene tekstove. „Nekoliko puta sam ih čitao pitajući se stalno šta se od mene očekuje tamo, zašto me optužba, tužilac, stavio na spisak. Šta ću ja njima? I sve sam mislio da su oni nešto našli u tim tekstovima što ja nisam video.“

Odlazak u Hag i pripreme za suđenje

Nakon razgovora sa istražiteljima, prihvatanja poziva i organizacije putovanja u Hag, novinari i novinarke su ispričali kako su imali slična iskustva u onome što se dešavalo između slijetanja na aerodrom do trenutka kada su sjeli na stolicu za svjedoke. Po dolasku u Nizozemsku, većina kaže kako ih je na aerodromu čekala osoba koja je imala vidljivu kodnu riječ istaknutu na tabli, s kojom bi se upoznali i koja bi ih provela do hotela u Hagu, gdje bi se prijavili anonimno ili bar ne pod svojim imenom. Prije suđenja gdje je predviđeno da se pojave, dovezli bi ih do zgrade suda i osiguranje bi ih provelo do prostorija pred sudnicom.

Kad je došao u hotel, nekadašnji dopisnik britanskog Sunday Timesa Andrew Hogg je, prisjeća se, imao malo slobodnog vremena i odlučio da ode negdje u Hagu. Pozvao je taksi, a čim ga je ugledao, taksista za koga je brzo saznao da je Hrvat, pitao ga je da li je on svjedok. „Pomislio sam, toliko o tajnosti.“

Novinarka BBC-a Jacky Rowland je stekla utisak da svjedocima generalno nije bila na raspolaganju velika podrška, ali se prisjeća kako joj jeste ponuđena fizička zaštita ako smatra da joj je potrebna. Dok je u to vrijeme boravila u Londonu, smatrala je da joj tamo nije potrebna pratnja, ali kad bi odlazila u Beograd, nije bilo isto: „Svi znamo šta se dešavalo u Beogradu. Pričali smo o ljudima kao što je Zoran Đinđić. Naravno, ja nisam političarka ili ta vrsta javne ličnosti u Beogradu, ali to je bilo nestabilan i nepredvidljiv period i dešavali su se atentati u javnom životu. Bilo je tu i drugih novinara. Znate, Dejanu Anastasijeviću je kroz prozor bačena granata ili tako nešto, i morao je odseliti u Brisel. Naš pokojni kolega. Smatrala sam da moram biti oprezna.“

BBC-ev novinar Jeremy Bowen se u intervjuu za Mediacentar Sarajevo prisjetio protokola gdje bi ga dočekali, smjestili u hotel, a onda prije svjedočenja pripremili na način da ga provedu kroz dokaze da se podsjeti detalja.

„Bio sam u programu svjedoka i kada biste sletjeli na aerodrom, oni bi vas dočekali, uzeli vam pasoš i proveli vas kroz carinu da bi zaštitili vaš identitet. Za novinara to nije problem, čak je pomalo zabavno. Ali naravno, ako dolazite iz nekog sela i ako ste žrtva etničkog čišćenja, ako ste iz Srebrenice, ako ste preživjeli genocid, onda je to puno veća stvar“, kaže Bowen.

Događaji s početka rata u Vukovaru za radijsku spikericu Zvezdanu Polovina bili su traumatično iskustvo u kojem je ubijen njen suprug a ona prognana. Kada su je deceniju poslije zvali iz Haga da najave mogućnost njenog svjedočenja, doživjela je to kao traumatičan poziv, jer su je pitali želi li biti zaštićeni svjedok, želi li da joj se vidi lice ili da joj modifikuju glas. Samo putovanje u Nizozemsku opisuje kao uznemirujuće, jer nije bila sigurna šta joj se može desiti, putovala je sama, bila je u strahu i imala je dileme šta da kaže. A onda je odlučila: „Ono što budem znala, ja ću odgovoriti, što ne znam – ne znam, ako se nečega ne sjećam – ne sjećam se, jednostavno ću im to tako reći.“

Prije nego je pristupio suđenju kao svjedok, Martina Bella je optuženi Radovan Karadžić pozvao u svoju ćeliju na razgovor. Vođen znatiželjom, pristao je i pored protivljenja tima optužbe. Susret s Karadžićem opisuje kao uljudan sastanak na kojem nisu pričali o svjedočenju i tokom kojeg mu se Bell zahvalio što je bio susretljiv prema njemu kao novinaru kad je rat počeo.

„Uvijek je bio najotvoreniji prema nama. Smatrao je da svijetu mora nešto dokazati i da smo mi sredstvo za to. Tek kada je pomislio da se cijeli svijet okrenuo protiv njega u avgustu ’94. godine, tada nas je potpuno blokirao i više nam nije bilo dozvoljeno da idemo na Pale do kraja rata“, kaže Bell.

Svjedočenje je za njega, kaže, bilo teško, prvenstveno zbog ozbiljnosti optužbi i kazni koje je tužilaštvo tražilo. Pored toga, naglašava kako je svjedočenje došlo mnogo godina nakon događaja o kojima je trebalo da govori, a mogao se osloniti na lična sjećanja, svoje sveske i TV-priloge iz tog vremena.

Ulazak u sudnicu

Suočavanje novinara i novinarki sa optuženima izazvalo je različite reakcije: neki su se optuženici smješkali, drugi su ih sami ispitivali, a pojedini su ih pokušali diskreditovati.

„Mislim da sam vidio da se Hadžihasanović malo zavalio u stolici, ovako, s poluosmijehom. Mislim da ga ranije nisam upoznao, čini mi se da ga je samo zaintrigiralo to što novinar svjedoči“, prisjeća se Hogg, koji je pozvan da potvrdi kako je intervjuisao vođu mudžahedina u BiH, Abdela Aziza, uz pribavljenu dozvolu Armije RBiH. „Drugo suđenje s Delićem je bilo drugačije, jer su mi postavili nekoliko čudnih pitanja o ideologiji mudžahedina, za šta nisam nikakav stručnjak.“

Bowen svjedočenje opisuje kao prilično preciznu operaciju bez prostora za osjećaje. Precizna pitanja i transkripcija su zahtijevali puno koncentracije i na kraju dana je dolazio umor.

„Na nekim suđenjima, mislim na suđenju Karadžiću, dva dana sam bio na klupi za svjedoke i Karadžić me je ispitivao. Pokušavao me diskreditovati. Spominjao je Bliski Istok i svašta nešto, ali i očekivao sam to od njega. I mislim da sam se izborio sa tim.“

Bowena je odbrana pokušala diskreditovati i u slučaju Prlić i drugi, kada mu je advokat Slobodana Praljka ispitivao vjerodostojnost i istinitost jednog ratnog izvještaja. Bowenov nekadašnji izvještaj je opisao kako se sa razglasa u Mostaru svakodnevno mogla čuti „hrvatska propaganda“, a advokat odbrane se fokusirao na jedan detalj iz Bowenovog dokumentarca – konkretno tonski zapis koji se može čuti dok Bowen opisuje šta je tada vidio i čuo. U tom dijelu Bowenovog dokumentarca s razglasa se čuje glas koji objašnjava koji je pozivni telefonski broj za Hrvatsku, isječak za koji je odbrana tvrdila da nije pokazatelj propagande o kojoj je bilo riječi.

„Ja ne izmišljam, časni sude. Ovdje su izneseni kojekakvi navodi o mom profesionalizmu. Ja sam već dugo novinar, i kažem vam, ja imam obuku, vi kao novinar ne izmišljate stvari. I vjerujte, nije bilo potrebno izmišljati stvari u Mostaru – ono što se tamo događalo bilo je izuzetno dramatično i zato mi o tome i razgovaramo 14 godina kasnije. To je bilo doista dramatično i to se sve tamo nalazilo pred našim očima. Ja ovo nisam izmišljao i stojim stopostotno iza svega onoga što sam tamo izvještavao. Ja nisam izgovarao nikakve laži o tom ratu“, ispričao je Bowen na suđenju nakon što ga je advokat pritiskao oko detalja o insertima koje je koristio.

I Aernout van Lynden je u sudnici, na pokušaje Karadžićeve diskreditacije i umanjenja nivoa profesionalizma, pojašnjavao kako su nastajali njegovi izvještaji za Sky News.

„Moji izvještaji nikada nisu promijenjeni. Nikakav ih urednik u Londonu tokom cijelog mog boravka u Jugoslaviji nije promijenio. Ja se samo sjećam jedne snimke koja je jednom izvađena iz jednog priloga. To je odlučio učiniti jedan urednik. Vidjelo se kako krv curi niz leđa jedne ranjene osobe, on je smatrao da je to previše grafički, da je to nepotrebno, da je to prejako. Međutim, ja sam protestirao, rekao sam da ostavi moj prilog na miru i onda je ta snimka vraćena u sam prilog. Prema tome, niti jedan od mojih priloga nikada nije premontiran. Da li se pak to dešavalo drugim novinarima, to ne znam, o tome ne mogu govoriti. I moram još jednu stvar spomenuti. Američki televizijski novinari moraju poslati pismeni dio svojih priloga svom uredu u New Yorku ili Atlanti prije toga. Britanska televizija ne radi tako, britanska televizija to ne traži. Prema tome, moji su prilozi bili moji. Oni su poslani u London i odatle su emitirani. Koliko je meni poznato, niti jedan moj prilog nijedan urednik u Londonu nije promijenio.“

Kada je ušla u sudnicu, Zvezdana Polovina je prvo mislila kako će gledati samo ravno, u sudiju: „Lijevo od mene su sjedili optuženi, njihova obrana, ja sam mislila nema šanse da ja pogledam u njih, jer sam smatrala da će mi to biti jako teško vidjeti ljude odgovorne za smrt mog muža. I ne samo mog muža, nego 264 osobe – 200 ih je ekshumirano na Ovčari, a za 64 osobe se više uopće skroz do sad ni ne zna gdje je njihova grobnica. Međutim, vremenom jednostavno sam ja zaboravila na tu moju namjeru“, kaže ona i dodaje: „Mrkšić je djelovao jako utučeno, jako tužna faca, meni je to izgledalo ili kao pokajanje ili kao suosjećanje s mojim svjedočenjem. Radić je bio onako dosta ravnodušan, neutralan, a Šljivančanin se smijao. Da. Na to njegovo smijanje se javio određeni revolt u meni i mislila sam moram dati sve od sebe da budem što bolja, samo da taj čovjek završi u zatvoru na što je moguće više godina.“

Prva reakcija kosovskog novinara i aktiviste Vetona Surroija na poziv za svjedočenje bila je da je to bio trenutak pravde za njega.

„To je jedan proces oslobađanja sjećanja na rat, na jedan vremenski period koji je Kosovo prošlo, i naravno da to znači ponavljanje raznih mora. Ali, naročito u slučaju protiv Miloševića, osjećao sam presiju u smislu obaveze da što više doprinesem da se stvari znaju, pošto sam mislio da to nije samo stvar suđenja dotičnoj osobi, već je suđenje jednog vremena i na kraju će to biti značajan dio istorije, i u tom vremenu Kosovo ima za šta da osjeća ponos.“

„Neobično je jer ste kao ribica u akvarijumu“, kaže britanski novinar John Sweeney. „Tim želi da vam bude dobro, ali imate ograničenja o čemu možete razgovarati s ljudima i nekako se osjećate kao da ste prepušteni sami sebi. Želite to dobro uraditi i poštovati vladavinu zakona, ja vjerujem u to.“

Korištenje uobičajenih izraza poput „krvi do koljena“ i druge slične detalje novinar Independenta Robert Block je morao pojašnjavati na suđenju Karadžiću i to je bio još jedan primjer analiziranja ratnih izvještaja novinara do najmanjih pojedinosti. Osim onoga o čemu su izvještavali, novinare su ispitivali i o njihovim pogledima na određene situacije i događaje i u pojedinim slučajevima tražili i njihove interpretacije događaja kojima su prisustvovali.

Prva zapažanja

U opisivanju dolaska u Hag i samog svjedočenja, neki od intervjuisanih novinara se usmjeravaju isključivo na opis procedure, prostora, sobe za svjedočenje, dok se drugi prisjećaju susreta sa ostalim svjedocima, preživjelim logorašima, porodicama žrtava, i razgovora u zajedničkim prostorijama hotela.

Dolazak i svjedočenje u Haškom tribunalu je za Grulovića predstavljalo iskustvo gdje su te radnje potpuno dio kontrolisanog sistema i prisjetio se kako je to uključivalo i sate čekanja u različitim prostorijama.

„Ja znam da sam čekao dva i po ili tri sata u tom malom jednom sobičku, prepušten sam sebi. U početku, čovek razmišlja, preslišava se, šta da kaže, kako da kaže, ovamo, onamo. Međutim, posle krene nervoza. U tom jednom malom zatvorenom prostoru, nema ni prirodnog vazduha, nego neka veštačka klimatizacija. Dva koraka levo, dva koraka desno, teskoba. Da li oni to namerno rade da bi se i svedoci osećali teskobno, baš onako, da bi delovali na psihu, sad ne znam to, ali mogu da pretpostavim da da“, ispričao je za Mediacentar Sarajevo.

„E onda, kad uđete, ulazite u sudnicu i tu postoji protokol, kako se ulazi, kome se obraćate, kako, da li treba da gledate u pravcu optuženih, da li ne treba, sve vam oni to kažu. Kad izađete napolje, kad prođete celu tu proceduru i kad pogledate tu zgradu i kad znate da se tu skupilo hiljade godina nekog zatvora za neke ljude koji nikada neće videti slobode, čudan osećaj, čudan. A vi doživite olakšanje, zato što ste napolju, gledate nebeski svod i udišete vazduh. To je kao čovek. Kao profesionalac, u datom trenutku, kad sam bio kao svedok, nisam uopšte razmišljao da sam profesionalac. Da li treba da zapamtim neki detalj i da nešto napišem o tome kad izađem napolje? Ne. Uopšte me to nije zanimalo. Jedva sam čekao da završi moje svedočenje, da završim tu protokol, sednem u avion i da odem.“

I Slavoljub Kačarević opisuje sličan protokol i kaže da je, nakon svih uputa i instrukcija, šta će ko da pita, kakav je redoslijed, i ostalog, a prije nego uđe u sudnicu, imao na raspolaganju psihijatricu koja je provela s njim cijeli dan kada su bile pauze. Prisjetio se kako je to bila „engleska Egipćanka rodom, fantastična jedna osoba, nezaboravna, lepa i pametna“.

„Ona je uglavnom razgovarala, pitala kako mi je, tako te neke banalnosti (…) pa kako to kod vas izgleda taj rat, pa ovo, pa ono. Ja sam na prvom susretu sa njom mislio da ona takođe učestvuje u radu tužilaštva, prikuplja neke podatke koji oni eventualno misle da može da izvuče od mene kao jedna lepa žena i vešta u razgovoru, je li. Naravno, to nije tako, ali čovek je u jednoj posebnoj psihozi kada vas vodaju tako po tim zgradama. Recimo, ulazak u zgradu tužilaštva, to se prolazi kroz bezbroj nekih kontrola i vrata. Kakav aerodrom, kakvi bakrači, što smo svi videli kao stroge kontrole. Ovo je nešto nezamislivo. Pa neki beskrajni hodnici, na kraju su opet vrata sa rešetkom, sa nekim skenerima i tako, dok stigneš do tog tužioca ti ideš kroz lavirint, ne bi znao čovek sam da se vrati“, priča Kačarević.

„U toj atmosferi, kada je čovek tamo u toj mašini koja je velika, zastrašujuća i totalno dehumanizovana, od izgleda svega toga do ophođenja, svi su ljubazni, ali na jedan način koji prosto iritira“, kaže on. „Stoga čovek oseća neku vrstu prezira. To je jedna ljubaznost koja ustvari to nije. To je samo jedno pristojno ponašanje, ali... Ili sam ja bio u takvom raspoloženju.“

I nekadašnji urednik i novinar beogradskog magazina Vreme, pokojni Dejan Anastasijević, dao je svoj doprinos utvrđivanju istine o zlodjelima počinjenim tokom raspada Jugoslavije. Zbog svog izvještavanja tokom ratova 1990-tih i kasnije te svoje spremnosti da svjedoči u Hagu, plaćao je cijenu i u vidu odnosa društva i države prema njemu ali i u vidu dvije kašikare podmetnute na prozoru njegovog stana u Beogradu. Od detonacije jedne od njih pričinjena je materijalna šteta i poslana snažna poruka novinaru koji je u to vrijeme, 2007. godine, govorio i pisao o ubistvima koja su počinili pripadnici specijalne srbijanske jedinice Škorpioni.

U Haškom dnevniku objavljenom u Vremenu 2002. godine Anastasijević je opisao svoja iskustva sa „prijateljskim“ tužiočevim ispitivanjem i prelaskom na pitanja koja je za njega imao nekadašnji predsjednik države Slobodan Milošević.

„Moram da priznam da imam tremu jer se Miloševiću mora priznati izuzetan talenat za ponižavanje drugih ljudi. Ipak, kako vreme prolazi, trema me sve više napušta jer primećujem da se optuženi, u skladu sa svojim poznatim prezirom prema novinarima, gotovo uopšte nije pripremio“, pisao je Anastasijević i pojasnio kako je optuženik i pored toga pokušavao da umanji „prezrivim komentarima bilo kakvu važnost mog svedočenja i na kraju me naziva ‘petorazrednim svedokom’“.

Nakon njegovog svjedočenja u Hagu koje se gledalo u Srbiji, telefon redakcije Vremena se, kako je opisao tadašnji urednik Dragoljub Žarković, usijao, a osim nekoliko čestitanja na hrabrosti novinara, ostali su pozivi bili uvrede i prijetnje i poruke „neka se taj ne vraća u Beograd“.

Važnost svake riječi

Kao što autor uvodnog članka u ovoj knjizi dobro primjećuje, kod stranih se novinara često spominje bilježnica, dok su se domaći novinari više uzdali u svoja sjećanja. U nekim je slučajevima i nemoguće ili netaktično bilo imati bilježnicu zbog specifičnosti situacije u kojoj su se nalazili i opasnosti da zbog bilježnice stradaju.

Za bh. novinara Aliju Lizdu bilježnica nije bila opcija jer je mjesece proveo kao logoraš u stravičnim i nehumanim uslovima i jedino gdje je mogao da bilježi jesu njegova sjećanja. Iz njegovog intervjua se da naslutiti i koliko je jako „pritisnuo olovku“ pa mu i skoro tri decenije poslije ni sitni detalji nisu izblijedili. Na osnovu sjećanja je i Zvezdana Polovina svjedočila o svojim iskustvima u redakciji Radija Vukovar i onome što je i privatno preživjela.

Svetost tačnosti svake napisane riječi najbolje je vidljiva u bilješkama poput onih koje su pravili, sačuvali i sudu predočili Vulliamy, Bell ili Hartmann, i koje su se uklapale u silinu ostalih dokaza, bili vezivno tkivo, potvrdili još jednom drugi dokazni materijal ili jednostavno dolili kap na već izgrađen kontekst u kojem su se desili ratni zločini za koje se sudi.

U to vrijeme novinar Slobodne Bosne, Sead Omeragić, u aprilu 1992. godine, predstavljajući se kao tjelohranitelj Fikreta Abdića, člana Predsjedništva RBiH, odlazi u Bijeljinu u kojoj se, između ostalog, susreo i sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, nikada sudski procesuiranim zloglasnim sijačem smrti po istočnoj Bosni. U intervjuu za Mediacentar Sarajevo Omeragić opisuje različite situacije koje su prethodile tom susretu, a uključivale su dovitljivost i uličnu snalažljivost koje su mu život spasile kad je pobjegao iz Trebinja u Sarajevo. Pod utiscima opasnosti posjete Bijeljini u to vrijeme i u takvom društvu, vratio se u Sarajevo i napisao tekst Krvavi Bajram u Bijeljini, koji je detaljno seciran desetak godina kasnije u haškoj sudnici.

„Bio sam dosta izgubljen. Kada sam pisao taj tekst, činilo mi se kao da neki drugi čovjek sjedi za tim stolom i piše taj tekst“, prisjeća se. „Bilo je nešto u napetosti, u svemu tome, dok sam bio tamo po Bijeljini. Vidio sam... i ranjenike smo posjećivali i svašta nešto. Prišli su mi ljudi koji su rekli da ih puno ima u nekom podrumu ubijenih i to sve. Sva ta situacija u Bijeljini mi je, kao ono PTSP u malome“, kaže Omeragić i dodaje kako je pri povratku u redakciju uredniku sve ispričao ali kada je pisao tekst, mnogih se detalja nije mogao sjetiti, pa je taj tekst pisao iz nekoliko pokušaja.

U onome što danas opisuje kao stanje šoka ili djelimične amnezije zbog intenziteta osjećaja vezanih za posjetu Bijeljini na početku rata u BiH, u članku koji je napisao i koji je i izašao u novini, kaže, potkralo se nekoliko riječi koje su u haškoj sudnici bile materijal za njegovu diskreditaciju kao svjedoka.

„I tu se nađe jedna rečenica koju ja nikad nisam mogao napisati“, pojašnjava on opisujući atmosferu u redakciji dok je tekst i nastajao 1992. godine, kada je neko donio rakiju i ponudio i njemu. „Nisam volio da pijem i ja samo liznem i dam to dalje, a tu rečenica stoji, ja je nisam mogao staviti nikako – tim prije što smo mi tu bili možda nekih sat vremena, ne više – kaže: ‘I tako smo mi pili cijeli dan’. Odakle ta rečenica, ja nikad nisam skontao. Sjedali su još neki ljudi za taj sto, gdje sam ja radio, taj tekst pisao“, kaže Omeragić i dodaje kako ni danas nije shvatio kako je uletjela ta rečenica u tekst, na čemu se odbrana Momčila Krajišnika najviše zadržala.

Da je znao da će ga zbog toga ispitivati na sudu, kaže da bi ga drugačije napisao. „Prevladala je neka vrsta PTSP-a, poslije svega onoga što sam vidio tada, doživio. To je bilo nekih pola dana tamo boravka, užasavajućeg“, kaže Omeragić i prisjeća se svoje reakcije nakon izlaska članka: „Vidim rečenicu tamo koja ne pripada meni, koja jednostavno nije tačna, nisam je mogao napisati tamo.“

Slobodana Miloševića u sudnici Omeragić opisuje kao vrckavog, inventivnog u suđenju i kaže kako pokušava „da vas navuče, ima tu vrstu refleksa, ima tu vrstu, na kraju krajeva, i obrazovanja“. Omeragić se prisjetio kako je pri svjedočenju da je u Bijeljini lično vidio da je general JNA, Marijan Praščević, podnosio raport Arkanu – što je ukazivalo na to da su Milošević i rukovodstvo imali uticaj preko paravojnih formacija – Milošević na to rekao da on to nije dobro vidio.

„A ja kažem: ‘Jesam, jesam, vidio sam’. Ma, to je on prišao njemu pa ga pozdravio. ‘Ne, ja kažem, ja sam vidio tačno kako on tri koraka, četiri, pravi između, kako mu se koljena zatežu’. A on, Milošević, je bio tada ljut, kaže: Ma da ti malo ne lagiš, kaže. I ja sam se nasmijao slatko. Međutim, u tom trenutku je nešto odjeknulo, puklo, i ja sam pogledao i tada sam vidio da je sudac, pokojni Richard May, klepio tim svojim čekićem sudskim i da se taj čekić odvojio i da je sve to palo ispod stola njegovog. Ja sam vidio ispod stola taj, traže svi taj [dio, op. a.], od tog čekića. I onda je on počeo da galami, da bjesni nešto protiv Miloševića i tu se sve završilo.“

Unakrsno ispitivanje

Ispitivanje o onome što su objavili i o čemu su izvijestili prošli su i drugi novinari i novinarke koji su svjedočili. Unakrsno ispitivanje je kod Martina Bella vodio sam Radovan Karadžić.

„Iako je advokat Peter Robinson sjedio pored njega, sam je vodio svoju odbranu. I mislim da je htio procijeniti jesam li pokazao ikakvu pristrasnost u izvještavanju, što sam porekao. Mislim da nisam. Štaviše, većina mojih kolega je smatrala da sam prosrpski nastrojen jer sam toliko vremena provodio s njima i smatrao da je rješenje problema u njihovim rukama, kao što i jeste bilo“, prisjetio se Bell.

Jacky Rowland se prisjeća da je prvobitno pristala svjedočiti, a onda je sve postalo kontroverzno kada je BBC upozorio da „moramo paziti šta ćemo reći poslije“. Prisjetila se kako je bila pod velikim pritiskom zbog čega je bila prilično nervozna.

„Kada sam ušla u kabinu i stavila slušalice, u tom trenutku je najvažnije bilo da završim s tim i odgovorim na pitanja. Milošević je, naravno, odlučio da se sam brani na sudu. To je bila još jedna platforma na kojoj će ga gledati i slušati. Iako, ne, sad se sjećam, on nije smatrao da se sam brani, on je u sudnici provodio paralelnu tužbu protiv NATO-a. To je radio. Nije me stvarno unakrsno ispitivao kao svjedoka optužbe u slučaju protiv Slobodana Miloševića za genocid i ratne zločine, ispitivao me kao svjedoka u vlastitom zamišljenom suđenju NATO-u“, kaže Rowland.

„Nije mi stvarno postavljao pitanja o mom iskazu kako bi se pokušao odbraniti, pokušavao mi je postavljati pitanja koja bi nekako inkriminirala NATO i općenito Zapad. Uključujući BBC, znate, BBC je bio zapadnjački medij ili šta već, jednostavno... Koristio je priliku da pokuša postići bodove protiv NATO-a, protiv Zapada, protiv novinara, protiv BBC-a, protiv medija općenito. Na tome se zasnivalo njegovo ispitivanje. Da, pitao me o izvještajima koje sam napisala, pitao me o događajima, pitao me više neka opšta, filozofska, politička pitanja, naprimjer, smatram li da je BBC neutralan ili nepristrasan ili tako nešto. A ja sam odgovorila na to pitanje, dok gledajući unazad – na francuskom to zovemo l’esprit de l’escalier, naknadna pamet, kada tek kasnije silazeći niz stepenice smislite pametan odgovor – to nije bilo relevantno. Znate, na neki način me uvukao u svoje alternativne paralelno suđenje“, kaže Rowland i prenosi svoj utisak kako je Milošević namjerno nije pitao ništa o događajima kojima je svjedočila.

Unakrsno ispitivanje je bilo neugodno i za Branimira Grulovića. Kada ga je ispitivao tužilac, imao je utisak da je cilj bio da ga diskredituje, na što je ranije i upozoren. „Obratio sam se tužiocu i rekao sam da mi je žao što se tužilac nije dobro pripremio, a ja nisam došao ovde da držim predavanja iz televizijskog novinarstva. Na šta je bilo onako blago smejuljenje, tako da kažem, u sali. Ali, jeste tužilac znalac svog posla i stvarno se trudio da me izbaci iz takta, a ja sam se žestoko trudio da ostanem smiren“, prisjetio se Grulović u intervjuu za Mediacentar Sarajevo.

Unakrsno ispitivanje je bilo najteži dio svjedočenja i za Vulliamyja: „Jesam li sve tačno zapisao? Mislim, svjedočite, pod zakletvom ste, u pitanju je nečija sloboda. Zvjerskog ratnog zločinca – ali ipak! To je sud, a ne televizijska emisija ili intervju poput ovog. Situacija je potpuno drugačija, pod zakletvom ste. Zapravo, iskreno, najteži dio je bio pokušati zaspati između svjedočenja jer biste završili na kraju dana i mogli ste si dopustiti pivo ili dva-tri, ali više od toga je loša ideja jer ujutro morate biti oštri kao britva. Mislim da mi je najteže bilo ponovno proživljavanje svega, ali moje iskustvo se ne može porediti sa pravim svjedocima, onima koji su preživjeli i ožalošćeni i žrtve i silovane žene. Oni su na svjedočenju radili nešto što nijedna osoba ne bi trebala proživjeti. Pričali su stvari i tokom svjedočenja davali toliko detalja koje nikada ne bi rekli nama novinarima. Tako da je bilo izuzetno stresno.“

Karadžića, u čijem je predmetu svjedočio, Vulliamy opisuje kao ludog, neuračunljivog, opasnog luđaka, i prisjeća se kako ga je pozvao na intervju prije suđenja.

„Bio bi patetičan, možda bi čak bio smiješan da nije bio ubica, počinilac genocida, da nije bio jeftina imitacija Trećeg rajha. Postavljao mi je suluda pitanja: ‘Šta mislite o Srbiji?’ Takve ludosti“, kaže Vulliamy. „Sljedeći dan je bio potpuno drugačiji, on protiv mene. Nekako je... Znate, budala je, ali nije budala, pokušavao je sabrati dva i dva da dobije pet u svoju odbranu, ali to je nemoguće, rezultat je četiri. Jednom je rekao: ‘Tvrdim da svi pišete o jednoj smrti’, svi vaši ljudi, svi svjedoci, sve bilješke se odnose na jednu ubijenu osobu u Omarskoj. Rekao sam: ‘Ne razumijem pitanje, ali ako me pitate mislim li da je u Omarskoj umrla samo jedna osoba, moram reći da je odgovor ne’. To su bile samo sumanute mentalne igrice potpunog luđaka. Laskanje je nazvati ga luđakom. Znate da je gori od luđaka.“

Za Kačarevića je iskustvo svjedočenja u sudnici, u odnosu na pripremu, bilo puno neočekivanih provokativnih pitanja.

„Mislio sam da će me pitati samo ono što smo se pripremali. Međutim, ne, tu je bilo dosta novih pitanja koja nisam uopšte očekivao. Ja sad imam samo utiske, ja se detalja ne sećam, ali znam da je bilo iznenađujućih pitanja koja su baš bila onako na ivici onoga od čega sam ja strepeo. Hoću da kažem, bila su provokativna, bila su preterana, bila su bezobrazna. Pristrasna. Nisam očekivao da će tako biti, prosto zato što to nisam uistinu negde sreo dotle. Do samog suđenja to je sve izgledalo mnogo korektnije nego što sam očekivao i onda na samom suđenju kad su bili, doduše to je bilo u maloj meri, ali se desilo, ja sam bio krajnje onako iznenađen. Rekoh, vidi boga ti i oni su ipak krvavi ispod kože, iako se prave da su neutralni i fini.“

Svjedokinja tužilaštva Zvezdana Polovina se prisjeća kako joj je bilo teško svjedočiti kada joj je odbrana „stalno podvaljivala neka pitanja i to unakrsno ispitivanje je zapravo jako teško, jer oni skaču s teme na temu, u rečenicama pokušavaju podvaliti nešto što ja nisam rekla“.

„Ja sam očekivala da ću pričati ono što ja znam, da ću na neki način otvoriti dušu i da sam napokon na pravom mjestu. Međutim, to se nije dogodilo. Znači, ja isključivo odgovaram na pitanja tužitelja i njihove obrane. Vrlo kratko na pitanja tužitelja, a jako puno pitanja je bilo od strane njihove obrane“, ispričala je, dodavši i za nju posebno važan trenutak u sudnici, prije nego je suđenje počelo.

„Tako oni [obrana, op. a.] međusobno nešto razgovaraju i onda ta ženska, jedna jedina je bila žena u njihovoj obrani, neka Mira Tapušković, čini mi se da se zove, zvala se, i kaže ona jednom svom kolegi: ‘Ovu Polovinu ćemo lako riješiti’. I kako je ona to rekla, a ja sam imala strašnu tremu i bilo me je strah kako će sve to ispasti, kad je ona rekla: ‘Ovu Polovinu ćemo lako riješiti’, to je namjerno rekla da ja čujem i proizvela je kod mene totalno jedan efekt koji ona vjerovatno nije očekivala, jer sam ja u tom trenutku mislila E, nećete! i dobila sam nekakvu određenu hrabrost i sigurnost.“

Bivši logoraš Alija Lizde kaže kako je tokom suđenja u Hagu najviše rasprava vodio sa Slobodanom Praljkom, generalom HVO-a osuđenom za ratne zločine nad Bošnjacima tokom rata u BiH. Lizde kaže kako je Praljak „pokušavao da uvuče mene u tu neku priču vojničku“ o položajima, o vojsci.

Nasuprot kompleksnih i neobičnih pitanja koja su pojedini dobijali i osjećali se kao krive adrese, bilo je i iznenađujuće jednostavnih pitanja.

„Bio sam prilično zatečen nekim banalnim pitanjima tužilaštva. Pitali su me elementarne stvari, na primjer ‘Prepoznajete li ovo?’ dok su mi pokazivali sliku kalašnjikova. Naravno, svako živ je imao kalašnjikov u Bosni, to je bilo glavno oružje u ratu. Ali on je zapravo pokušavao sugerisati da je to bio razlog zašto su ljudi kojima se sudilo bili krivi, zato što je to bio kalašnjikov. Vjerovatno to nije direktni tok svijesti, ali meni je tako izgledalo. Bio sam pomalo zatečen banalnošću pitanja koja su mi postavljali“, kaže Tony Birtley i dodaje kako ga je tužilaštvo u slučaju protiv Nasera Orića pokušavalo navesti da kaže nešto što nije vidio.

„Ne kažem da se to nije dogodilo, samo kažem da ja to nisam vidio.“

I John Sweeney se tokom suđenja za ratne zločine na Kosovu prisjetio banalnih pitanja. Kaže kako se sjeća da ga je advokat napadao i kako mu je uzvraćao.

„Odbrana je govorila: ‘Vi samo radite PR za NATO, za Kosovare’, na šta sam odgovorio: ‘Ne, nije istina, zato što smo snimili i kako OVK pali srpske kuće, znači da smo nepristrasni’. To ne znači da smo potpuno neutralni zato što je jedna strana počinila ratne zločine, ali bez obzira na to, kada je druga strana prekršila pravila ratovanja i palila kuće, snimili smo ih i to je u našem filmu“, kaže on u intervjuu za Mediacentar Sarajevo.

„Onda je došao red na odbranu koja, naravno, pokušava da vas predstavi kao... pokušavaju uništiti vaš kredibilitet kao svjedoka, a to većinom podrazumijeva traženje propusta u iskazu i naprotiv, nisu našli nijedan propust. Jasno sam rekao šta znam, a šta ne znam. Bilo je trenutaka kada sam rekao: ‘Ne znam’, što je uvijek najbolji odgovor, ali u nekoliko situacija sam rekao: ‘Ne, nisam’. Konkretno, advokat odbrane je rekao – radio je svoj posao i to je sve u redu i ispravno – ali rekao je: ‘Vi ste propagandist’ ili nešto slično, ‘Nikada niste kritikovali OVK’, a ja sam rekao: ‘Ne, to nije istina, snimili smo kako OVK pali srpske kuće, vidi se dim’. Snimali smo izdaleka i vidi se dim iznad druge kuće, tako da nisu mogli vidjeti da snimamo, ali rekli smo: ‘Ovo je dim, pale kuće’. To je bilo u dokumentarcu. I to je pokazalo da smo bili pravedni i iskreni i svjesni toga da je i OVK ili kosovska strana, kosovska vojska, radila loše stvari. Sve je bilo u dokumentarcu“, kaže Sweeney.

Svjedočenje kao pobjeda

Kosovski novinar Veton Surroi je tokom suđenja Miloševiću imao trenutak velikog olakšanja, i kako kaže, gotovo zadovoljstva pravdom.

„U tom trenutku, Milošević je za mene bio čovjek koji uvijek nekome stavlja lisice, i to ne samo individualno već i kolektivno. I kad je on prvi put došao na suđenje, kad su se otvorila vrata ulaza u sudnicu, video sam jednog velikog policajca, nekog sličnog skandinavskom tipu, kako on skida lisice Miloševiću da bi ovaj ušao u sudnicu. To je bio momenat satisfakcije zato što ovaj čovjek, koje je identifikovan kao onaj koji stavlja lisice opoziciji, svojim protivnicima, narodu Kosova uopšte, sada ulazi u salu sudnice sa lisicama, i to sam mu rekao na suđenju. Rekao sam – ja sam slobodan čovjek, ti si optuženi“, priča Surroi.

Lizde je bio sretan i zadovoljan što je u utvrđivanju ratnih zločina udio imala i njegova istina i osjećao se kao da je završio neku ličnu misiju „da sam rekao istinu pakla kroz koji sam prošao“. Za Jeremyja Bowena je uloga suda uopšteno ogromna, i „osim potrage za pravdom, predstavlja i potrebu da se dokumentuje sve što se desilo“. Branimir Grulović smatra da njegovo svjedočenje nije bilo odlučujuće i da nije mogao da utiče na to da je Beara osuđen na doživotni zatvor.

Za Vulliamyja su svjedočenja novinara i novinarki važna ali ne i presudna. „Bio sam mali zubac na velikom zupčaniku. Ključne dokaze su iznijeli preživjeli i ožalošćeni, zatim vjerovatno pripadnici vojske i ljudi koji su mogli dokazati da je neka naredba izdata tu i tada, iz Beograda ili s Pala. U smislu da su svi ljudi protiv kojih sam svjedočio osuđeni, pretpostavljam da sam igrao ulogu u tome, ali ne zavaravam se u vezi sa svojim značajem za suđenje, kao ni u vezi sa značajem našeg izvještavanja tokom rata, koje je u suštini – iako je, nadam se, bilo profesionalno i u skladu s profesionalnim standardima – bilo potpuno besmisleno. Nismo postigli apsolutno ništa tokom rata. Mislim da mi novinari volimo sebi laskati, mislimo da imamo uticaja, ali nismo imali nikakvog uticaja.“

„Bilo je pomalo nadrealno vratiti se u London“, kaže John Sweeney. „Znate, odete na pivo s prijateljem: ‘I, šta ima kod tebe?’ – Pa, upravo sam svjedočio na Hagu. Ili Znaš, bio sam na sudu u Hagu. Šta si to radio?”

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.