Sarajevski dnevnik bilježi ubrzan razvoj sporta u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata.

foto: Sarajevski dnevnik

Razvoj sporta, nadmetanja i osnivanje novih sportskih klubova, ali i otvaranje stadiona i sportskih dvorana zauzimaju važno mjesto u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata. Nogomet je, kao što je to slučaj i danas na prvom mjestu, no Sarajevski dnevnik, novina koja je izlazila tokom dvije prve poslijeratne godine bilježi razvoj i rast popularnosti sportova, koji su sedamdeset godina kasnije potpuno zanemareni, poput vaterpola.

Od 15. do 17. jula 1946. na plivalištu Bentbaša održano je prvenstvo Bosne i Hercegovine (BiH) u vaterpolu. Bilo je to prvi put da se vaterpolisti i plivači u BiH takmiče u dvije odvojene discipline. A vaterpolo takmaci stigli su i iz Brčkog, Trebinja, Tuzle. Vijest da je vaterpolo sve popularniji sport u Sarajevu objavio je Sarajevski dnevnik, list koji je izlazio od jula 1945. do decembra 1946., svaki dan osim nedjelje.

Sarajevski dnevnik pomno bilježi sportske rezultate. U duhu s vremenom u kojem je izlazio. Sa puno kritike i samokritike. 

Pa se o prvenstvu, bez obzira što su momci iz Sarajeva bili izraziti favoriti piše, da „kvalitet prikazanog vaterpola nije zadovoljio“ i konstatira da sarajevski vaterpolisti nisu imali ozbiljnog protivnika. Pa zato i pitanje: „Da li je ova ekipa u odnosu na prošlu godinu napredovala“. Na sreću, novinari zaključuju da jeste, ali ima još nedostataka.

U arhivi Dnevnika koji je digitalizirao Infobiro Mediacentra Sarajevo može se pročitati i da je mjesec ranije više od 1.000 gledalaca prisustvovalo uzbudljivom takmičenju u plivanju i vaterpolu na otvorenju plivačke sezone u okviru “Omladinske nedelje”, koje je organizovalo FD “Sloboda”.

Sa puno elana i, kako pišu tadašnje novine, fiskulturne svijesti, nastupili su plivači da oprobaju svoje sposobnosti pred nastupajući “Fiskulturni dan”.

Stvaralačka snaga omladine i svih fiskulturnika

U Digitalnom arhivu  Infobiro Mediacentra Sarajevo, a koji je poput vaterpola na Bentbaši 46. sve popularniji kroz projekat „Online pristup kulturnoj baštini za građane Općine Centar“ čitamo i kako je tada, baš kao i danas, nogomet nepobjediv na listi sportova. Džaba snijeg, smučanje i sankanje, džaba Bentbaša i vaterpolo, sjajni šahisti koji grabe prema uspjesima.

Inače, sportska se dešavanja u „Sarajevskom dnevniku“ nalaze visoko na stranicama novina. Pomno se bilježe rezultati, a ostaje zabilježeno da je već u avgustu 1945. u Sarajevu održan prvi fiskulturni (da, dobro ste pročitali) slet Sarajevskog okruga.

Za razliku od prijašnjih sličnih priredaba, kaže autor, „ova velika fiskulturna manifestacija u Sarajevu omogućiće našoj omladini i ostalim fiskulturnicima, da svojim masovnim nastupom u svim granama sporta prvi put pokažu da je nastalo novo doba našeg fiskulturnog pokreta“.

Na sletu se, kako piše, mogla vidjeti stvaralačka snaga „naše omladine i svih fiskulturnika, koji su za kratko vrijeme od oslobođenja do danas ulagali mnogo napora i volje da bi naš fiskulturni pokret oživili i postavili na zdrave osnove“.

Na ovakvim afirmacijama i pozitivnim porukama tadašnjim novinarima danas bi svakako pozavidjeli današnji samoprozvani motivatori i „life couchevi“.

A na sletovima svega – nogometne utakmice, steljačka natjecanja u Novom Sarajevu, lakoatletska takmičenja, plivanje na Bentbaši, štafetno trčanje, takmičenje u prostim vježbama.

Šta je to trebalo pokazati i Sarajlijama, ali i ostatku tadašnje republike, države i svijeta? Odgovor je očekivan i potpuno predvidiv – „da naš fiskulturni pokret nema ništa zajedničkog sa prošlim vremenima i starim sportom“.

Fiskulturni pokreti, dobro se moralo naučiti, leže na temeljima narodnooslobodilačke borbe i tekovina koје su izvojevane. A gdje je sport tu su omladinci, radnici, građani i seljaci. Djevojke i žene, mladići i muškarci podjednako. I djeca. Sve u cilju bratskog takmičenja, kojim će se „razbijati umjetne pregrade što ih je staro društvo stavljalo između ljudi raznih profesija, nacije i vjere“.

Duh bratstva i ljubavi između naroda

Sport općenito tih poslijeratnih godina postaje masovna stvar, pokazuje duh bratstva i ljubavi između naroda, produbljuje bratstvo i jedinstvo Srba, Hrvata i Muslimana Bosne i Hercegovine.

Takmičari prigodno odjeveni - u jednakim plavim gaćicama i u majicama bijele boje na kojima se crvenila petokraka zvijezda, kao da je procvjetala iz samog srca. Navija se i za „njihove“ i za „naše“ ekipe podjednako, dijele se nagrade, svira himna „Hej Sloveni“. 

Ta će se himna čuti na stadionima i sportskim borilištima bezbroj puta. Baš kao i 3. septembra 1945. kad prvi put nogometna reprezentacija BiH odlazi u Beograd na prvenstvo federalnih jedinica, autonomnih oblasti i Jugoslovenske armije.

Za ovo prvenstvo Fiskultuni odbor za BH odredio je tim BiH: Pudar, Volić, Marjanović, Glavočević, Marks, Matijašević, Maksimović, Gajić, Čišić, Kostić, Pavlić, Begić i Miloš. Prva je na redu bila utakmica sa timom Federalne Hrvatske. Završena je rezultatom 6:1 za Hrvatsku!

Kako tada, tako i sada - nogomet

Nogomet je, kako smo već rekli, najgledaniji i najomiljeniji sport u Sarajevu, izvještava Sarajevski dnevnik. Utakmice se igraju svakog vikenda, a o njima se detaljno izvještava. „Sloboda“, „Avijatičar“ iz Butmira, „Udarnik“, „Željezničar“ i “38 divizija”, igraju između sebe, s reprezentacijom Jugoslovenske Armije, nogometašima iz drugih gradova… Ocjenjuju se igrači, njihova srčanost, nervoza, upornost. 

„O igri ne bi imalo šta da se kaže, osim da je bila na lijepoj tehničkoj visini, uzbudljiva i borbena“, konstatuje reporter 1. oktobra 1945. izvještavajući sa utakmice Reprezentacija Sarajeva protiv ekipe Jugoslovenske Armije.

Pa onda opet red kritike i samokritike. Tako čitamo kako se „radi nedisciplinovanog ponašanja na priredbi kažnjavaju igrači „Željezničara”, zabranom igranja dva mjeseca, a radi grube igre dobijaju pismeni ukor i kolege iz “Udarnika”. Na udaru kritičara je i publika, koja je u Visokom, kad je „Želježničar“ igrao sa „Jedinstvom“ bila nekorektna i ispod sportske visine, jer su, kako se može pročitati bacali kamenje na gostujuće igrače, ali i psovali.

„Zaista, ovo je više nego za osudu. Naš fiskulturni pokret treba da počiva na bratstvu, on mora da širi ljubav i zbliženje ljudi međusobno. Stare tradicije trvenja, antagonizma i neviteškog izrabljivalja športa u lokalno-šovinističke svrhe, treba da nestanu sa naših fiskulturnih terena“, savjetuje reporter.

Da je sport, ono što se već krajem te 1945. naziva gradska kultura visoko na ljestvici tadašnje politike i društvenog uređenja, pokazuje i izvještaj sa Skupštine Gradskog fiskulturnog odbora. Interesovanje za ovu skupštinu bilo je veliko, a u prepunoj dvorani pročitani su iscrpni referati o pravcu kuda treba ići dalje. Skupštini su prisustvovali predstavnici Armije, Ministarstva prosvjete, Gradskog narodnog odbora i USAOBiH-a.

„Klizanje ima svoje razne oblike“

S novom 1946. godinom u Sarajevu stižu i novi sportski vjetrovi. Iako klizališta još nisu otvorena, preporučuje se ovaj sport kao „vrlo korisna i lijepa grana fiskulture“.

Čitateljima i publici objašnjeno je klizanje ima svoje razne oblike koji se ispoljavaju u raznim formama, kao na primjer brzo klizanje, umjetno klizanje i hokej na ledu.

Nešto ranije održan je i prvi skijaški kurs na Trebeviću. Doduše, za početak samo za pripadnike vojske, a start je bio kod doma Ravne. Već mjesec, dva kasnije, u februaru 1946. održan je i Smučarski dan, koji je izazvao veliki interes mladih fiskulturnika, okupljenih u „Udrnikovom“ domu na Trebeviću.

Mnogi koji su željeli učestvovati, a nisu imali potrebnih rekvizita, obrali su se FD „Udarnik“. Nakon napornih sportskih dešavanja smučari su postrojeni prodefilovali kroz ulice Sarajeva, praćeni pogledima građanstva, da bi konačno završili i pred Fiskulturnim domom, odakle su se razišli svojim kućama.

Proslava je bila iste večeri, u Radničkom domu, podijeljene su „ukusno izrađene diplome takmičarima za nesebičan rad na promicanju zimskog sporta“.

Nedostatak rekvizita ponovo je pomenut i kad se igra Omladinski nogometni turnir. Mnogo bi se omladinaca, navedeno je okušalo u sportu, ali kod društava vlada oskudica u rekvizitima.

Sarajevska društva trebala bi da povedu ozbiljnog računa o načinu nabavke fiskulturnih rekvizita naročito odjevnih, jer se bez ovog ne može niti zamisliti omasovljenje.

Sve je to ubrzo prelilo čašu pa je osnovana Nabavljačko – potrošačka fiskulturna zadruga u Sarajevu. Pretresla su se, veli „Sarajevski dnevnik“ pravila zadruge, predložene liste funkcionera, a pozvana sva fiskulturna društva da se učlane u zadrugu, jer će tako na najbolji način riješiti pitanje svoga snabdijevanja rekvizitima i svim ostalim potrebama za fiskultuni rad.

Sportisti kao radosna kulisa

Sportisti, fiskulturnici, mladi i stari, neizostavan su dio, gotovo kulisa svih bitnih dešavanja i obilježavanja povijesnih datuma. Prvomajske proslave, smotre radnog naroda, manifestacije oduševljenja, postaju mjesta gdje daju svoj doprinos.

Sve kako bi pokazali da „nisu izostali iza drugih trudbenika u svom napornom i korisnom radu“. Oni nose baklje, dočekuju i ispraćaju štafete Titu u čast, defiliraju kroz grad kao „posebna grupa, koja je izazvala svojim uzornim redom, šarenilom i disciplinom velike ovacije okupljenih posmatrača“.

Sportisti su uzor i primjer drugima, oni su nada i ponos, zato i trebaju biti najbolji. Publika ih prati s velikim interesom, kako se navodi, često plaća skupe ulaznice i materijalno pomaže društva. Zato i trebaju gledati najbolje.

Odgovornost je zato na sportistima, ali i tadašnjim rukovodstvima. Da uz pomoć upravo te publike „udare temelje“ za izgradnju fiskulturnih objekata, a naročito sportskih stadiona, plivačkih bazena i planinarskih domova.

Olimpijski stadion  - možda na Koševu

A Sarajevu najprije, priča se sredinom ljeta te 1946., treba jedan moderni stadion.

„Gradski NF obavezao se je da će izgraditi Olimpijski stadion i u tome će mu pružiti svesrdnu podršku fiskulturna rukovodstva i fiskulturnici grada Sarajeva. Stadion će se, izgleda graditi u Koševu. Materijalna sredstva su već osigurana, pa će izgradnja stadiona uskoro otpočeti“, navodi „Sarajevski dnevnik“.

Posljednji broj „Sarajevskog dnevnika“objavljen je 31. decembra 1946. godine. Olimpijski stadion Koševo izgrađen je godinu kasnije. Olimpijada je došla 38 godina kasnije.

Tekst je realiziran u sklopu projekata “Online pristup kulturnoj baštini za građane općine Centar” koji se implementira u oviru projekta ReLOaD2, koji finasira EU, a implementira Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP). Projekte se realizuje na području Općine Centar i sufinansira ga istoimena općina.