Dilema jesmo li neku vijest pročitali ili je déjà vu često je pred nama. Ljudska percepcija ima ograničenja a informacije se slijevaju s dosta strana. Konfuziji recipijenata medijskih sadržaja doprinosi činjenica da iz dana u dan svi mediji dio sadržaja pune preuzimanjem vijesti/tekstova od konkurencije. Listajući medijske portale nailazimo na iste vijesti/tekstove kojima administratori ne promijene naslove i preuzmu slovne i(li) pravopisne greške.

 

U tom takozvanom copy/paste novinarstvu balkanski medijski sadržaji nekada se jezički prekundače pa u tekstu ispadne „samoubiJstvo“ umjesto samoubistva ili samoubojstva (ovisno ko je kod koga prvi uzeo). 

 

Izuzetno je malo online medija u regionu čiji menadžment ustrajava na politici da statistike posjeta i broj recipijenata osiguraju kvalitetnim sadržajem. Uglavnom im je bitan kvantitet. Njega postižu preuzimanjem često banalnih i prostih tekstova drugih medija ili, taj trend je u porastu, sa privatnih profila na društvenim mrežama javnih ličnosti.

 

Medijski sadržaji o dijetama, trudnoćama, vjenčanjima, preljubama, obnaženosti (uglavnom pjevačica i poneke glumice) i slično prenose se u cijelosti s prvobitno objavljenom opremom teksta; dok se u vijestima o omiljenim sportistima ili popularnim sportovima piše novi naslov, a administrator dopiše rečenicu ili dvije koja akcentira nacionalističku retoriku koju uređivačka politika konkretnog medija podržava.

 

Tako je desetine regionalnih medija preuzelo, uz istu opremu teksta, fotografiju i objavu mlade hrvatske pjevačice uz njen komentar da se udebljala s pratećim komentarima fanova. Na isti način tretirana je fotografija obnažene srbijanske glumice koja gazi sedmu deceniju i „ne prestaje da zadivljuje“.

 

Jednako je s preuzimanjem tekstova o njihovim kolegama jedino što predmet vijesti nije fizički izgled već ponašanje – ilustrativan primjer je hrvatskog pjevača koji je otjerao publiku u Crnoj Gori ili nekad popularnog jugoslovenskog glumca u dječijem programu, na razočarenje publike, privatno nije ono što je glumio. Mnogo je sličnih vijesti i tu je nepisano pravilo na BHS govornom području da se od izvornika pa dalje na sadržaju ne mijenja ništa.

 

Dok na primjeru crnogorskog fudbalera koji je raskinuo Ugovor s kosovskim klubom zbog transparenta navijača, u medijskom prepisu te vijesti u regionu su mijenjani uglavnom samo naslovi. Uz žustru nacionalističku opremu teksta, ništa se o samom igraču nije moglo saznati o njegovoj karijeri prije situacije iz koje je vijest nastala.

 

U suštini, preuzimanje ili prepisivanje tekstova je samo sebi svrha nema u tome ničega misionarskog ili mesijanskog. Profit vlasnika medija je također sam sebi svrha. Činjenica je da se u Bosni i Hercegovini, skoro isključivo, istraživačko novinarstvo njeguje u medijima koji se finansiraju stranim grantovima. Mimo toga, u tržišnoj utakmici za mali kolač informacije tj. tekstovi se prepisuju. Zaboravlja se sveto novinarsko pravilo da se uvijek traži i drugo mišljenje. Tako da su medijski sadržaji uz kakofoniju sve više monofoni.  

 

Internet je izokrenuo vrijednosti u medijima. Izokrenuo je i vrijednosti u životima. Stavljen je znak jednakosti između banalnog i suštinski važnog, trača i vijesti, istinitog i lažnog. Velikan svjetske književnosti Umberto Eco (1932-2016) kazao je, godinu prije smrti, u intervjuu za francuski Le Monde da je "drama interneta što je seosku budalu promovirao u donositelja istine". Mislio je prevashodno na društvene mreže i činjenicu da su svi stavljeni u istu ravan. U takvoj se situaciji pored informacija o obnaženim dobro držećim glumicama, preuzima, odnosno prepisuje i druga vrsta tekstova – poput onih sa aktuelnih svjetskih ratišta, koji opet, ovisno o uređivačkim politikama medijskih kuća dobijaju drugačiju opremu (nadnaslov, naslov i eventualno po neku rečenicu shodno navedenim razlozima).  

 

Hoćemo li svjedočiti daljnoj dekadenciji medijskih sadržaja ovisi o odnosima i pravilima koja će ustanoviti medijski konglomerati i internet platforme. 

 

U suštini, informacije koštaju i one kvalitetne, a često su prosječnom balkanskom čovjeku nedostupne. U navali medijskih sadržaja prosječan recipijent uglavnom ne gleda impressume medija i da li je portal na kojem čita tekst lažni jer iza njega zvanično ne stoji niko.   

 

Kreiranje kvalitetnih medijskih sadržaja košta i na tome sa globalnom ekspanzijom interneta i njegove simbioze s tzv. tradicionalnim insistira američko-australski medijski magnat Rupert Murdoch. Od 2009. godine od menadžmenta Googlea traži da plate sadržaje koje preuzimaju od medija koji su u njegovom vlasništvu. Pritisci su se pojačali krajem 2020. godine, naročito u Australiji koja je postala prva zemlja koja je aktuelizovala ovo pitanje. Na njegov uporni zahtjev udovoljeno je tek u drugom mjesecu 2021. godine. Na njegovo insistiranje i Facebook je pristao platiti novinarski sadržaj News Corpu, kompaniji u njegovom vlasništvu, i to mjesec dana nakon što je ta društvena mreža u februaru 2021. godine privremeno blokirala linkove sa vijestima u Australiji zbog zakona kojim se vršio pritisak na digitalne gigante da plate naknade izdavačima vijesti.

 

Ideja njemačkog filozofa Hegela (1770– 1831) jeste da je čitanje novina "dnevna molitva modernog čovjeka". Kakve su sadržine „molitvi“ naših savremenika koji imaju i konzumiraju dnevno gomile informacija? Pada li se sve više na ispitu kada treba sklopiti puzlu i informacije čitati vodeći računa o kontekstu? Eco je upozoravao da militanta kritika izumire i predlagao da se rehabilituje kritičko razmišljanje u novinarstvu.

 

Dosta prije njega, u XIX stoljeću vizionari su uočili proces propadanja i dehumanizacije iza sjaja i bogatstva i političke moći zapadnog društva, o čemu opširno piše Erich Fromm u Zdravom društvu. „Cilj istorije je menjanje društva u takvo društvo u kome vladaju pravda i istina – to su principi na kojima se eksplicitno i implicitno zasniva sva kritika kapitalizma“, piše američki psihoanalitičar njemačkog porijekla. 

 

Mediji su špigle na kojoj se čovječanstvo ogleda, a njegov lik se iz godine u godinu čini gorim u svom sve većem jednoglasju, odbacujući višestoljetnu baštinu čovjeka. Ma koliko banalnim se činilo upravo tim prepisanim/preuzetim banalnim dnevnim molitvama u medijima čovjek-novinar-administrator doprinosi  „samoubiJstvu“ novinarstva.