Nova knjiga piše o malo poznatoj historiji o blizu 200 novinarki iz 29 zemalja koje su izvještavale o Španskom građanskom ratu.

foto: Florian Klauer on Unsplash

Periodistas extranjeras en la Guerra Civil (Strane novinarke u Građanskom ratu) nova je knjiga Bernarda Díaza Nostyja, koja na 900 stranica otkriva priče 183 žene čije je pisanje dalo drugačiji pogled na Španski građanski rat (1936.-1939.).

Amerikanka Martha Gellhorn jedna je od rijetkih novinarki čiji je rad na temu izvještavanju o ratu nadaleko poznat. Žene su bile manje zainteresovane za ovakve teme, kaže Nosty, profesor novinarstva na Univerzitetu u Malagi.

Španski građanski rat bio je prvi koji je svjedočio zračnom bombardovanju civila, a utjecaj rata na svakodnevni život civila, a ne vojnika, bio je ono na što su se žene usredotočile.

“Smrt nije bila samo na prvoj liniji fronta, nego i u pozadini, pogađajući bespomoćne čija su zaštita i opstanak prvenstveno ovisili o ženama“, kaže Nosty.

“U stradanju staraca, žena i djece ima tihog herojstva kojeg nema u izvještavanju s fronta. Čak i kad su žene odlazile na front, izvještavale su s humanijeg gledišta o tome kako mladići pate, a ne o bitkama”, dodao je.

Prema Nostyju, francuska novinarka Hélène Gosset, koja je pisala za L’Oeuvre, kazala je da su žene po prirodi pacifisti i da su djeca koja svakodnevno umiru u bombardovanju “žrtvovana ludilu muškaraca”.

Dok su žene dolazile sa svih strana svijeta, čak iz Kanade i Perua, najviše ih je bilo iz Britanije (40) i Sjedinjenih Američkih Država (35), a slijede ih Francuska (24) i Njemačka (13). Bilo ih je po sedam iz Argentine, Austrije, Italije i Rusije.

“Mnoge su žene bile Jevrejke, a bilo je i članica komunističke partije. Među njima su bile i prognanice iz Njemačke i Italije koje su živjele u Parizu i Londonu i koje su se pridružili ratu u odbrani demokratije i protiv rasizma”, navodi Nosty. Takav je bio slučaj Gerde Taro, bogate poljske Jevrejke koja je bila prisiljena pobjeći iz nacističke Njemačke i koja je kao fotografkinja otišla u Španiju zajedno sa svojim partnerom Endreom Friedmannom, gdje su objavljivali fotografije pod imenom Robert Capa.

Taro je poginula u nesreći 1937. kada ju je pregazio tenk tokom bitke kod Brunete.

Druga je bila Ilse Wolff, austrijska Jevrejka koja je nakon izvještavanja o ratu otišla u London gdje je pripremala antinacističke emisije za BBC.

“Vrlo velik udio žena koje su došle imale su fakultetsko obrazovanje i dolazile su iz viših društvenih klasa”, rekao je Nosty.

Među brojnim engleskim novinarkama bila je i Josie Shercliff koja je pisala za Daily Herald pod imenom José Shercliff. Potom je postala dopisnica Timesa u Lisabonu, gdje je, kako piše Guardian, vjerovatno radila i kao špijun.

Kate Mangan, umjetnica i glumica, željela se pridružiti Međunarodnim brigadama, ali je završila u republičkom uredu za štampu u Valenciji. Never More Alive, njeni memoari o vremenu provedenom u Španiji, konačno su objavljeni 2020. s predgovorom historičara Paula Prestona.

U 1930-im žene su uživale u trenutku veće slobode, kaže Nosty, i jasno su vidjele što će izgubiti ako fašizam prevlada. “One su bile te koje su upozoravale da bi fašizam, ako ne bude poražen u Španiji, mogao izazvati evropski rat”, kaže.

Nije iznenađujuće da je više od 90 posto novinarki djelovalo u republičkim zonama, koje su bile i dostupnije medijima, ali su imale i modernije poglede na ulogu žene. Većina je takođe pisala za publikacije ljevice ili lijevog centra.

Međutim, neki su zauzeli frankistički stav da se ratom upravlja iz Moskve. Gertrude Gaffney, na primjer, koja je pisala za Irish Independent, vidjela je Franca (Francisco Franco, španski diktator koji je vladao od 1939.-1975.) kao “protuotrov za bezbožnu misiju komunizma”.

Dopisnica Reutersa Dora Leonard postala je Francova lična učiteljica engleskog, a radila je za španski državni radio sve do odlaska u penziju.

Knjiga Periodistas extranjeras en la Guerra Civil će biti objavljena u oktobru u Španiji.

Izvor: Guardian

___