Satiranje prazne slame
Satiranje prazne slame
Koliko je zapadni format satire primjenjiv na našim prostorima?
foto: pedjabajovic.com
„Popuši mi... je stari indijanski pozdrav koji poziva na lulu mira, ali je u međuvremenu – kompromitiran!“, šala je koja me je nakon nekih 13 godina bavljenja stand-up komedijom, a usputno i satirom, lansirala u razine regionalne prepoznatljivosti. Gostovanje u emisiji 24 minuta sa Zoranom Kesićem, u kojem sam bio gost-analitičar iz Hrvatske, pokazalo se odličnom platformom za plasiranje lika i djela izvan već pokrivenih tržišta, zemlje u kojoj živim te Bosne i Hercegovine. Konačno je pala i Srbija! Taj moj osvrt na izjavu tadašnje hrvatske predsjednice, Kolinde Grabar-Kitarović, da je „...Za dom spremni – stari tradicionalni hrvatski pozdrav, koji je u međuvremenu – kompromitiran.“, bio je pun pogodak!
Međutim, upravo u Hrvatskoj, koje se ta tematika najviše i tiče, reakcija je bila puno manja negoli u njenom okruženju. Društvene mreže i poneki web portal u regiji, sve od Slovenije čak do Makedonije, prenosile su kratki video iz te emisije, dok se u državi na čijem čelu je upravo ta Predsjednica, to provuklo – narodski rečeno „k'o prdež iz gaća“! Pitanje je – zašto?
Za potrebe pisanja ovog teksta na temu satire, odlučio sam se voditi konkretnijim implikacijama, a manje teoretskim viđenjima iste. Stoga, odmah na početku nudim definiciju: satira (prema lat. satura: puna), književno djelo u kojem se napada pojedinac ili zajednica, kakva mana, karakterna osobina, uvjerenje i slično. Predmet napada podvrgava se ismijavanju, ironiziranju, osudi i preziru, bilo da je riječ o pojedincu bilo o kolektivu.
Satira je odavno iskoračila iz one književne u modernije formate, a koji su danas puno dinamičniji. Iz književnog teksta je ismijavanje „onih gore“ prvo prešlo u one kraće, nakon kojih su uslijedile karikature, pa im se onda pridružio i radio te televizija, na šta su se u zadnjih deceniju i kusur samo naslonile društvene mreže sa svim svojim multimedijalnim formatima. Perjanice zapadnog satiričnog izražaja su odavno ili ljudi na ekranu ili oni s tuš-olovkom u svojoj ruci.
Tužne epizode poput napada na redakciju Charlie Hebdo u Parizu, u sferu šire javnosti izbace u prvi plan imena ljudi koji se bave ovom drugom vrstom izražaja, i za razliku od televizije, ovdje se često radi o jačem statusu djela u odnosu na lik autora. Ipak, karikaturisti i kreativci za foto-montaže, svojim se radom savršeno uklapaju u vrijeme brzih komunikacija i društvenih mreža, kada se poruka konzumira brzinski i na nju jednako brzo reaguje lajkom ili kratkim komentarom!
Upravo zahvaljujući tome su se i kod nas počela prepoznavati imena poput Nika Titanika ili Siniše Marekovića u Hrvatskoj, dok su u Srbiji to Marko Somborac, te veterani Dušan Petričić i Predrag Koraksić - Corax. Satirični kreativci za tastaturom zasad još više zaostaju u popularnosti i uticaju, osim ako nemaju sinekuru poput Ante Tomića u Jutarnjem listu, baš kao i radio persone, mada se čini da im podcast generacija nasljednika, polako vraća na važnosti.
Dok se nekada moralo opisivati ljude i realne događaje, današnja moderna tehnologija, tipa DeepFake aplikacije, omogućava da im se u videu i bukvalno ubacuju riječi u usta. O današnjoj distribuciji u odnosu na negdašnju, da se i ne govori! Dok je nekoć satirični komentar zavisio od snage nečijeg glasa na trgu ili s pozornice, ili broja ruku koje će podijeliti štampani materijal, Internet sada omogućava da ti svoj uradak u nekoliko sekundi prebaciš – na Novi Zeland.
Satira kao politički komentar
Kada biste pitali prosječnog Amerikanca ko su vodeći politički komentatori, ali da su i „funny“, najveći dio njih bi nabrojao bivše stand-up komičare, a sada voditelje late-night formata, bilo na televiziji ili na društvenim mrežama. Nekoć je prvo ime američke televizijske satire bio Jon Stewart i njegov The Daily Show, koji je vodio od 1999. godine, taman nešto prije nego je Billa Clintona zamijenio neokonzervativni George W. Bush i SAD skrenuo udesno. Upravo je taj dnevni format, koji se emitirao od ponedjeljka do četvrtka, nudio glas razuma pred nacionalističkim ludilom koje je eksplodiralo nakon 11. septembra i nastavilo se invazijom na Irak. Nakon izbora Baracka Obame i „lagodnih“ godina oporavka od finansijske krize, Stewart zaključuje da je njegov posao dovršen i tu ga zamjenjuje Trevor Noah, južnoafrički komičar koji je na tom mjestu dočekao Donalda Trumpa, ali i pandemiju koronavirusa. Iako emisija nije štedjela liberalnu strukturu politike i društva, uglavnom je viđena kao anti-konzervativno-republikanska, što su Trump i njegova mašinerija samo pojačali!
Nešto centralniji i otvoren za glasove i s druge strane političkog spektra je Bill Maher i njegov Real Time, projekt koji na platformi HBO traje već dvadeset godina, dok je prije njega Maher vodio emisiju „Politically Incorrect“ koja je imala svoje mjesto na kablovskom kanalu Comedy Central do 1997. godine (nakon čega na to mjesto „utrčava“ the The Daily Show) odakle seli na ABC sve do 2002. godine, što je donekle jedini period kada satira u vidu političkog komentara i dijaloga nalazi svoje mjesto na nacionalnoj televiziji u SAD-u. Najnoviji „fenomen“ je i sedmični HBO format Last Week Tonight, čiji je autor i voditelj britanski imigrant u Ameriku, John Oliver. Njegov bivši kolega Steven Colbert, koji je započeo kao voditelj u karakteru američkog konzervativca i kroz njega ismijavao američku realnost, prije nekoliko godina je dobio mjesto na mreži CBS u svom late-night formatu. U ovoj priči se već decenijama nalaze i animirane serije The Simpsons i South Park, koje „ne praštaju“ ni američkom narodu niti njegovim liderima.
Slična situacija je i u ostatku zapadnog svijeta, mada Velika Britanija i Francuska pokazuju veću otvorenost da se satirična komunikacija nađe i u udarnim terminima nacionalnih TV kanala, bilo u vidu humorističnih serija tipa Yes, Minister ili The New Statesman još od 80-ih, sve do vrlo konkretnih formata „lažnih“ vijesti poput Have I Got News for You, koji još od 1990. godine ima svoje mjesto na kanalu BBC One. Obje zemlje imaju i dugogodišnje tradicije emisija u kojima se političari ismijavaju kroz lutke izrađene od lateksa s karikaturalno naglašenim crtama lica. Kod Britanaca je to The Spitting Image, a francuskim gledaocima su to bile Les Guignols.
Slične pokušaje imaju i ostale zemlje, ali je očigledno da, što se istočnije i južnije ide – oštrica možda nije tuplja, ali je se rjeđe vidi! Jednostavno, konvencionalni ili mainstream mediji u tim zemljama ne pokazuju toliki interes za konkretnom satiričnom prozivkom političkih elita. Pitanje je, je li riječ o oportunizmu ili je i tržište faktor?
Političko uređenje i satira
U Velikoj Britaniji se od vremena Brexita na ovamo povela velika rasprava o tome šta je to satira danas i u toj javnoj polemici se provuklo nekoliko interesantnih zaključaka. Jedan od takvih je da satira u demokraciji nije isto što i u društvima u kojima je ima manje ili nikako. Nije isto biti politički kritičar, duhovit ili ne, u emisiji na nacionalnoj televiziji ili na TikToku u Afganistanu, pa da te stigne sudbina kolege Nazara Mohammada, znanog i kao Khasha Zwan kojeg su pogubili talibani. S druge strane, dio kritičara i analitičara poziva da se jasno razdvoje pojmovi aktiviste (lijevog, desnog ili građanskog) i satiričara, obrazlažući to viđenjem da ovi drugi ne smiju imati svoju stranu u ideološkim uvjerenjima, već da njihov rad uvijek treba biti usmjeren prema centrima moći.
„Satira treba biti nešto kao aparat za gašenje požara, koja stoji u ćošku. O njemu ne govoriš je li lijevi ili desni, liberalan ili konzervativan. On ima jasnu i uvijek istu svrhu, kakvu treba imati i satira!“, napisao je britanski kolega James Harris.
Vođen tom idejom, on je rekao da satiričari ne smiju biti u bilo kakvom privilegiranom položaju, a kao primjer naveo sinekuru u ranije navedenim emisijama na nacionalnim televizijama. Te emisije nemaju gledanost poput raznih talent showova ili reality programa, ali svejedno su njihovi autori itekako svjesni da bi veliki oglašivači mogli otkazati marketinške ugovore njihovoj medijskoj kući, ako bi se „pretjeralo“.
„Nekad je satira bilo oružje slobodnih i nepotkupljivih, a sad sve više biva manipulatorska hobotnica onih koji treba da se satiru. Što je budućnost satire? Ne znam. Život je sve više satiričniji od smišljene satire. Ta reality satira ubija onu umjetničku“, kaže Zoran Marković Zonjo, dio ekipe The Books of Knjige.
S njim se slaže i Mirko Komljenović Mirkan iz nedavno obnovljenih banjalučkih Sirotanovića: „Ako govorimo o promjeni stanja u društvu, to je ipak posao političara, a ne satiričara. Osim kada vam političari nisu ujedno i satiričari. I zato mislim da je najbolji domaći satirični projekat bio onaj kada je Vučićeva vlast protestvovala protiv opozicije. Pa gdje će ti bolje od toga?!“
Publika za satiru
„Teta Katica iz Hrastovca kod Garešnice. I njezin muž Božo“, demografski je uzorak koji sam više puta koristio kao ilustraciju publike kojom se vode i javni i komercijalni mediji u Hrvatskoj, a mislim da je u primjeni i šire. Bračni par srednjih godina iz provincije su jedini pravi konzumenti televizije i onoga što ona nudi. Za njih je Internet i dalje poprilična nepoznanica; osim onog mobilnog – koji nudi „besplatan“ telefon u aplikacijama kao što su Viber i WhatsApp, a kroz koje se povremeno proturi po koji meme ili veseli video.
Takvi čine jasnu većinu stanovništva te se današnja tržišna medijska komunikacija, informativna i kulturno-zabavna, prilagođavaju njihovom ukusu. Ova prva u cilju nominalnog usmjeravanja prema demokratskoj participaciji (čitaj: održavanje status quo), dok je druga da tu prvenstveno zabavi, a što je najvažnije – ne uznemiri!
Hrvatska epizoda serijala Montirani proces jasan je pokazatelj stanja stvari. Grupa satiričara tada okupljenih u projektu NewsBar, dobila je 2015. godine prime-time termin nedjeljom navečer u programu HTV-a. Nakon svega nekoliko epizoda, ugovor je poništen te ta i takva satira više nikada nije ušla kroz kapi ju televizije s Prisavlja. Doduše, nije nešto ni prije toga! Špekulacije su da je taj ugovor bio „poklon“ Milanovićeve vlade novoj HDZ-ovoj, predvođenoj Tomislavom Karamarkom, a koji je tražio da se maknu „netalentirani pojedinci“, što je u praksu i sproveo tadašnji kultur-ministar Hasanbegović.
Izazovi primjenjivanja zapadnih televizijskih formata kod nas, prvenstveno se svode na brojeve: „Nije problem razlika u formatu, nego u tome da na Zapadu late-night formati imaju desetke kreatora i pisaca, te su financijski pripremljeni da provedu kreativu u djelo“, kaže Borna Sor, jedan od dvojice autora sedmičnog formata Prime Time, koji se emitira programu N1 u Hrvatskoj.
Uz sve to treba naglasiti da u najmlađoj članici EU, već više od deset godina, ni na jednoj od nacionalnih televizija u udarnom večernjem terminu ne postoji talk-show format u kojem bi se suočila suprostavljena politička stanovišta, a kamoli čuo kakav satirični osvrt! Izuzetak je emisija Otvoreno na HTV1, notorna po izbjegavanju dnevnih aktualnosti i skretanja teme rasprave put općih mjesta, a tu je i RTL Direkt, večernje vijesti koje u liku i djelu urednika-voditelja Zorana Šprajca ponekad usmjeri žaoku put vlasti. Redovite snažne reakcije na takav sadržaj, pokazuju koliko je važno da se isti nađe na nacionalnoj TV frekvenciji te koliko ga je malo!
Koliko je u svemu tome važan i materijalni, odnosno, finansijski faktor, dokazuje i činjenica da Nova TV i RTL Televizija od početka svojih emitiranja nikada nisu imali jutarnji program uživo iz studija. Teta Katica neće toliko zamjeriti taj poslovni konzervativizam.
U Srbiji, dva vodeća televizijska formata koja sadrže satiru (Veče s Ivanom Ivanovićem) ili su u potpunosti posvećena tome (24 minuta sa Zoranom Kesićem) vremenom su primorana otići iz programa nacionalnih televizija Prve i B92 te su svoje mjesto našla na kanalu NovaS, koja još nema licencu za nacionalnu frekvenciju, a kad će ne znamo. U toj zemlji je svojevremeno na televiziji Pink svoje mjesto našla i Kontravizija, koja se prvenstveno bavila ismijavanjem Vučićevih političkih protivnika. Ishod: autor i voditelj (ime nedostojno navođenja) postaje SNS-ov skupštinski poslanik!
O načinu rada na njihovoj emisiji, Zoran Kesić kaže: “Sve manje i manje liči na naše američke uzore. Format se može primeniti, ali sadržaj i smisao za humor ili će biti originalni ili će emisija brzo propasti. A ova naša nikako da propadne!“
U televizijskom smislu je u Bosni i Hercegovini bila interesantna pojava satiričnog serijala Monty Dayton, koji je prije šest godina nalazio svoje mjesto u programu televizije Hayat. Mostarski dvojac Omer Hodžić i Igor Drljo, uspjeli su, unatoč skromnoj produkciji, iznijeti dvije sezone. Razlog prekida emitiranja – ekonomska neisplativnost.
„Bojim se da satira nije snažno oružje da bitno promijeni stvarnost. Balkanski mentalitet joj ne dopušta da izazove reakciju veću od jalovog smijeha kod prosječnog konzumenta“, tvrdi Omer Hodžić.
Opstajanje u javnom prostoru u Crnoj Gori, satiričari okupljeni u ekipi The Books of Knjige, mogu zahvaliti samo svojoj kreativnosti koja se može pretočiti i u tržišne oglašivačke projekte te ih kao takve monetizirati, pa onda tim sredstvima podržavati rad u kojem se unosi više i srca i ono malo duše.
Na pitanje o najuspješnijoj satiri u Bosni i Hercegovini, Adi Fejzić, pokretač stand-up scene u ovoj zemlji kaže: „Nadrealisti su bili i ostali neprikosnoveni vladari satire. Oni su shvatili momenat i iskoristili val. Nadreality Show, naknadni pokušaj, nije bio toliko uspješan jer se u međuvremenu publika okrenula Kursadžijama i ostalim metastazama komedije!“
Njegov sarajevski kolega i „vršnjak“ po stažu, Filip Andronik, nešto je drugačijeg mišljenja: „Kvalitet satiričnih radova na ovim prostorima možeš mjeriti količinom gnjeva onih koji su 'satirani' odgovorili na tu satiru. Časopis Polikita, koji je izlazio u Bosni i Hercegovini od 1995. do 1999., tolikom je silom 'satiranih' ubijen u zemlju da se ništa slično nije pojavilo, evo već preko dvadeset godina!“
Koliko jedan „obični mali čovjek“, nazovimo ga i građaninom, uopće prati informativni sadržaj dublje od onoga što u Dnevniku izgovori „talking head“ i što se nađe ispod naslova i podnaslova? Danas kada se u večernjem terminu nudi i po desetak glavnih informativnih emisija, a na kiosku u papirnatoj džungli jedva nađe časopis koji želiš, vremena za istraživanje – nema! Ako nema vremena za to, gdje je onda tek prostor za satiru? Čini se da je to tamo po demografskim ćoškovima, u koje su se smjestili oni koji se ni ne zamaraju konvencionalnim medijima. To je publika kojima satira nije spoznaja nečeg novoga, već više svojevrsna utjeha u vremenima blagog beznađa da će raja na izborima ikada maknuti ove odozgo! A za revolucionarno nasilje se nema hrabrosti.
„Mudri nedemokratski sistemi su to znali. Bolje pritisnuti olovkom ventil da guma malo izduši, nego da eksplodira! Možda bi satiru bilo bolje usporediti sa guranjem ruke u anus zarad pregleda debelog crijeva. Zaboli, ali pacijent ne trpi neke velike posljedice. Čak mu može i pomoći, ako se svojim postupcima potrudi da mu se tamo više i ne zabija ruka!“, ulogu satire opisuje Zonjo.
Utjeha je to da postoje ljudi koji su kreativni i duhoviti i koji su dovoljno hrabri da zajebavaju vlast, iako svi - i oni, i vlast i publika, znaju da su naše državice ipak dovoljno demokratske da satirični komentar neće dovesti do nekog fizičkog ugrožavanja autora, a sve rjeđe i do sudske tužbe. Zašto? Jer je domet njihovog uticaja ipak ograničen, donekle distribucijom - jer toga (više) nema na glavnim kanalima komunikacije, ali i zbog činjenice da većiha biračkog tijela to ili baš ne razumije ili ih to, u najboljem slučaju, niti ne interesuje!
Saberi-oduzmi, tržište će svojom veličinom, ekonomskom potencijom te demografskom strukturom „odlučiti“ hoće li nešto poput satiričnog formata opstati i ako da - koliko dugo. Da nije tako, i dan-danas bi se u našim rukama, možda ne papirnato, ali svakako digitalno, nalazio i Feral Tribune! Primjera radi, američki The Onion, koji je krenuo 1988. godine i bio inspiracija mnogima, pa i splitskim kolegama, i dalje se jako dobro drži.
Brojevi su jasni, u svakom nominalno zapadnom društvu je svega desetak i kusur posto onih koje se može smatrati vlasnicima kritičkog razmišljanja i društvene osvještenosti. Međutim, ako to društvo broji nekoliko miliona ljudi u poređenju s drugim, gdje je stanovništvo deset ili stotinjak puta veće - jasno je gdje se od plasmana takve poruke može lakše živjeti. Ili je sve to samo kuknjava na tržištu nedovoljno uspješnih kreativaca? Chris Rock, jedno od najvećih imena američke komedije, u čijim nastupima je društvena kritika jako zastupljena, jednom je rekao: „Znaš da si pametan jedino ako si u društvu glupih ljudi, ali ako tvoju komediju razumiju samo oni bistri, ona možda i nije najpametnija!“
Jedna od rijetkih reakcija iz Hrvatske na „Popuši mi...“ bila je ova: „Pratio sam te kao komičara, ali sada kad si se počeo baviti politikom - više neću!“ Jedan potrošač manje. I dođe tako vrijeme kada se treba prelomiti između slanja poruka za dobru društvenu promjenu i bolji svijet, ili velike količine smijeha koju ćeš onda i dobro naplatiti.
Moja majka mi je onomad bila javila da su talibani ubili afganistanskog komičara, uz komentar: „To se događa kad previše pričaš!“. Na to sam uzvratio da zato i ima penziju od 125 eura. Nije povezala.
___
Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.