Mjesecima se povlače paralele između dvije velike pandemije koje su promijenile i mijenjaju svijet – španska groznica 1918. i COVID-19 u 2020. godini. Prva uočljiva sličnost bile su maske koje su se nosile onda i sada. Sličnost je i da se virus prenosi sa životinja na čovjeka, da napada respiratorne organe ali i da nije riječ o istom virusu. Druga vrlo važna komparacija onda i sada su teorije zavjere u okviru kojih je jedina podudarnost da se za „krivca“ lijepi markica nacionalnog: u prvom slučaju krivica je adresirana na ratom poraženo njemačko carstvo a danas na Kinu.

U retrospektivi medija koji se od marta 2020. bave analizom i komparacijom dostupnih informacija sve se u suštini svodi na gore spomenuta zapažanja. Drugačije čitanje historije počinje kada sa globalnog počnemo porediti lokalno „onda“ i „sada“ u nakani da otkrijemo vezu ili razlike. Tu je iznenađenje: u Bosni i Hercegovini prije sto godina, sudeći po dostupnoj štampi, nije objavljen nijedan tekst o oboljelim građanima od španske gripe iako zemlju nije mimoišla globalna pošast koja je uzela milione života i promijenila dotadašnje svjetske tokove. Suprotno tome, o virusu COVID-19 ne znamo puno ali smo zatrpani informacijama, teorijama i misterioznim laboratorijem „krivca“.

Etiketiranje virusa

„Teorije zavjere su vezane za događaje velikih razmjera. Obično se javljaju u vremenima krize kada ljudi osjećaju da ne mogu bitno utjecati na tok društvenih događanja. U takvom kontekstu teorije zavjere stvaraju iluziju znanja i utjecaja, tj. da se događaji konačno mogu razumjeti i da se na njih  može utjecati“, objasnio je Stipe Odak, predavač i istraživač na Univerzitetu Louvan u Belgiji gdje trenutno radi na projektu koji se bavi teorijama zavjere i genocidom.

Kada je u februaru s „megafona“ svjetskih medija počelo da se govori o širenju zaraze po kineskoj provinciji Wuhan, informacije su se sustizale. Stvarale kakofoniju u kojoj je bilo teško raspoznavati lažne vijesti, izmišljotine, istinite informacije. Čak je najlakše bilo uočiti teoriju zavjere koja je najčešće bila zapravo poricanje postojanja samog virusa i oboljelih.

Nametnulo se pitanje zašto se o smrtonosnoj zarazi nije pisalo 1918. i 1919. godine, u vrijeme kada se cijeli svijet s njom suočavao? Zašto u 1918. i 1919. u bosanskohercegovačkim novinama Sarajevski list, Pravda, Narodno jedinstvo i Jugoslavija sačuvanim u Historijskom arhivu Bosne i Hercegovine nema nijednog teksta o pandemiji koja je inficirala četvrtinu svjetskog stanovništva i odnijela živote od 17 do 50 miliona ljudi? U sedmičnim statistikama objavljivanim tokom 1918. u Sarajevskom listu evidentno je da na špansku groznicu i još nekoliko zaraznih bolesti nije imuno ni bosanskohercegovačko stanovništvo.

Svjedočimo da su nam važne sve informacije o COVID-19 i da zorno pratimo novinske natpise o zaraženima od februara kada smo se sekundarno informisali o broju inficiranih u Kini koji se uvećavao pa smanjivao; pratimo bez izuzetka sve vijesti o testiranju vakcina, zdravstvenom sistemu i odlukama vlasti inih zemalja u kojima nemamo pravo glasa. Uprkos napretku tehnologije i razvoju medija, ljudski strah od bolesti i smrti nije se promijenio.

U glasilu tadašnjih nalogodavaca za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevskom listu, publikovan je jedan tekst o velikoj smrtnosti Austrijanaca gdje je pošast posjetila svaku treću kuću i odnijela mnoge živote zbog španske groznice. Navedenom tekstu nije prethodio nijedan a isto tako kasnije javnost nije obaviještena o razvoju situacije glede pandemije. Jedina iznimka u informacijama o postojanju zaraznih bolesti bila je sedmična statistika objavljena među sitnim vijestima u navedenom glasilu.

Ko o čemu piše

Radi razumijevanja konteksta u kojem su navedene novine objavljivane važno je istaći da je pandemija španske groznice izbila potkraj Prvog svjetskog rata a dočekala ju je opća glad i iznemoglost zbog višegodišnjeg ratovanja.

Kakva je atmosfera bila te 1918. godine ukratko je dobro ilustrirao jedan od osnivača Bauhausa, arhitekta Walter Gropius, a njegove riječi prenio je Peter Gray u knjizi Vajmarska kultura. Gropius je pisao: „Ovo je mnogo više nego samo izgubljeni rat. Svet je došao do kraja. Moramo tražiti radikalno rešenje za naše probleme“.

Istovremeno, mijenjala se i Bosna i Hercegovina – bližila se kraju četiri decenijske uprave Austro-Ugarske monarhije. Njenim raspadom u septembru 1918. godine, BiH je postala dijelom novog državnog uređenja Kraljevine SHS. Ne treba izgubiti iz vida ni činjenicu da su se u Bosni i Hercegovini monarhije (čitati osvajači) smjenjivale – otomanska pa austrougarska i svaka je štampu oblikovala prema vlastitoj politici.

Prema pisanju Todora Kruševca u knjizi Bosanskohercegovački listovi u XIX veku, štampa je bila u potpunoj zavisnosti od nalogodavaca i tek se razvijala prema slobodnijim zakonskim okvirima dekadu pred Prvi svjetski rat.

Sarajevski list bio je glasonoša vlasti. Naslovnice u 1918. donosile su bez iznimke naslove s ratišta, ispod kojeg su bili književni feljtoni domaćih autora ali i značajnih svjetskih poput američkog Edgara Allana Poea. Na drugoj stranici se našla vijest o bolesti austrijskog slikara Klimta a onda poslije njegove smrti i o njegovom životu i kako se odrekao tradicionalnog načina slikanja. Na drugoj i trećoj stranici sitno su se nizale vijesti među kojima su vidljivije one o zalihama žita uglavnom u Ukrajini. Potom o osujećenim krađama vreća brašna i kaznama počinioca ili slanju djece iz Hercegovine u Ukrajinu ili Dalmaciju kako bi se prehranila.

Novina je izlazila do kraja godine, a kako se vlast u septembru 1918. promijenila time se promijenio i sadržaj gdje centar više nije bio Beč već Beograd. Vlast se u Bosni promijenila ali nije i manir da se o pandemiji ne izvještava javnost. Pravda, glasilo Jugoslovenske muslimanske organizacije (JMO) u jednom tekstu sugeriše na dugo odsustvovanje djece iz škole zbog tifusa te autor navodi preporuke za higijenu zbog sprječavanja širenja zaraze; u glasniku monarhije Kraljevine SHS ne osvrću se na pandemiju kao ni u Jugoslaviji, glasilu Hrvata za politiku i gospodarstvo koje je relativno kratko izlazilo.

(Ne)postoji

Danas je teško zamislivo da se o virusu koji kosi živote u milionskom broju ne objavljuju informacije. Problem s kojim se danas susreće javno mnijenje, ali i novinari, jesu lažne vijesti ili širenje dezinformacija da virus ne postoji te da su informacije i slike koje svjedoče njegovo postojanje zapravo scenariji jedne velike teorije zavjere. Prije dva mjeseca, portal Raskrikavanje.rs objavio je tekst „Snimak 'prazne bolnice' u Španiji ne dokazuje da koronavirus ne postoji“ koji opovrgava tvrdnje čitave armije globalnih zagovarača da je COVID-19 dio priče o velikoj novomilenijskoj promjeni. Postoji cijela armija globalnih zagovarača različitih teorija da pandemija koja svakodnevno odnosi živote zapravo ne postoji.

Stipe Odak, stava je da problem nastaje kada mediji, u želji da prikažu „obje strane priče“ u isti kontekst stavljaju renomirane stručnjake i kvazi-stručnjake.

„Time se stvara iluzija da su obje pozicije jednako legitimne i da se radi isključivo o razlikama u interpretaciji. Dakako, u stvarnosti su te dvije pozicije potpuno različite i nemaju ni približno istu težinu. Temeljni princip medijskog izvještavanja stoga ne smije biti samo predstavljanje različitih mišljenja pod svaku cijenu već i edukacija o tome da nisu sva mišljenja jednako utemeljena“, zaključio je Odak.

Prema svim dostupnim izvorima virus je dobio naziv španski jer je Španija u Prvom svjetskom ratu bila neutralna pa se u ondašnjim medijima o pandemiji pisalo za razliku od velike većine zemalja u ratu. Virusu je dat epitet nacionalne pripadnosti iako se zaraza nije počela širiti iz Španije. Izvori upućuju da su prvi oboljeli od španske groznice bili u New Jerseyu. 

Medijsko izvještavanje o španskoj gripi iz 1918. godine i COVID-19 u tekućoj godini usporedbom pokazuje društveno uređenje i stanje medijskih sloboda. U knjizi Đorđa Pejanovića Štampa Bosne i Hercegovine 1850-1941, navodi se da je tek poslije Prvog svjetskog rata stvorena bolja klima za štampu u okviru novog državnog ustrojstva. Međutim, zakoni koji daju više slobode medijima počeli su da važe tek od augusta 1925. godine. Čak i tada prije „rasturanja“ novina se morala nositi na cenzuru predstavnicima vlasti.

Iz svega navedenog nameće se zaključak da alternativnu historiju i vrijeme pričaju i neobjavljeni tekstovi o velikim pandemijama.

___