Medijsko pokrivanje presude Radovanu Karadžiću još jednom prikazalo totalnu rascijepljenost Bosne i Hercegovine.

Televizijski prenos izricanja drugostepene, pravosnažne i doživotne kazne bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću pretvorio je medijski prostor BiH u gotovo istovjetni TV kadar. Dva gosta, voditelji, reporteri iz Haga i izvještaji sa otvorenih prostora. Tako su uglavnom izgledali ekrani većine lokalnih televizija, u srijedu 20. marta 2019. godine, za koje je ovo, razumljivo, bio više nego događaj dana. 

Unutar istovjetne forme emitovan je ipak različit sadržaj koji možda više od svega govori o realnosti zemlje za koju rat, od prije tri decenije, još nije završen a po svemu sudeći nikad i neće biti okončan.

Iako je bilo teško i zahtjevno pratiti nekoliko televizija u isto vrijeme čini mi se da se javni servis BHRT najviše približio zlatnom standardu profesionalnosti i izbalansiranosti programa povodom završetka suđenja Karadžiću. Nekoliko smirenih i pripremljenih voditelja (Benjamin Butković i Adela Malkoč Topalović), relevantni gosti uključujući studio u Banjaluci te nekoliko stalnih slika sa otvorenih prostora, mogli su gledaocu dati veliku širinu pogleda na ovaj, vanserijski, važan događaj. Dominirala je mlada profesorica sa Pravnog fakulteta u Tuzli Dženeta Omerdić svojom elokventnošću, obrazovanjem i logičnošću kojom je uspješno prizemljivala svaki izlet izvan najšireg pravnog tumačenja dometa doživotne presude. Ona se pojavila i u večernjem programu Federalne televizije čuvajući sve vrijeme diskurs razgovora unutar pravno mogućih posljedica zadržavajući dignitet ozbiljne profesorice pravnih nauka. 

Ako bih birao sliku koja me potresla, bukvalno na ivici suza, bio je to uživo kadar sa skupa roditelja ubijene djece tokom opsade Sarajeva. Onaj trenutak u kojem se doznaje izricanje doživotne presude i u kojem vidite neskrivene emocije na svakom mjestu osim na ovom “roditeljskom sastanku”. Okupljeni oko zajedničkog stola na kojem su prosute igračke njihove ubijene djece ta grupa žena i muškaraca sjedila je i dalje bez ijedne izgovorene riječi ili vidljive geste, pogleda prikovanog za ekran koji saopštava vijesti koje ih se odavno više ne dotiču.

Na drugom medijskom polu djelovala je javna televizija Republike Srpske. Godinama predstavljaju ruglo unutar javnog servisa, u informativnom program su lišeni bilo kakve profesionalne medijske karakteristike i egzemplar su partijskog medija. Mora im se priznati, održali su “nivo”. Kako i neće kad imaju reporterku Branku Kusmuk, čeljade kojem nema premca na medijskoj sceni BiH. Tu paničnu agresivnost, taj galopirajući ritam komentara umjesto činjenica, te primjere koji samo služe da dokažu njenu unaprijed odabranu tezu odavno nisam vidio kod nas. Ona stiže u dugoj koloni medijskog polusvijeta koji su gotovo uništili ovdašnje novinarstvo ali u tom njenom “ludilu” izgleda ima sistema. Umjesto prepričavanja svih gafova ostanimo duže samo na jednom detalju. Na ovom mediju je naglašeno da je doživotna presuda Karadžiću zapravo njegova žrtva za Republiku Srpsku i da je ovim postao besmrtan. To je podcrtano i u njegovim “razmišljanjima” koje je pred kamerama RTRS-a glasom dramskog prvaka pročitao jedan od njegovih advokata.

Izmjestiti presudu doživotnog zatvora komandnoj osobi za sasvim konkretna djela od genocida u Srebrenici do terorisanja i granatiranja stanovnika Sarajeva, djela iza kojih stoje hiljade mrtvih, ranjenih i uništenih, u prostor martirologije (mučeništva) može samo medij za koga je istinito informisanje javnosti nevažno a građenje drugačije realnosti zadatak.

___