On je jedan od rijetkih za koje se uvijek u dramatičnim trenucima pitalo: Šta je rekao Grebo? Šta on misli?

Početkom 1970-tih sam, kao student prve godine Prava, na konsultacije za seminarski rad ušao u kabinet tada mladog  asistenta na predmetu „Uvod u Pravo“ - Zdravka Grebe. Ne pamtim šta smo razgovarali ali pamtim slike. Prvo njega, kako me dočekuje sa osmijehom kojim savlađuje moju studentsku zbunjenost i vjerovatnu nespretnost. Masivni, drveni sto prepun dokumenata, papira. Iza njega, na zidu, bio je poster na kojem je u onoj ranoj kompjuterskoj grafici, od sitnih brojeva i crtica bio sačinjen mozaik - figura majmuna sa prstom na sljepočnici. Ispod je bila ispisana samo jedna engleska riječ. Think. Misli.

Zdravko Grebo je bio nekonvencionalna osoba. Takav je bio kao asistent, kasnije profesor. Takav je bio i u onoj kratkoj epizodi političara kada smo odjednom naučili da političar može govoriti rečenicama koje nisu prazne trakavice. Da jezik politike može biti razumljiv i interesantan. Da javni govor dopire do pojedinca i ne ostavlja ga ravnodušnim. U socijalističkom sivilu Zdravko Grebo se pojavio kao osoba koja gleda iz neuobičajnog ugla, najčešće radikalno drugačijeg. Ponekad na liniji onog umnog Francuza koji je tvrdio da se ne postaje pisac da bi se kazale izvjesne stvari već da bi se kazale na izvjestan način. U vremenu sive uniforme otkrio nam je stil.

Na političkim tribinama iskazivao je direktno ili indirektno stav da nema društva koje prosperira u idili. Ponekad je namjerno provocirao i zatezao poentu samo da dobije odgovor u prostoru gdje je vladala licemjerna šutnja. Insistirao je na dijalogu. Za njega nije bilo komunikacije ako nije bila dvosmjerna. Ako nema recepcije nismo trebali ništa ni govoriti. U raspravama nema pobjednika ili pobijeđenih već samo otvorenog prostora u kojem svako ima slobodu da iskaže svoj stav. Istovremeno, u sve što je govorio, bio je ugrađen moralni kompas da nema govora koji ne obavezuje i da je u javnosti sve važno i ozbiljno. Iako to danas izgleda nepopravljivo staromodno, vjerovao je u pojam ličnog poštenja. Sebi nikad nije popuštao. Za druge je imao razumijevanja ali za sebe je ostavio gvozdena pravila. Nikad nije bježao od sudbine čovjeka koji je iskreno želio promijeniti ovu sredinu. Stoga je i razumljivo da je bio prvi i jedini u skoro sedamdeset godina historije komunističke partije Jugoslavije koji je podnio ostavku na članstvo u Centralnom komitetu.

Zdravka Grebu sam do nivoa prijateljstva upoznao tokom rata i opsade Sarajeva. Zajednička imenica profesor postala je vlastita imenica. Zdravko Grebo više nije bio profesor Uvoda u pravo ili ne znam već kojeg li premeta. Bio je jednostavno i neprikosnoveno Profesor. U obruču koji je stezala zlokobna neprijateljska artiljerija i mržnja ali i ravnodušnost onih u koje smo polagali tanku nadu, stvarali smo male oaze prijateljstva i topline koje su hranile naš optimizam. Samo oni koji su proveli to vrijeme u Sarajevu znaju koliko je bilo važno da je Profesor tu, sa nama. Time se podrazumijevalo, možda ne da smo pobijedili, jer u ratu svi izgube, već da smo na pravoj strani. Kao i džentlmeni, koji se po irskom razumijevanju, uvijek bore za unaprijed izgubljenu stvar. Tih godina opsade upoznao sam čovjeka blistave inteligencije i brzopotezne pronicljivosti. Koji stvari hvata u letu i odmah im prepoznaje značenje.

Mislim da već tada više nije vjerovao u javni angažman bez ironičnog odmaka. Na način na koji je Danilo Kiš definisao: Da je ironija jedino sredstvo protiv užasa egzistencije i da je u pisanju neophodan začin. Negdje tih ratnih godina u uskom društvu ratnih prijatelja prvi put se gledao nemontirani materijal sa studentskih demonstracija 1968. u kojima je 21-godišnji Zdravko Grebo predvodio kolonu studenata i održao govor popevši se na gradski tramvaj. Gledajući snimak samo je kratko rekao: Da je rat tada započeo dosad bi se završio.

Jednom je, izašavši iz ratnog Sarajeva, iskoristio vrijeme da se u Zagrebu pregleda zbog nesnosnih bolova u leđima. Kad mu je hirurg predložio operaciju i nakon toga obavezni tromjesečni boravak u toplicama odmah je odustao. Poslije nam je pričao da je samo pomislio kako bi glasila ta rečenica - o obaveznim toplicama - u ratnom Sarajevu i momentalno je zaboravio na pokušaj liječenja. Pred kraj rata, 1994., dobio je Ruzveltovu nagradu. Nagrada „Četiri slobode“ dodjeljuje se ljudima širom svijeta za dostignuća i posvećenost principima koje je ratni američki predsjednik proklamovao u svom čuvenom govoru u Kongresu januara 1941. Profesor je dobio nagradu za Slobodu od straha. Kad je došao u maleni holanski grad iz kojeg su Ruzveltovi otišli u Ameriku i u kojem se ova nagrada dodjeljuje sreo se sa još jednim od dobitnika. Dalaj-lamom. Kako je poslije pričao: prišao sam mu i predstavio se imenom, prezimenom i gradom odakle sam stigao. Na to mu je Dalaj-lama rekao: Niste trebali, jer ja vas znam iz prošlih života. E, pričao nam je profesor kasnije: Do kraja života ću žaliti što ga ne pitah šta sam sve to bio u prošlim životima.

Smrću Profesora završava se jedna epoha u historiji grada Sarajeva. Uvijek je insistirao da je Mostarac. Dakle, bio je Mostarac bez kojeg Sarajevo ne bi bilo Sarajevo u plemenitom smislu riječi. Učinio je Sarajevo važnim, prepoznatljivim. Gradove velikim čine ljudi. I njihove ideje koje radikalno preobražavaju prostor, vrijeme i ljude. Znali smo da je profesor Grebo bio najbolji student, njegov magistarski rad je primljen kao doktorski. Kao profesor Pravnog fakulteta izveo je desetine generacija studenata, uticao na mnoge od nas u kasnijim životnim izborima i uvijek predstavljao moralnu vertikalu ovog društva i ove sredine. On je jedan od rijetkih za koje se uvijek u dramatičnim trenucima pitalo: Šta je rekao Grebo? Šta on misli?

Za Profesora je prijateljstvo prije svega imalo moralnu dimenziju. Biti prijatelj sa profesorom značilo je biti zaštićen aurom dobrote, susretljivosti, neke pritajene nježnosti. Ali je dio prijateljske komunikacije bio i osmijeh kao komentar da se pretjeralo u raspravi ili zabasalo u proizvoljno žongliranje neprovjerenim činjenicama. 

Oprostili smo se od profesora Grebe, velike ljudske duše i čovjeka višestrukih talenata. Ne znam koliko je u životu uspio da iskoristi sva svoja znanja, ogromno obrazovanje i briljantnu inteligenciju. Što kaže pjesnik: Od toga su ključevi u grobu.

Ali znam sigurno da smo svi mi koji smo ga bolje znali, imali priliku da ga slušamo, provodimo zajednički dane i noći, putujemo ili sa njim raspravljamo, postali bolji, moralniji i pametniji nego što smo ikada mislili da možemo.

Zbogom najdraži Profesore. Neka ti je vječna slava i hvala.

___