Legenda kaže da je aferu Agrokomerc otkrio novinar Borbe iz Kraljeva, Zvonimir Azdejković. Činjenica da je Borba iz Beograda, da je taj novinar kasnije izvršio samoubistvo, a da je glavni junak afere iz Bosne i Hercegovine, doprinijeli su razbuktavanju mita i razvijanju teorije zavjere.

 

Suština je kao i obično mnogo jednostavnija. Početak otvaranja finansijskih problema kombinata iz Velike Kladuše – atribucija afere će se pridodati tek od polovine avgusta 1987. – vezuje se za saopštenje Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine koje je objavljeno 13. avgusta. Saopštenje koje je sutradan (14. avgust) osvanulo u sarajevskom Oslobođenju naslovljeno je kao „Mjere za liječenje Agrokomerca“. U tekstu saopštenja, pisanom u maniri rezolucijskog jezika u kojem je vagana svaka riječ, navodi se da AC mora hitno krenuti u sanaciju i finansijsku konsolidaciju, obustaviti investicije, a ima i jedna rečenica koja traži da se istraži odgovornost za kršenje zakonitosti itd. U saopštenju RIV-a ne spominje se nijedno ime, nema nijedne brojke, ne spominju se ni mjenice, niti upad u platni sistem, niti indicija da se radi o aferi. Međutim, bio je to signal da je Agrokomerc u velikim nevoljama jer je to prvi tekst koji u negativnom svjetlu slika privredno čudo iz Velike Kladuše, jer su prije toga objavljivane samo priče o uspjesima, velikim planovima razvoja i privrednom čudu, što je AC jednim dijelom i bio kada se gleda u kontekstu najnerazvijenijeg dijela BiH u kojem je nastao.

 

Vratimo se Zvonimiru Azdejkoviću. Njegov članak objavljen je u beogradskoj „Borbi“ (glasilo SSRN Jugoslavije) 15. avgusta pod naslovom „Udar od 22.000 milijardi“. Tekst je sročen uravnoteženo, bez prizvuka senzacionalizma, podaci su bili vjerodostojni, što će se vrlo brzo potvrditi. Autor je podsjetio da su se problemi javili u maju kada AC nije mogao da na JNT (Jugoslovensko tržište novca, prva žrtva afere, koje je prestalo s radom – op.a.) otkupi dospjele emisije mjenica. Autor citira neimenovane bankare koji upozoravaju da je na djelu „najveći poslijeratni udar na monetarni sistem zemlje“.

 

I afera je krenula, odnosno, bolje reći, konkretizirana je i dobila je na ubrzanju. Medijska lavina je krenula i više se nije mogla zaustaviti. Snazi lavine doprinijela je šutnja bh. rukovodstva, koje je cijeli problem javno stavilo na dnevni red tek 31. avgusta (proširena sjednica Predsjedništva CK SKBiH na kojoj je zatražena smjena Fikreta Abdića i poduzimanje mjera krivičnog progona). 

 

Otkuda dopisniku „Borbe“ iz Kraljeva informacije koje nisu imali domaći mediji? Ubrzo će se sve samo kazati. 

 

Izdavanjem AC mjenica bilo je obuhvaćeno više od 50 banaka sa prostora Jugoslavije koje su imale viškove plasmana gotovog novca jer su investicije bile zamrznute. Banke su kao pravi lihvari namirisale priliku za dobru zaradu. Kada je AC zapao u krizu likvidnosti, banke su formirale grupu najvećih povjerilaca (16 banaka) koje su tražile da Republika BiH ili PBS (Privredna banka Sarajevo) otplati cjelokupni mjenični dug, i dale su ultimativni rok od sedam dana Republici BiH da prihvati način saniranja duga – pretvaranje mjeničnog duga u šestomjesečni kredit sa kamatom koju će odrediti Jugoslovensko tržište novca. U Izvršnom vijeću (prethodno je formirana ekspertna radna grupa sa zadatkom da analizira finansijsko poslovanje AC) zaključili su da Republika nema kapacitete da prihvati obaveze koje se procjenjuju na oko 500 miliona američkih dolara. I uslijedilo je saopštenje Izvršnog vijeća. 

 

U pregovorima je učestovovao direktor Jugobanke iz Kraljeva, koji je najvjerovatnije novinaru „Borbe“ dao podatke. I u tome nema ništa neobično.

 

Za lokalne novinare veliki je problem predstavljala šutnja zvaničnih organa. Poslije objavljivanja saopštenja RIV-a (13. avgust), cijelo državno i partijsko rukovodstvo otišlo je na godišnji odmor. Imao sam prijatelja koji je bio šef kabineta Milana Uzelca, ali nisam uspio dobiti ni išaret; pitao sam i Nijaza Durakovića s kojim sam drugovao a koji je bio u rukovodstvu partije, ali nisam uspio izvući ni riječi. Zvao sam i Mišu Lovrenovića, tadašnjeg predsjednika Vlade (nije bio ni običaj ni praksa da se od funkcionera traže telefonske izjave, a posebno ne na kućne brojeve), pošto sam zloupotrijebio drugovanje sa njegovim sinom, ali nije mi htio ništa reći. „Strpi se, biće sve zvanično“, otkačio me tada premijer. Zvao sam i kabinet Fikreta Abdića u Volovsko kod Opatije, gdje je stolovao u proljetnim i ljetnim mjesecima, ali je sekretarica ljubazno poručila da „predsjednik nema vremena i da se ne događa ništa dramatično“. 

 

Isti dan kada je objavljeno saopštenje RIV-a u Oslobođenju (14. avgust) otišao sam u PBS. U kabinetu Safeta Arslanagića, zamjenika generalnog direktora, zatekao sam Bracu Mandića, tadašnjeg zamjenika ministra finansija i Nurudina Kusturicu, predstavnika PBS u Beču. Ovog posljednjeg sam prvi put vidio. Prekinuo sam ih u razgovoru o Agrokomercu, o ultimatumu banaka povjerilaca i problemima u kojima će se naći Republika. Nisu htjeli govoriti za novine, suzdržali su se i od davanja informacija. Jedino što sam saznao jeste da je koju minutu prije mog dolaska zvao Fikret Abdić iz Volovskog. I, je li zabrinut, pitam. Ma kakvi, odgovara Safet. Grmi dajte pare, neka se bankari u BiH zarove jer „para ima“, AC-u trebaju odmah i to velike jer „mi nismo zemljoradnička zadruga“. Bankar Kusturica dao mi je na odlasku savjet: ovo može izaći na veliko zlo, pripazi se, jer se iz ovog izlazi „kao pukovnik ili pokojnik“. Shvatio sam aluziju ali je u Oslobođenju preovladao stav da objavljujemo činjenice pa šta košta da košta.

 

Dva dana poslije nazvao me je Filip Vuković (prije koju godinu bio je predsjednik omladine BiH) i pitao da li smijem da se sastanem sa njegovim zetom Josipom Grgićem, direktorom Privredne banke u Bihaću. Sastali smo se u ponoć u hotelskoj sobi („Nacional“). Čovjek je bio skrhan, i bio je svjestan i svoje i katastrofe banke koju je vodio. Potvrdio je informaciju  iz „Borbe"  i podatak da mjenični dug premašuje 22.000 milijardi dinara (ili 220 novih milijardi), informisao me da su pregovori sa povjeriocima u Sarajevu propali, objasnio je tehnologiju avaliranja, rekao je kako je već u decembru 1986. bio svjestan da AC ne može otkupljivati mjenice itd. Pitao sam što bi svaki novinar pitao: zašto si pristao? Jebi ga, pritisak je bio ogroman i nisam imao snage da se othrvam, rekao je Grgić. 

 

Nedostajuća sredstva u decembru 1986. i januaru 1987. AC je nadomjestio klasičnom krađom – upadom u platni sistem. Ta je „operacija“ brzo otkrivena. Najviši rukovodioci u BiH imali su informaciju generalnog direktora SDK BiH već početkom marta 1987. Kasnije je informacija dopunjena, dostavljena u četiri primjerka predsjedniku vlade, koji ju je distribuirao najvišim rukovodiocima. Prema tvrdnji Milana Uzelca, 32 pojedinaca iz vlasti znali su šta se zbiva u AC, ali politika je bila „ne talasaj“.

 

„Oslobođenje“ je aferu s upadom u platni sistem objavilo 21. avgusta. Do ove informacije došao sam preko Izvršnog vijeća i ljudi iz SDK, da bi je dr. Jozo Sović, zamjenik generalnog direktora SDK potvrdio, objasnio tehnologiju upada u platni sistem preko teleks naloga i razmjere štete. Tu priču podijelio sam sa Mirkom Carićem, dopisnikom „Politike“. Još je bilo jako riskantno petljati se u aferu, odnos snaga u vlasti nije bio definiran i rezonovao sam na sljedeći način: ako šta krene po zlu, lakše je kada dijelim odgovornost, nego da je sam prtim na leđima.  

 

Fikret Abdić se doimao još jak i moćan. U intervjuu za Radio Velika Kladuša 24. avgusta grmio je da mu ostavka ne pada na pamet „kako to žele kreatori ove nečuvene hajke“ i kako „mjenice imaju pokriće u uslugama i robama“.

Poslije proširene sjednice CK SKBiH (31. avgust) bilo je jasno da se u rukovodstvu prelomilo i da se krenulo u raščišćavanje afere i da će se valjati smjene i ostavke u mnogim forumima. Tada se probudila i većina bh. medija koji su se naglo raspisali žestoko i oštro, pošto su dobili politički mig. Istovremeno, krenula je žestoka medijska hajka širom Jugoslavije. France Popit, tadašnji predsjednik Predsjedništva Slovenije, u svojim izjavama razvijao je stereotip o balkanskim južnjacima koji neće da rade, a grabe dohodak onih koji ga stvaraju; guverner Narodne banke Srbije poziva na bojkot bh. privrede, a „Duga“ naziva Muslimane „kvaziarapima" i razvija konstrukciju kako „u ratu nižu pobjede nad evropski većinskim stanovništvom“, što je aluzija na AC. O tom tekstu je bilo riječi na jednom Plenumu CK SKBiH.

 

Zanimljivo je da je materijal za još jednu veliku afera objavila „Borba“. Na sjednici rukovodstva opštinskog Soc. saveza, na iznenađenje prisutnih novinara, Mujo Koštić, šef kabineta Fikreta Abdića, prozvao je Hamdiju Pozderca kao političkog pokrovitelja AC i Fikreta Abdića itd. (Koštić je kasnije digao ruku na sebe, ali je srećom preživio). To je moglo biti 8. ili 9. septembra. Dan poslije, „Borba“ je na dvije stranice objavila stenogram sa proširene sjednice Poslovodnog odbora „Agrokomerca“ koji je bio kompromitirajući za Pozderca, zbog pokroviteljstva nad konceptom „razvoja po svaku cijenu“. Bio je otvoreni i najjači pritisak na Hamdiju Pozderca, zbog čega će na sjednici rukovodstva partije 12. septembra najaviti da podnosi ostavku. Bilo je jasno ko je „Borbi“ dostavio stenogram. Pitao sam jedne prilike Duška Zgonjanina zašto nije zapisnik ponudio „Oslobođenju“. „Nismo bili sigurnu čiju stranu držite“, odgovorio je ministar policije.

 

Dan prije Hamdija Pozderac je govorio u Cazinu. Oslobođenje je prenijelo u cijelosti to izlaganje u kojem se Hamdija pere od Abdićeve megalomanije, tvrdnje da nije znao ništa i da ga je čelnik AC obmanuo.

 

Poslije proširene sjednice Komiteta u Cazinu, nas nekolicina novinara otišla je s Hamdijom na kafu u stari hotel. S njim je u pratnji bio Asaf Đanić, šef kabineta. Ne sjećam se da li je bio prisutan neko od funkcionera. Nekoliko godina ranije, Hamdija bi se jedva probio do hotela od silnog svijeta koji bi ga došao pozdraviti. To septembarsko veče bio je tužan i sam, slomljen i ostavljen k'o vezir Jusuf, iz Andrićeve pripovijetke „Most na Žepi“. Bio je to oproštaj od rodnog grada i jedne do tada uspješne karijere.

 

-------------------------------------

 

Januar 1984. – sjednica Poslovodnog odbora AC na kojoj Hamdija Pozderac daje podršku razvoju po svaku cijenu;

 

Juli 1984. – Izvršno vijeće traži da AC obustavi investicije i pristupi planu finansijske konsolidacije. AC odbija mjere RIV-a. Abdić odbija ponudu da napusti AC i dođe za ministra poljoprivrede;

 

Decembar 1986. - Prvi upad u platni sistem kada su skinute pare s računa banke iz Prištine;

 

Januar 1987. – Požar u silosu stočne hrane u Velikoj Kladuši. Rukovodstvo firme ne dozvoljava provođenje istrage. Dolazi do otvorenog sukoba na relaciji RSUP – AC;

Januar – tri upada u platni sistem;

 

Mart 1987. – Strogo povjerljiva informacija generalnog SDK o upadu AC u platni sistem preko lažnih teleks naloga. SDK provodi internu istragu; Prva službena infomacija R SUP-a; (17.mart)

 

April 1987. – sastanak najviših rukvodilaca BiH u zgradi DPO Grada na kojem Hamdija Pozderac predlaže promjenu Ustava kako bi Munir Mesihović ostao i treću godinu na čelu Predsjedništva (17. april). Prijedlog nije dobio podršku, ali je podržano da Mesihović naslijedi Uzelca na mjestu šefa partije u maju 1988. 

 

Mart 1987. (18.4.) – pisma iz Kladuše (AC, Komitet i SO) u kojima se slavi AC, traže obustavljanje istrage R SUP-a  i navodi da se žele srušiti braća Pozderac, Abdić i Agrokomerc;

 

April 1987. (19.4.) – Predsjedništvo SRBiH prvi put raspravlja o finansijskim problemima AC, lažnim teleks nalozima i mjerama za sanaciju firme. Spriječeno krivično gonjenje aktera;

 

Juni 1987. (1.6.) – Sjednica Predsjedništva SR BiH. Poziv na utvrđivanje realnog stanja. Izostaje saopštenje za javnost. U diskusijama se spominju i mjenice;

 

Juli 1987. (17.7.) – Predsjedništvo SFRJ donosi odluku o odlikovanju Fikreta Abdića visokom jugoslevnskim odlikovanjem za razvoj privrede;

(31.7.)  - sjednica državnog Predsjedništva. Prvi put predstavljenja drugačija slika AC. Iznos izdatih mjenica premašuje ukupan prihod Kombinata.

 

Avgust 1987. – Okončan sastanak povjerilaca – 17 banaka koje traže da Republika namiri dug AC;

(6.8.)  - Stavovi RIV-a o sanaciji AC. Podržalo državno Predsjedništvo;

(11.8.) – sjednica Predsjedništva SRBiH. Podržavaju se zaključci RIV-a koji obuhvataju sanaciju AC i bihaćke banke. Hamdija brani tvrdnju da AC može izvesti 300 miliona dolara i pokriti investicije;

(13.8.) – Saopštenje RIV-a. Prvi signal o velikim finansijskim problemima AC i mogućim nezakonitostima. Saopštenje označava izbijanje afere u javnost, odnosno njen početak;

(15.8.) – Tekst u „Borbi“ „Udar od 22.000 milijardi“. Otkriva razmjere finansijskog kraha.

(21.8.) Oslobođenje donosi tekst o upadu u platni sistem zemlje;

(31.8.) Proširena sjednica Predsjedništva CK SKBiH. Prvi put mjeničnu aferu javno razmatra jedan organ u BiH. Pokrenuto pitanje odgovornosti i opoziva Fikreta Abdića sa niza funkcija; 

 

Septembar 1987. (7.9.) – Uhapšen Fikret Abdić 

(9.9.) Prozivka Hamdije Pozderca na sjednici Predsjedništva SSRN Velika Kladuša. Spominje se i podrška razvoju AC po svaku cijenu.

(10.9.) – Borba objavljuje kompletan stenogram sa sjednice uprave AC 

(11.9.) – Hamdija Pozderac učestvuje na proširenoj sjednici Opštinskog komiteta Cazin. Zalaže se utvrđivanje odgovornosti. Abdića naziva megalomanom;

(12.9.) – Na proširenoj sjednici Predsjedništva CK BiH zatraženo da Hamdija Pozderac podnese ostavku na funkciju člana Predsjedništva SFRJ. Nakon pauze i razgovora sa Milanom Uzelcem i Matom Andrićem, Hamdija najavljuje ostavku.

 

Novembar 1987. (6.11.) – Burna sjednica Skupštine BiH. AC prvi put na dnevnom redu. Direktna prozivka svih funkcionera;

 

April 1988. – Umro Hamdija Pozderac;

 

Maj 1988. – početak suđenja Fikretu Abdiću u Bihaću. Sudija i tužilac iz Tuzle.

 

Februar 1989. (23.2.) – Skupština BiH usvojila prijevremeni program otplate duga AC. Ceh platili građani. Uveden porez na promet u visini od 2%. Povjerioci se odrekli polovine duga, a BiH platila 265 miliona dolara.

 

Decembar 1989. (26.12.) – Presuda – Fikret Abdić osuđen na četiri godine zatvora i dvije godine zabrane vršenja rukovodnih funkcija: 

 

Novembar 1990. – Trijuf Fikreta Abdića na prvim višestranačkim izborima, Osvojio preko milion glasova na izborima za člana Predsjedništva BiH.

 

Februar 1991. – Vrhovni sud BiH oslobodio Fikreta Abdića;

 

Maj 1992. – Fikret Abdić napušta Sarajevo i vraća se u Kladušu.

 

Septembar 1993. – Abdić formira Autonomnu oblast Zapadna Bosna. Sarađuje istovremeno sa Franjom Tuđmanom i Slobodanom Miloševićem.

 

Mart 1994. – Hakija Pozderac umro 27.3.1994. u Beogradu u 75 godini.

 

Juli 2002. – Sud u Karlovcu osudio Fikreta Abdića na višegodišnju kaznu zatvora zbog ratnog zločina.

 

Oktobar 2016. – Fikret Abdić postaje gradonačelnik Velike Kladuše.