Često su ozbiljni problemi i generalno 'psiho teme' stavljene u lifestyle rubrike, a psiholozima se daje mjesto u magazinima ili ih se poziva u emisije da bi odgovarali na manje bitna, trivijalna pitanja. Tako su prisutnije teme o ljubavnim problemima, nego traumi, a kada se ta tema i pojavi, nerijetko se o njoj govori površno i nedovoljno informativno.

Ako bismo je posmatrali kao ljudsko biće, rekli bismo da je Bosna i Hercegovina duboko traumatizirana. Za njene stanovnike, ma kojoj etničkoj grupi pripadali, vrijeme se uglavnom dijeli na ono prije rata i ono poslije rata. Nepremostiva je to granica urezana u svijest i jezik i onih generacija koje rat ne pamte jer su rođene poslije i ne bi smjeli nikad pomisliti da su oni oslobođeni njegovih posljedica.

Najgore je, naravno, onima koji su u ratu izgubili svoje najbliže, ostali sa trajnim i vidljivim psihofizičkim ranama, veteranima sa doživotnom PTSP simptomatologijom i drugim psihičkim problemima. Međutim, isto tako je teško i njihovim porodicama i djeci koja indirektno ispaštaju zbog njihovih oštećenja, ali ne stiče se utisak da se naročito pažnja poklanja i prvima, a kamoli drugima.

Generalni je dojam da se rat i žrtve češće spominju pred "godišnjice", kao što je slučaj sa Srebrenicom. Međutim, diskurs koji prati komemoraciju iz godine u godinu karakteriše politizacija, bilo da se radi o viktimizaciji, političkim prepucavanjima ili manipulaciji žrtvama. Postavlja se pitanje koliko u tome ostane mjesta za same ljude i njihovu bol.

Testirali smo nekoliko portala s ključnim terminima poput 'žrtva', 'trauma', 'izgubila sina', 'silovana', u širem vremenskom razdoblju, i najviše rezultata se odnosilo na Siriju ili periodično neko drugo područje s recentnim ratnim stanjem. 'Domaći' rezultati se, kao što smo i mislili, uglavnom vežu za godišnjice i najčešće su informativni u smislu da iznose broj pronađenih i pokopanih ljudi. Nekad se žrtva nazove imenom i prezimenom kao Zijo Ribić iz okoline Zvornika koji je pokopao brata i sestru.

"'Uvijek govorim da mržnja dovodi do novog rata. Zaboraviti ne mogu jer je to nemoguće, a oprostio sam jer želim živjeti normalnim životom. Mržnja prema nekome meni neće vratiti članove moje porodice, samo može donijeti novi rat koji ne moram ja prouzrokovati, ali bi, naprimjer, moglo moje dijete ako ja na njega prenesem svoju mržnju', naglašava Zijo uz poruku da danas svi trebamo pričati o nekom boljem životu, a ne mržnji koja bi mogla donijeti samo loše stvari."

Tekstovi koji su nas prvenstveno zanimali i koje smo željeli pronaći, bili su oni koji se na direktniji i ličniji način bave žrtvom i njenim bolom i u kojima se njoj pristupa ljudski i direktno, daleko od patetike i shematizirane novinarske empatije 'po zadatku'.

Najbliže tome predstavljaju oni posvećeni svjedočenju ljudi u kojim se žrtvi daje prostora da progovori o svojoj boli, kakav je naprimjer članak o Azemini Pezer koja je u Ahmićima izgubila muža i sina i koji je najvećim dijelom načinjen od njenih riječi ili oni koji nadilaze političku retoriku i daju prednost žrtvama u odnosu na nju. Najvrijedniji primjer su svakako obimna svjedočenja ili intervjui sa žrtvama koji im daju prostora da kažu što više mogu i pokriju što više detalja kakav je onaj sa Hasanom Nuhanovićem objavljen u Sarajevskim sveskama i dalje naširoko dijeljen.

Transgeneracijska trauma

Zanimali su nas i članci koji su se bavili samom ratnom traumom i njenim posljedicama i koji su je nastojali objasniti i približiti čitateljima. Već sam pisala o tome kako se osobama sa psihičkim problemima s kojima svakodnevno žive/živimo, u medijima ne daje dovoljno mjesta.

Često su ozbiljni problemi i generalno 'psiho teme' stavljene u lifestyle rubrike, a psiholozima se daje prostora u magazinima ili ih se poziva u emisije da bi odgovarali na manje bitna, trivijalna pitanja. Tako su prisutnije teme o ljubavnim problemima, nego traumi, a kada se ta tema i pojavi, nerijetko se o njoj govori površno i nedovoljno informativno. Zato valja izdvojiti izvještaj o konferenciji ''Trauma, pamćenje i ozdravljenje na Balkanu i šire'' iz programa Aljazeere Balkans u kojem je uzeta izjava od nekih od najvećih stručnjaka na području ratne traume, kako zbog samog događaja, tako i pristupa temi.

Na konferenciji je značajno mjesto dato pojmu kolektivne traume koja ima tendenciju da se prenosi iz generacije u generaciju i bude pobuđena nekim vanjskim događajem. Dobar primjer za to je Kosovski mit koji je Srbima poslužio kao izgovor za opravdanje rata, a što se tiče naše sadašnjosti, jedan od učesnika konferencije, prof. Siniša Malešević ističe: "Bošnjački narativ odabrao je Srebrenicu da bude simbol njihovog stradanja, iako je nama koji još uvijek pamtimo rat sasvim jasno da su se strašni zločini događali i na drugim mjestima, kao što su Prijedor, Višegrad, Kozarac ili Zvornik. Ali, nijedno od tih mjesta nema status kakav ima Srebrenica, jer je ona postala kolektivna nacionalna trauma. U Hrvatskoj takvo mjesto imaju Vukovar i još neka mjesta". Malešević tu govori o jednoj bitnoj stvari o kojoj se u javnosti slabo govori i s kojom ljudi, ako im to nije struka, uglavnom nisu upoznati – transgeneracijskoj traumi.

S obzirom na to da se trauma (ne)svjesnim putem prenosi na djecu, a bošnjački narativ je odabrao Srebrenicu kao simbol sopstvene viktimizacije i nacionalne traume, postavlja se pitanje da li se onda srebrenička trauma može iskoristiti da izazove neki budući pokolj.

Vratimo se opet primjeru individualne traume koju mogu naslijediti djeca PTSP-ovaca i osmotrimo je u kontekstu kolektivne traume i drugih trauma čijih postojanja nismo svjesni dovoljno, a koje se također prenose na djecu.

Izraelska psihoanalitičarka Ilani Kogan je godine posvetila psihološkom tretmanu potomaka Jevreja koji su ubijeni u Holokaustu. Došla je do saznanja da i djeca koja su rođena decenijama nakon rata mogu razviti simptome roditeljskih trauma čak i ako sami roditelji nisu svjesni da ju imaju. Prema tome, nema nikakvog razloga da se isto ne dešava sa djecom preživjelih iz Srebrenice i svih drugih bh. građana koji su preživjeli neki vid ratne traume jer ne postoji ništa što ih sprječava da tu traumu ne prenesu na svoju djecu.

Gorecitirani Zijo Ribić je rekao da ne želi da prenese mržnju na svoju djecu jer mržnja donosi samo loše stvari i vodi do novog rata. Izražavam duboko poštovanjem prema takvom stavu njegovom i svih drugih koji su uspjeli da oproste sve loše što im se desilo.

Međutim, činjenica je da djeca ljudi koji su uspjeli da dostignu taj nivo ne žive izolirano unutar svojih porodica, nego su podložni i utjecaju sredine i medija. A ta pak sredina i mediji slabo išta rade na suočavanju i savladavanju tih trauma. Naravno, ne možemo očekivati od medija da imaju terapeutski utjecaj, ali ono što bi mogli i trebali da rade, jeste da što više daju glas ljudima da govore o svojoj traumi. Jer ma koliko tema teška bila i mi ne željeli slušati o njoj, o traumi se treba govoriti i za nju se treba čuti jer je to jedan od početnih uslova za njeno nestajanje.

Zato je krajnje nepravedan i perfidan zahtjev koji se često može čuti u javnosti, a odnosi se na 'raskrtavanje sa lošom prošlošću' i 'zagledanost u budućnost', jer u svojim interpretacijama podrazumijeva ignorisanje ličnih i kolektivnih trauma.

Ne može se nečija trauma tek tako ćušnuti pod tepih i ušutkati samo zato što je nama neugodno da slušamo o njoj i želimo da idemo 'naprijed' i 'svako ima pravo na svoju traumu'.

Naposlijetku, istraživanja koja smo citirali pokazuju da je to i nemoguće jer trauma ne može nestati, ona se prenosi i bilo kada u budućnosti može eskalirati na najgori način. Zato mediji mogu imati veliku ulogu u tom procesu, bilo pozitivnu, bilo negativnu, dajući joj, ili joj oduzimajući glas.