Sloboda medija i dalje ostaje jedan od glavnih ciljeva civilnog društva koje Italiji želi pomoći da se ponovo popne na više pozicije na ljestvicama međunarodnih procjena slobodnog novinarstva.

Foto: Flickr

Ako želite biti novinar, Italija je jedna od posljednjih evropskih zemalja u kojoj biste htjeli raditi. To su ocjene skorašnjih međunarodnih istraživanja medijskih sloboda koja su ukazala na zabrinjavajuće loš status novinarstva u ovoj zapadnoevropskoj zemlji. 

Ovogodišnji Indeks slobode medija Reportera bez granica (Reporters Sans Frontières – RSF) smjestio je Italiju na 77. poziciju na listi od ukupno 180 zemalja svijeta u kojima je analizirana neovisnost medija, prisustvo cenzure, zakonski okvir, pluralizam, infrastruktura, transprentnost medija i stepen nasilja nad novinarima.

Padom od četiri mjesta u odnosu na prošlogodišnji plasman, Italija se našla devet pozicija ispod Bosne i Hercegovine (koja je 68.), 14 pozicija ispod Hrvatske (63.) i 18 pozicija ispod Srbije (59.). Samo dvije godine ranije, u okviru istog istraživanja Italija je bila plasirana u prvih 50 zemalja svijeta.

RSF je kao jedan od najvećih problema naveo značajan broj napada na novinare i prijetnje smrću, zbog kojih je čak 50 talijanskih novinara u toku 2015. godine imalo stalnu policijsku pratnju. Novinarsko udruženje „Ossigeno per l'informazione“ prikupilo je podatke o preko 2500 prijetnji novinarima iz cijele Italije u toku proteklih deset godina, dok ih je najveći broj zabilježen 2015. godine. Isto istraživanje obznanilo je da je čak 90 novinara prijavilo da im je prijećeno samo u prva tri mjeseca ove godine.

Riziku su najizloženiji istraživački novinari koji se bave otkrivanjem organizovanog kriminala. Dnevni list „La Repubblica“ objavio je prošle godine da je jednom novinaru sa Sicilije zapaljen auto i ubijeni kućni ljubimci kao upozorenje da ne istražuje priče o mafiji.

Zbog neprestanih prijetnji i napada, autor bestselera „Gommorah“ o organizovanom kriminalu na jugu Italije, napuljski novinar Roberto Savino posljednjih devet godina živi pod stalnom policijskom zaštitom.

„Već godinama ne mogu sjesti na voz, provozati se vespom, prošetati gradom ili sjesti u bar na pivo. Ponekad se osjećam krivim što sam živ“, napisao je u jednoj od svojih kolumni.

Osim mafije, novinarima u Italiji ni crkva ne da mira. Afera “Vatileaks 2” uzburkala je talijansku javnost nakon što su procurili podaci o finansijskim intrigama u Vatikanu, zbog koje dva talijanska novinara mogu dobiti osam godina zatvora. Sveta stolica optužila je prošle godine Gianluigia Nuzzija i Emiliana Fittipardija, novinare koji su objavili kontraverzne dokaze o korupciji u Vatikanu, za dovođenje u opasnost pape i katoličke crkve, a sudski postupak je u toku. Dodatni poraz za talijanska novinarska udruženja bila je zabrana grada Rima da, pred jedno od prošlomjesečnih ročišta, održe proteste koji su bili organizovani kao podrška optuženim novinarima.

Ni podaci američkog Freedom House-a o slobodi medija u Italiji nisu ohrabrujući. Do 2004. godine redovno su bivali ocijenjivani kao „slobodni“, ali se, usljed sve otvorenijih i učestalijih pritisaka, talijanski novinari zadnjih godina smatraju samo „djelimično slobodnim“.

U izvještaju Freedom House-a za 2015. godinu Zakon o kleveti istaknut je kao jedan od represivnijih propisa jer klevetu tretira kao krivično djelo koje novinare može koštati do 40.000 KM novčane kazne ili čak i zatvora.

Sudski sporovi često traju godinama, a novinari, čak i kad su oslobođeni optužbi, ne mogu tražiti kompenzaciju za sudske troškove. Iako sudovi u zadnje vrijeme nerado vode ovakve slučajeve, „Ossigeno per l'informazione“ navodi da novinari od talijankih političara prijetnje tužbama za klevetu primaju gotovo svakodnevno.

„Ovakvi slučajevi ograničavaju pravo na informaciju“, zaključak je Freedom House-a.

Ne samo zakonski okvir, nego i političko okruženje novinare u Italiji obeshrabruje da istražuju važne teme. Zbog nepostojanja okvirnog zakona o slobodi pristupa informacijama, talijanske javne institucije imaju različite propise o ustupanju javnih podataka. I dok parlamentarci već godinama raspravljaju o usvajanju zakona o slobodi pristupa informacijama, državne službe neusaglašene procedure pružanja javnih informacija često koriste da prikriju nesavjestan rad, pa se dešava da novinari odgovore na svoje upite dobiju sa zakašnjenjem od nekoliko godina.

Organizacija „Diritto di Sappere“ testirala je transparentnost vladinih institucija tako što je različitim ministarstvima uputila 300 zahtjeva za pristup informacijama i objavila da je samo 27 posto zahtjeva rezultiralo dobijanjem traženih informacija, dok na 65 posto zahtjeva vlasti nisu dale nikakav odgovor.

„Korupcija u Italiji poreske obveznike košta oko 60 miliona eura. Novinari ne mogu upratiti gdje sav taj novac ide jer naprosto nemaju nikakve podatke“, rekao je Andrea Menaplace iz „Dritto di Sappere“.

Zagovarajući usvajanje jedinstvenog liberalnog zakona, koalicija tridesetak organizacija civilnog društva pod nazivom FOIA4Italy pokrenula je kampanju pod nazivom „Dosta tajnama“. Koalicija zahtijeva da se iz prijedloga zakona koji je trenutno na razmatranju u Senatu izbriše član koji propisuje da se informacije, pogotovo one u elektronskoj formi, moraju platiti, te da rok od 30 dana da ustupi informaciju mora biti obavezujući za sve javne ustanove.

Iako istrajna u svojim zahtjevima, koalicija FOIA4Italy ne očekuje da će svi biti ispunjeni, uzimajući u obzir nezainteresovanost talijankih vlasti da udovolje građanima. S njima se slaže i veliki broj analitičara koji tvrde da promjene unutar nefunkcionalnog i komplikovanog talijanskog političkog sistema, čije su žrtve vrlo često novinari, neće tako brzo nastupiti. 

Ipak, sloboda medija i dalje ostaje jedan od glavnih ciljeva civilnog društva koje Italiji želi pomoći da se ponovo popne na više pozicije na ljestvicama međunarodnih procjena slobodnog novinarstva.