Nakon što je tadašnji predsjednik Ukrajine Viktor Yanukovych, poslije višemjesečnih protesta i sukoba demonstranata sa vlastima pobjegao iz Ukrajine u Rusiju, njegova rezidencija Mezhyhirya ostala je 22. februara bez čuvara. Novinari i aktivisti koji su odmah otišli tamo zatekli su velike količine dokumenata bačenih u obližnje jezero. U idućim danima, novinari iz različitih redakcija formirali su timove i odlučili da hiljade izvađenih dokumenata najprije osuše, sortiraju i skeniraju a tek onda počnu objavljivati priče. Između ostalog, preko 25.000 prikupljenih dokumenata pokazivalo je raskoš u kome je živio dotadašnji predsjednik, rastrošnost javnog novca, ali i jasne dokaze o korupciji i nepotizmu. O projektu Yanukovychleaks napravljen je i dokumentarni film koji prikazuje šta se ustvari dešavalo tih dana.  

 

 

 

Da, vrijedilo je. Bio je to veliki ispit i eksperiment u novinarstvu i zajedničkom radu novinara. I sav taj rad imao je dobar rezultat. Više od dvadeset istraživanja zasnovano je na tada prikupljenoj dokumentaciji. Svi skenirani dokumenti postavljeni su online, da ih javnost može vidjeti, a originale smo dali tužilaštvu. Međutim, ništa se nije desilo poslije toga. Sada mnoge moje kolege pokušavaju saznati da li tužioci uopšte koriste te dokumente. Za mene lično to je bilo dobro iskustvo, prije svega u tome kako učiniti informacije otvorenim i dostupnim, pošto smo mi koji smo pronašli dokumente, sušili ih i skenirali, imali međusobne diskusije da li ih uopšte treba što prije objaviti ili su ekskluzivno naši i trebamo ih objavljivati samo u svojim tekstovima. Sada mi je drago što smo skenirali i objavili sve dokumente jer možemo otići tužiocima i pitati ih šta se dešava sa tim ljudima ili kompanijama. A dobro znamo šta trebamo pitati. 

 

 

Nažalost, ne. Jer novinari nisu policajci, tužioci ili sudije. Mi nemamo mogućnost da zatvorimo nekoga. A oni koji to mogu – nemaju nikakvu želju da to učine. Međutim, znam da se ovo ne slaže sa onim što sam upravo rekao, ali ipak je došlo do pozitivnih promjena. Prije godinu dana vlast uopšte nije reagovala na bilo kakva istraživanja. Reagovali su samo tišinom. Danas ipak imamo situaciju da se poništavaju tenderi, otpuštaju neki od javnih službenika i mijenjaju određeni procesi. Ne mnogi i ne toliko na najvišem nivou, ali od nečega se mora početi. 

 

 

Teško je reći. Većina ljudi impresionirana je troškovima imanja Mezhyhirya, svim tim skupim detaljima, drvetom, mramorom i slično. Što se mene tiče, mnogo mi je interesantnije što je ovo kriminalno gnijezdo imalo tako dobar i jasan sistem dokumentovanja stvari – u tim dokumentima se opisuje sve, uključujući i davanje mita. Oni su mislili da će zauvijek potrajati. Otkrili smo neslužbene liste kontakata za davanje mita, imena ljudi i brojeve bankovnih računa. Napravili smo strukturu sve imovine koju smo otkrili da Yanukovych posjeduje i proveli smo dana dana posjećujući sve te lokacije. Imao je mnogo stanova u kojima nije niko živio. 

 

 

Isto je kao i uvijek. Mediji u Ukrajini su uglavnom u vlasništvu oligarha koji preko njih vode svoje bitke i poslovne konfilkte. Ipak, danas više nije toliko teško kritikovati vladu i predsjednika kao ranije. Nismo Kina u smisli cenzure, ali sve se vrti oko novca. Proveo sam dvije sedmice posjećujući medije u Sjedinjenim Američkim Državama. I svugdje su isti problemi, čak i tamo. Ne mislim da je novinarstvo u Ukrajini lošije nego u drugim državama. Imamo određene specifičnosti, ali svi ih imaju. 

 

 

Ovaj odgovor ima dva segmenta. Zakoni su dobri, kao i registri informacija. Ali vladine strukture ne odgovaraju kada im pošaljete pitanja. Tako da kao novinari imamo dobra prava, ali se zakon ne poštuje. Registri su stvarno dobri i dodatno su poboljšani za samo nekoliko sedmica. Ali glavni problem je i dalje što naša istraživanja nemaju toliko veliki uticaj koliko bismo željeli. Sa problemom nedobijanja traženih informacija se susrećemo svake sedmice. Trenutno pokušavamo da dođemo do podataka o zemljištu koje je Ministarstvo odbrane počelo izdavati u komercijalne svrhe. Već tri sedmice bezuspješno pokušavamo. Tražimo i podatke o diplomatskim pasošima – kao odgovor dobili smo samo tišinu. 

 

 

Emisija za koju radim se specijalizovala za istraživanje javnih nabavki, korupcije, zloupotreba javnog novca, funkcionera i veza između biznisa i vlasti. Između ostalog, analiziram ukrajinsko telekom tržište, provajdere, vlasnike kablovskih televizija, sistem o tome kako podaci idu kroz kompanije itd. Za OCCRP sam objavio nekoliko tekstova, dva o problemima vezano za televizijsku stanicu TVi i ostale o Yanukovychleaksu.