U prilog potvrdnom odgovoru
U prilog potvrdnom odgovoru
Gotovo je nemoguće pozabaviti se svim pitanjima koja su postavili mnogobrojni učesnici u ovoj debati. Ona potvrđuju nužnost angažovanja što više aktera koji će se osvrnuti na odnos između novinarstva i tranzicijske pravde. Čestitam Refiku Hodžiću i ICTJ na organizovanju ove debate; hvala vam što ste me pozvali da učestujem u njoj. I ja pozivam sve zainteresovane da nastave ovu diskusiju.
Foto: Internaz/Flickr
Jedan od problema u svakoj međunarodnoj debati se odnosi na razlike u načinu na koji učesnici shvataju istu riječ ili koncept. Naprimjer, u pojedinim komentarima u ovoj debati sam pročitao izjednačavanje novinarstva i objektivnosti. Ta ideja – „novinarstvo treba biti objektivno“ – predstavlja stari koncept kojeg neki još uvijek koriste i ljubomorno čuvaju, ali ona ne znači puno drugima kao što sam ja, koji smatraju da objektivnost u novinarstvu ne postoji, te da čak nije ni važno govoriti o njoj, već o tome kako mi novinari, iz naše subjektivnosti, možemo svoj rad dovesti u veći sklad sa realnošću (ili, ako više volite, sa „istinom“) i kako možemo pomoći svojoj publici da bolje razumije ono o čemu govorimo. Novinarstvo je interpretativna disciplina, kao što sam pokušao da objasnim u svojim uvodnim riječima. I s obzirom na to da ja ne mogu smatrati objektivnost dijelom prirode novinarstva, loše sam pripremljen za debatu sa svima koji je smatraju polazišnom tačkom, kao što to čine neki od vas.
Takođe, u pojedinim istupanjima, riječi „mediji“ i „novinarstvo“ se koriste bez razlike, kao da je to ista stvar. Razlog za prezira vrijedne publikacije o sukobu i poslijeratnoj situaciji u većini slučajeva nije neobrazovanost novinara, već različite skrivene namjere medijskih vlasnika, direktora i takozvanih novinara, koji se rukovode vlastitim ideologijama i strahovima. Dejan Anastasijević ukazuje na to kada piše o „izvještavanju“ srbijanskih medija o suđenjima pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Ili, još gore, kao što nas je podsjetio podsekretar UN-a Adama Dieng, poziv na genocid sa radio stanica u Ruandi. Mogao bih dodati i vlasnike indonežanskih štampanih medija – kao onog koji je intervjuisan u Joshua Oppenheimerovom The Act of Killing (Čin ubistva) – ili konzervativne medije u El Salvadoru i Čileu koji su izvrtali informacije i aktivno podržavali ubistva i nestanke. I tako dalje. Gotovo svugdje gdje se dešava sukob mogu se naći mediji koji imaju ovakvu ulogu. Kao što mediji mogu raspiriti gnusne zločine, piše gospodin Dieng, „takođe se mogu koristiti kao snaga dobra za unapređenje suživota među ljudima.“ Naravno da je to moguće i poželjno.
Međutim, izvorno pitanje u ovoj debati glasi: trebaju li mediji aktivno podržavati procese tranzicijske pravde? Tu se ne radi o njihovim mogućnostima, već o njihovim dužnostima. To je etičko pitanje. Moramo utvrditi da li je aktivno podržavanje procesa tranzicijske pravde jedna od dužnosti medija – odnosno konkretnije, novinarstva. Pa da vidimo:
Glavna dužnost novinarstva je da istinito izvještava o pitanjima od važnosti za zajednicu. Novinarstvo na taj način svojoj publici daje intelektualna sredstva za donošenje boljih odluka i za kvalitetnije učestvovanje u javnoj raspravi. Ono treba da prosvjetljuje svoju publiku.
Ali, kako znamo koja priča kvalitetnije ispunjava dužnosti novinarstva? Ona koja izvještava da je ubijen biskup u San Salvadoru ili ona koja objašnjava ko ga je ubio i kako se iz toga izrodio otvoreni oružani sukob? Nema razlike, barem u etičkom smislu, sve dok su obje priče tačne i dok nisu namjerno iskrivljene. Ali, što je priča dublja, to je širi kontekst, a što su raznovrsniji izvori, veća je mogućnost prosvijetljenja javnosti. Kontekst definiše tekst.
Druga dužnost novinarstva je pozivanje moćnika na odgovornost. Što je veća politička, vojna ili ekonomska moć, to je veća odgovornost onih koji je posjeduju. A zar nije dio procesa tranzicijske pravde da se odgovorni za zvjerstva na neki način pozovu na odgovornost? Zar to nije tačka na kojoj se ukrštaju novinarske dužnosti i procesi tranzicijske pravde? Da, zaista jeste.
Da li podrška procesima tranzicijske pravde dovodi u pitanje nezavisnost novinarstva? Prema etičkom kodeksu Društva profesionalnih novinara, „Novinari treba da budu oslobođeni obaveze prema bilo kojem interesu osim prema pravu javnosti da zna.“ Da ponovim, kroz procese tranzicijske pravde se pokušava – ili bi barem tako trebalo–ispravno utvrditi šta se dogodilo, tako da bi novinarstvo naravno trebalo da aktivno podrži ovu potragu za istinom, za pravom javnosti da zna, bilo to u obliku komisija za utvrđivanje istine ili posebnih tribunala. (Nažalost, ova debata se završava nakon objavljivanja novog izvještaja ICTJ-a o komisijama za utvrđivanje istine, koji će, nadam se, novim saznanjima dodatno doprinijeti ovim razmišljanjima).
Novinarstvo treba da se udalji od ovih procesa kada politički potezi u cilju mira ometu utvrđivanje odgovornosti, obično u obliku opšte amnestije, što nije rijetkost, naročito kada se sukobi okončaju pregovorima ili mirovnim sporazumima.
Novinarstvo takođe ima obavezu koja se tiče pravičnosti. To je dublje od onoga što zovemo „pravičnom pričom“. Novinarstvo treba da iznese prikaze žrtava sukoba, što takođe predstavlja jedan od glavnih elemenata procesa tranzicijske pravde (na španskom jeziku se pravičan i pravedan kaže isto: justo).
Dakle, ja zaista smatra da novinarstvo – i mediji – treba da podrže nastojanja tranzicijske pravde, sve dok se dužnosti i jednog i drugog ukrštaju na istom mjestu.
Ali, kao što se ne može očekivati da se svi mediji i svi novinari ponašaju etički, isto tako različiti akteri uključeni u procese tranzicijske pravde ne trebaju očekivati da mediji – čak ni najbolji mediji – budu „na našoj strani“. I vi ste akteri od kojih se traži odgovornost za vaša djela (kao što smo i mi) i za vašu etičnost.
Hannah Dunphy je to objasnila na puno ljepši način:
Kao neko ko je posvećen ciljevima tranzicijske pravde radi suočavanja s prošlošću i traženja pravde za žrtve, sklona sam da kažem da novinari naravno treba da podrže mjere tranzicijske pravde. Međutim, to pretpostavlja da ovi mehanizmi zaista ispunjavaju svoje obećanje i da su u službi prava žrtava. Procesi istine i pravde se isuviše često potčinjavaju realnostima moći i politike u kojima egzistiraju. Ako je komisija za utvrđivanje istine korumpirana, suđenje za ratne zločine ozbiljno manjkavo ili se građani na druge načine isključuju iz procesa za koje se javno tvrdi da služe njihovim interesima, onda bih rekla da uloga medija treba biti da izvještavaju o ovim neuspjesima, da otkrivaju nedostatke i da izvještavaju o drugim grupama – kao što su grupe civilnog društva ili drugi aktivisti –koje se bave istim stvarima.
Konačno, veoma mi je drago vidjeti, kao što je rekao Dejan Anastasijević, da „u ovoj debati nema pobjednika“. Debatu ne treba posmatrati kao meč, već kao vježbu, kao što je rekao filozof Richard Rorty, u kojoj različite ideje i perspektive djeluju uzajamno da bi proizvele znanje. Iskreno se nadam da svi prilozi ovoj debati mogu potaknuti zanimljiva razmišljanja i nove perspektive o ovoj veoma važnoj temi.
Ovaj tekst je objavljen uz podršku američkog naroda preko Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Autori teksta su odgovorni za njegov sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.