Dok stadion žagori u iščekivanju početka susreta, diže se balončić. Svi vide da to nije balončić nego ogromni prezervativ napuhan nečijim, kako Gombrowicz fino dopisuje, "nepristojnim dahom".

Slavni poljski pisac Witold Gombrowicz je u Argentinu stigao godinu dana nakon što je održan treći Mundijal. Zbog onoga što se uveliko valjalo Evropom, a što je i na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Italiji (1938.) bilo vidljivo (roman salute je avanzirao u nazi salute, Musolini je već i ulogu sportskog sudca preuzeo), podijelit će sličnu sudbinu. Mundijal će biti zamrznut do 1950-te godine. Gombrowicz će svoju argentinsku privremenost produžiti u skoro pa doživotni egzil.

Svoj čuveni Dnevnik je počeo pisati u godini (1953.) između četvrtog i petog Mundijala. Pisao ga je do godine (1966.) u kojoj je domaćin svjetskom nogometnom prvenstvu bila Engleska. Elegantno će se sa narednim Mundijalom mimoići elegantni Gombrowicz. Umrijeće i biće sahranjen 1969. u Evropi. Mundijal 1970. je povjeren Meksiku.

Foto: Witold Gombrowicz

Ipak, Dnevnik je uglavnom pisao u zemlji koju trese nogometna groznica. Ali, u trinaest godina dnevničarenja, nogomet pominje "na prste jedne ruke izbrojati" puta. Ovi ga zapisi ne preporučuju kao poznavaoca, pa ni ljubitelja nogometa. Zapravo, ne bi se moglo tvrditi ni da je narogušen prema nogometu. Prije je u pitanju odbojnost prema naklapanju o nogometu, nego prema nogometu samom.

Kvazipoetska recitiranja i skupove literata na koje je bio alergičan, poredi sa "nedjeljnim raspravama prostog svijeta u krčmama i kafanama o nogometu". Interesantno je kako Gombrowicz objašnjava temperamente izljeve sudionika rasprava. Odriče im autentično uzbuđenje. Objašnjava da je po srijedi jednostavna činjenica da je grupa ljudi ovladala jednim jezikom, jednim načinom govorenja, pa ga reciklira do besvijesti. Vrijedi citirati Gombrowiczevu sentencu koja se, izrečena povodom nogometa, najmanje na nogomet odnosi: ''Čovječanstvo se kotrlja po utrvenom putu izražavanja.''

Kad je o kotrljanju riječ, naumpada mi još jedan opaki Poljak. Rođen je u godini (1930.) održavanja prvog Mundijala. Još pupčana vrpca Slavomira Mrožeka nije otpala kada je Lucien Laurent postigao prvi mundijalski gol. Ili je baš u tom trenutku, od uzbuđenja otpala?

Nogometu ga preporučuje i činjenica da je postao meksički zet godinu dana nakon što je Meksiko opet (1986.) bio domaćin Svjetskom nogometnom prvenstvu. U jednom od svojih tekstova koji urnebesno karikiraju rukopis komunističkih pravovjernika, Mrožek zagovara ukidanje okrugle lopte. Okrugla forma je u suprotnosti sa ''našim uređenjem''. Lopta je okrugla i kotrlja se, a ''naš sistem'' je stabilan i stoji. Kod kotrljanja uvijek postoji mogućnost otkotrljavanja u nedozvoljenom i nepoznatom pravcu, dok se ''naš sistem'' ne može otkotrljati jer je vječan. Jer okruglo se kotrlja, kreće, a u socijalizmu sve treba da je stabilno i zauvijek, treba uvesti kockastu loptu. Ima još prijedloga od kojih je naročito ljubak onaj da se rezultati dogovore na partijskom vrhu. Stariji stanovnici ovdašnjeg prostora se, kažu, nečega sličnog, i bez karikiranja, sjećaju.

Gombrowicz nije doživio vrijeme kada su rasprave o nogometu prestale biti tek nedjeljna rabota. Mrožek jeste. Da je poživio još samo godinicu evo bi znao da su Nijemci već u prvom poluvremenu Brazilcima 5 puta napunili mrežu. Priča o tome zahtijeva i osmi dan u tjednu.

Foto: Svjetsko prvenstvo 1938.

Okorjeli cinik i individualac, Gombrowicz jednom prilikom zapisuje kako su se argentinski pisci i kulturnjaci negdje predstavili kao nogometna reprezentacija. U ovom poređenju sažeta je doza gombrowičevskog otrova koji je zapravo serum protiv kiča.

Autor knjige s naslovom Pornografija, u Dnevniku sočno opisuje događaj sa stadiona River Plata. Prisutno je oko 30 000 gledalaca. Dok stadion žagori u iščekivanju početka susreta diže se balončić. Svi vide da to nije balončić nego ogromni prezervativ napuhan nečijim, kako Gombrowicz fino dopisuje "nepristojnim dahom". Mnogohiljadna masa se pogledom upila u taj "leteći skandal". Kada jedan revnosni padre de familia nožićem bocne balončić, masa poludi. Utakmica počinje s jednim gledaocem manje. Gombrowicz ovu scenu slika s neskrivenom simpatijom. Pisac je po vokaciji i mistifikator; Gombrowich je mirne duše mogao zapisati da je lično prisustvovao stadionskoj sceni. Ali nije. Pretpostaviti je da ga je od toga udaljavao aristokratski prezir. Ispoljavao ga je prema svakoj vrsti okupljanja. Nogomet je kod Gombrowicza još i dobro kotirao u odnosu na udruženja pisaca. Ponaosob PEN. 

Foto: Sławomir Mrożek

Poznata je Gombrowiczeva i Borgesova uzajamna nesimpatija. Bilo je tu i niskih udaraca. Rječnikom nogometa rečeno, žuti bi karton prije pristajao Gombrowiczu. Aludirajući na Borgesovu zainteresiranost za Nobelovu nagradu Gombrowicz slavnog Argentinca na jednom mjestu pominje koristeći nogometne izraze. Kaobajagi se brine da Borges ne doživi sudbinu lopte, a ne priželjkivanu ulogu golmana. Primijeniti nogometnu metaforu na Borgesa, znači ciljati ga posred srca. Ili, tačnije, ciljati onaj dio tijela koji nogometaši pokrivaju rukama kada protivnički igrač izvodi slobodni udarac.

Jorge Luis Borges i nogomet…to je slučaj za sebe! On zahtijeva poseban tekst. Kada bude na ovom istom mjestu objavljen, već će se znati da li je Argentina u finalu Mundijala 2014. Za sada, znamo tek da je Borges umro a da Nobelovu nagradu za književnost nije dobio i da više on nedostaje toj nagradi, nego nagrada njemu.

PS. Veliki ljubitelj lijepih tijela, naročito muških, Gombrowicz na jednoj stranici gdje vodi ozbiljnu raspravu estetskog predznaka, objašnjavajući da je ljepota uvijek samozatajna, i ne smije biti samodopadna, poseže za nogometnom metaforom."Kad mladić igra nogomet radi svog zadovoljstva, dešava mu se da je lijep". Ipak je Gombrowicz bio na stadionu? Prije će biti da je u prolazu znao primijetiti i odmjeriti mladića koji loptom veze po travnjaku.