I kao što to tradicija u ovim slučajevima obično nalaže, iskru je opet zapalio radnički bunt. Zapamtit ćemo da su to početkom februara 2014. godine bili radnici najmnogoljudnijeg u BiH, industrijskog, Tuzlanskog kantona, koji su uvijek bili naviknuti da pošteno rade, proizvode, stvaraju dodanu vrijednost i tim radom obezbjede svojim porodicama, društvu i državi progres. Ovaj put se radi, prije svega, o radnicima nekada uspješnih, a sada propalih preduzeća kao što su Dita, Konjuh, Resod Guming, Polihem i Poliochem. Njima se priključila i armija mladih, nezaposlenih i razočaranih, po kojima opet TK prednjači u BiH. Razlozi „nove Husinske bune“ kako mediji počinju nazivati ovaj događaj su prije svega ekonomski problemi, tačnije visoka nezaposlenost, velike različitosti u prihodima i slabi socijalni programi. Bosanskohercegovački mainstream mediji, koji su uglavnom u službi neke ili više političkih stranaka, preferiraju kao razloge odmah na početku istaknuti ili imenovati lošu vlast, nezadovoljstvo i nepovjerenje u Vladu TK i njene institucije. S obzirom da se Opći izbori u BiH bliže, to je potpuno i razumljivo.

 

 

Interesantno je naprimjer da u svojim izdanjima za srijedu, Oslobođenje i Dnevni Avaz nisu objavili niti jedan tekst posvećen planiranim okupljanjima u Tuzli. Već u četvrtak i petak na naslovnicama smo mogli naći slike nereda i naslove „Čaušević tukao narod“ i „Bosansko proljeće: Počela nova Husinska buna“. Ali naviknuti smo da naši tradicionalni mediji, u skladu sa našim političarima i njihovim instrukcijama, uvijek nekako kasne.

 

Uloga društvenih medija u organizaciji i promociji demonstracija jeste ono što je jako simptomatično za ovaj slučaj.  Protesti obespravljanih radnika propalih tuzlanskih preduzeća su se održavali ko zna koliko puta i prije. A mediji su o njima izvještavali sporadično i u skladu sa politikom i instrukcijama svojih urednika, što kao razultat, naravno, nije imalo nikakav efekat. A onda su na scenu stupile određene grupe, kreirane prije svega na društvenoj mreži Facebook, pokazujući  komunikacijsku moć novih medija, a koja ne može biti cenzurirana od strane elita na vlasti. Uz pomoć društvenih medija mobilizirano je na početku 500 osoba koje su se okupile ispred zgrade Kantonalnog suda. Kada je priča sa pratećim slikama o protestima procirkulisala „mrežom“, to je bilo dovoljno da se u par sati pred zgradom Vlade TK nađe preko 2000 osoba. Nastavak priče sa uključenim agresivnim momentom protesta uglavnom svi znaju, jer su se tada uglavnom svi mediji angažovali da prikažu šta se to dešava u Tuzli.

 

Društveni mediji su ovih dana preplavljeni različitim sadržajima i izvještajima sa „ratišta“ u Tuzli. Relevantnost i istinitost nekih od njih potpuno se dovodi u pitanje. Primjećeno je da su neki od tih sadržaja ubrzo uklonjeni sa društvenih mreža od strane oficijelnih administratora. Među sadržajima primjećuju se mnogi oni koji pozivaju na agresivan pristup, što nažalost proizvodi nemile scene koje možemo vidjeti na tuzlanskim ulicama. Proizvodi se mržnja prema policiji, postavljaju recepti za pravljenje Molotovljevih koktela, upute za obračunavanje sa policijom  uz upotrebu elemenata paintball zaštitne opreme itd. 

 

 

Reakcije građana u vezi sa protestima su pomiješane. S jedne strane rijetko koja normalna osoba može podržavati žestoke sukobe policije i demonstranata u kojima su žrtve i jedni i drugi. Ipak su ti policajci, naše komšije i prijatelji koji imaju žene i djecu i rade za mizerne plate, najmanje krivi što po naređenju moraju stajati na „kiši“ kamenica, jaja i flaša i štititi  praznu zgradu Vlade TK zaštićeni samo štitom dok im noge gađaju demonstranti. A niko ne može podržavati i upotrebu sile policije nad demonstrantima.

 

S druge strane, narod više nema drugog načina da ukaže na svoje probleme osim na ovaj način, jer svi prijašnji civilizirani pokušaji završavali su bezuspješno, i sa arogancijom onih koji su na vlasti. Mnogi se slažu sa riječima novinara Vlastimira Mijovića koji kaže da su protesti i nemiri naš novi problem, te da za razliku od većine ostalih iz ovoga bi se moglo iznjedriti i nešto dobro, a to je u prvom redu kažnjavanje aljkave, korumpirane i nesposobne vlasti koja mora platiti svoj sramotni ceh.

 

 

Primjećujemo da premijeri FBiH Nermin Nikšić i TK Sead Čaušević katastrofalno upravljaju krizom i svojim zakašnjelim javnim nastupima isključivo preko medija proizvode samo još veći bijes kod građana. Njihovi konkurenti se naslađuju ovim neuspjehom upravljanja kriznom situacijom i komuniciranjem, a građani se spremaju za nastavak protesta. Evidentno je koliko su se svi aktuelni političari u BiH udaljili od naroda i njihovih stvarnih problema, te totalno izgubili senzibilitet za iste,  jer su ih ovi dugoočekivani događaji dočekali potpuno nespremne. Toliko su izgleda bili opsjednuti samo svojim primarnim zadacima vezanim za određivanje upravnih odbora, direktorskih pozicija i odabiru izvođača tendera...

 

U skladu sa izbornom kampanjom, sada svi javno daju podršku demonstrantima, te osuđuju prekomjernu upotrebu sile policije. A niko ne nudi realno rješenje za situaciju koja izmiče kontroli. U proteklim godinama, u vlasti TK, uglavnom sve političke opcije su participirale. I niko nije uspio rješavati nagomilane probleme ovog kantona, osim stvaranja dodatne dubioze. Jasno je da niko nema čarobni štapić i da može promijeniti stvari preko noći. Ali ko to u ovom trenutku može objasniti narodu koji je na ulici. I uostalom, ukoliko Vlada TK na čelu sa premijerom Čauševićem podnese kojim slučajem ostavku (u trenutku objavljivanja ovog teksta mediji su potvrdili da je premijer Čaušević podnio ostavku), pitanje je ko ima kapaciteta i hrabrosti da je naslijedi, a da donese nužno potrebne promjene.

 

 

Ko stoji iza svega ovoga, ostaje da se vidi u narednom periodu. Bit će svakako interesantno ispitati kako je do sukoba došlo, ko stoji iza njih, te kome oni odgovaraju. Nema sumnje da je neko uspio iskoristiti tešku ekonomsku situaciju u TK, i radnike iskoristiti kao „topovsko đule“, zarad ostvarivanja vlastitih interesa. Izbori nam se bliže, a u proteklom periodu smo se uvjerili da su lideri političkih stranaka u BiH spremni na sve kako bi zadržali svoje trenutne pozicije. Takođe, interesantno će biti ispitati i ulogu međunarodne zajednice. 

 

Šta će biti dalje, teško je predvidjeti u kompleksnoj zemlji ili eksperimentu kao što je Bosna i Hercegovina.  Možda će biti najbolje nastaviti dobro pratiti „The Economist“, te njegovu sljedeću prognozu za našu zemlju jako ozbiljno shvatiti.