Ni jedno se slovo ne može napisati o Srđi Popoviću i Aleksandru Tijaniću na izlizani, uobičajeni i patetično potrošeni način. O njihovom konačnom odlasku u istom gradu, bezmalo u istom danu, pogotovo. 

 

Iako su u pitanju bila dva potpuno različita života, dva nejednaka salda i po onome što su i kako su i sami odabrali, obojica će na svoj način na ovim prostorima obilježiti završne decenije minulog vijeka i prvu nesretnu deceniju ovoga. U sarajevskom sravnjivanju te njihove individualne različitosti, sudbina se ipak malo poigrala na onaj nemogući "patetični" način: pred sami kraj tužno i ružno istorijske 1990. godine, u prepunoj dvorani Skenderije, javno je snimljena prva od osam vrućih tv emisija pod nazivom "Umijeće življenja", u produkciji "Fame" i uz medijsko pokroviteljstvo sedmičnika "Nedjelja". Prikazana je sedmicu dana kasnije na TV Sarajevo. Tri značajna gosta propitivalo je tada troje vrhunskih i širom one Jugoslavije popularnih novinara. Gosti su bili  Alija Izetbegović, Nijaz Duraković i Srđa Popović, a iz cipela su pokušavali da ih izbace  Dragan Babić, Aleksandar Tijanić i Boba Mojsilović. Šta je mogla da bude tema za ovaj sastav onda, kada se već jasno čulo kako rat lupa na vrata nekadašnje države, jasno je. 

 

Srđa Popović i Aleksandar Tijanić bili su iz Beograda, odabrani obojica po "gabaritima" zasluženim mnogo ranije. Ali i po preciznoj profesionalnoj procjeni autora emisije da nije riječ i o baš istoj supstanci. Dovoljno veliki da budu sami vrh na svojim profesionalnim vertikalama. Ipak, u načinu na koji su odlučili da se identifikuju i tada i posebno kasnije, taj vrh nije bio na istom brdu.

 

Srđa Popović će ostati vrhunski, nepotkupljivi intelektualac svjetskog ranga, pravnik i advokat  kojeg do kraja, kroz sva minula vremena, nisu voljeli (blago kazano) ni vlast ni opozicija. Čovjek kojem mjera stvari nije bila samo Srbija, pa ni prostor mnogo veći od nje. Aleksandar Tijanić je bio vrhunski novinar izvan mnogih šablona, sirove snage i spremnosti da se šprda, s razlogom ali i brutalno, sa svakim ciljem koji odabere. Nakon rata, za razliku od Popovića, bio je čovjek kojeg nisu mrzile ni sve vlade ni svaka opozicija u Beogradu. Naprotiv. Uspio je pri tome ono što je malo kome pošlo za rukom: Nije bio, kažu, "zaneseni Miloševićev čovek" kao oni što su mu se bacali pod noge, ali mu je bio ministar. Nije bio nekamuflirani desničar i nacionalista kao Koštunica, ali mu je bio savjetnik. Nije bio tezgaroš po cijenu prava gazde da mu diktira u pero, ali je radio za gazdu Karića. Bio je pristalica teorije u čijem zastupanju nije danas usamljen, da "profesija, ako se radi kako treba, ne zna za dresove i političke orijentacije, pa i kada ih se mijenja". Malo ih je koji će tu logiku danas progutati, posebno ako je riječ o žrtvama koje su tu vrstu "profesije" krvavo platile. Ili ako se radi, recimo, o Srđi Popoviću, čovjeka iz "iste emisije" u koju je pozvan temeljem profesionalnog i duhovnog gabarita, sa istog prostora. On nikad nije mogao biti natjeran nikakvom mukom ili "zanatskom neutralnošću" da sklizne niz vlastitu vertikalu.

 

 

Danas je lako izricati sudove ukoliko je osnova za te sudove temeljno opredjeljenje što je postalo vrhovno u svemu – "naši" i "njihovi". I Popović i Tijanić su na tom terenu laka tema za analiziranje. Popović zato što je bio i ostao gromada u svakom smislu. I kada se zna, za mnoge na ovim prostorima nepojmljivo, da je kao advokat branio i Artukovića i Šešelja, i Arkana i Šeksa, i Tuđmana i Ćosića... Kao intelektualac znao je da kaže da je "samo hitna inostrana vojna intervencija na samom početku rata mogla da spriječi mnoge zločine, mnoge strahote, pa i genocid u Srebrenici, a najviše koristi od toga bi imao upravo srpski narod." Podjednako tako, kazivao je u više navrata i da je "Kosovo za Srbiju izgubljeno još 1990. godine jer ne možete u zemlji od deset miliona stanovnika dva miliona držati u ropstvu." Ogroman je gnjev navukao na sebe i izjavama poput one da je "Miloševićevo hapšenje sporazum da se žrtvuje jedan čovjek koji je postao nemoguć, kako se od projekta ne bi odustalo..." U njegove se motive, ljudske i profesionalne, nije moglo sumnjati, bez obzira na to volite li to što govori i radi ili ne.

 

 

Takav je bio i nakon što je pokrenuo nedeljnik "Vreme", čiji je bio većinski vlasnik. I kada se nije slagao sa otklizavanjem novine spram onoga što je bilo njegovo poimanje novinarstva, nije se petljao u uređivačku politiku, a sa redakcijom je "polemisao" kao obični čitalac. Način na koji se borio za vlastita ubjeđenja, njegova mirnoća i ubijeđenost u ono za šta se zalaže kao da su elementarne stvari jasne i maloj djeci u pitanju, odavali su čovjeka koji je apsolutno sve važno što treba pospremio u sebi na najlogičniji mogući način, bez alternative i sumnje. I to u korist opštih vrijednosti koje kao da se podrazumijevaju.

 

 

Aleksandar Tijanić, do pred rat obljubljen na svim prostorima bivše države pisao je u listovima širom zemlje. Sjećam se da su se u Hrvatskoj šalili, ne bez razloga, nazivajući ga "gigantom hrvatskog novinarstva". Bio je uz ostalo, i moćan "štoser" čijem su se izrazu i načinu analiziranja stvarnosti mnogi divili. Za antologiju novinarstva na ovim prostorima ostaće njegovo, ne tako davno izgovoreno slovo studentima žurnalistike u Beogradu. Uz ostalo je kazao i ovo:

 

"Da biste razumeli kako funkcionišu stvari o kojima ćete pisati, poželjno je da ih jasno vidite. Na Balkanu, svako bogatstvo je, uglavnom, plod snalaženja, nevaljalstva, korupcije, Alchajmerove bolesti ("ne sećam se odakle mi pare") ili državne milosti. U središtu obrnute društvene piramide koju na glavi drže gubitnici tranzicije i pokoja srednja klasa, funkcioniše novac. Veliki. Desno od novca su stranke i država.  U tom delu gotovo svaka grupacija tokom mandata uradi za sebe više nego za Srbiju. Levo od novca su škola, crkva i mediji. Desni održavaju postojeći poredak i strah. Levi proizvode inerciju i društveni konsenzus te iluziju kretanja ka boljem. Koje tek što nije. Korupcija ispod koje viri mafija, povezuje poput otrovnog bršljena – sve spratove piramide. Ova šema važi sa sva vremena, sva društva i sve sisteme..."

 

 

Oni koji se sjećaju Tijanića, uz napor da zaborave da se posljednje dvije decenije priklanjao i onima kojima nije baš morao, pamtiće ga kao nepobitnu enciklopedijsku jedinicu u onakvom bivšem novinarstvu, onakve bivše države. Oni za koje su ta njegova kasnija priklanjanja važnija od novinarstva, o njegovom novinarstvu neće ni razmišljati. "To" će im biti jedina mjera njegovog života. Tako je to danas i tu smo, gdje smo.

 

Odlaskom  Srđe Popovića odahnuće svi oni koji ne vole ljude što o našoj stvarnosti i njenim tumačenjima nepobitno previše znaju, nemaju nikakvih problema sa spremnošću da to kažu i ne naslađuju se mazohistički kad poraze duhovne lopove i neznalice. Tipični (pre)rijedak zvijer, tako dalekih horizonata da patuljci duhom o tome pojma nemaju. 

 

Na neki čudan način, eto, kao da nije bilo baš slučajno što su se onog decembra našli u istoj emisiji koja se zvala – Umijeće življenja. Njih dvojica to su umijeće naučili skoro pa podjednako profesionalno, svako u svom zanatu. Samo im je redoslijed poredanih vrijednosti u neko doba očigledno postao drugačiji i važan. To je stvar vlastitog opredjeljenja i po tome su bili, i ostat će drugačiji. Konačna valorizacija će to, sasvim izvjesno, uzeti u obzir na pravi način. Kad – tad.