Kako je mladom radijskom novinaru bilo izvještavati sa jednog velikog međunarodnog skupa - Trećeg samita nesvrstanih.

Foto: Tito i alžirski predsjednik Bumedijen na pisti aerodroma u Alžiru. Snimio sam ih, a onda otrčao u salu za prijeme u aerodromskoj zgradi.

Priči nikad kraja da se poslužim mišlju moje prijateljice novinarke i književnice Jelice Greganović. A priča je počela daleke 1973. godine.

Kao mladi novinar Radio-Sarajeva, koji je tek završio šestomjesečnu specijalizaciju u Parizu na francuskim radio stanicama, pripala mi je odgovorna dužnost da izvještavam sa Trećeg samita nesvrstanih u Alžiru. Šef informativnog programa Zoran (Udovičić) mi je poslao u junu te godine telefaks na Radio Monte Karlo, koji je bio posljednja etapa mog višemjesečnog boravka u Francuskoj u kojem me je pitao da li sam spreman da u avgustu odem u Alžir. Odgovornost je bila velika, ali već iz Pariza sam počeo izvještavati sa velikih međunarodnih događaja kakvi su bili pregovori o miru u Vijetnamu, prvoj posjeti tadašnjeg jugoslovenskog ministra spoljnih poslova Miloša Minića Francuskoj, parlamentarnim izborima u zemlji boravka, i drugim. Neko iskustvo sam stekao i osjećao sam da bih taj posao mogao uspješno obaviti kao prvi novinar radija nakon Mustafe Resulovića, koji se daleke pedesete godine prošlog vijeka javljao sa Bliskog Istoka.

Saša Mlač izvještava iz Pariza

U prvoj polovini avgusta smo avionom iz Beograda krenuli za Aližr. Za izvještavanje sa Trećeg samita nesvrstanih zemalja formirana je velika ekipa jugoslovenskih izvještača predstavnika brojnih listova, agencije Tanjug i posebno izvještača  jugoslovenskih RTV stanica u okviru kojih  je djelovala zajednička redakcija izvještača radija (takozvani pul) u kojem smo bili Slobodan Kićović iz Radio-Beograda, Ante Kesić iz Radio-Zagreba i ja iz Radio-Sarajeva. Za rtv tehniku je bila zadužena RTV Zagreb. Bio je to veliki događaj ne samo za mene već i za Radio-Sarajevo čije se ime prvi put pojavilo na velikom međunarodnom skupu i još takvom na kojem su predsjednik Titio i Jugoslavija igrali veliku ulogu.

Nakon pripremnog Ministarskog sastanka na kojem su predstavnici preko stotinu nesvrstanih zemalja usklađivali dokumente i sa kojeg smo vrijedno izvještavali i istovremeno se prilagođavali klimi i uslovima rada u nedavno oslobođenoj zemlji od francuskog kolonijalizma, uslijedio je i glavni događaj. Dolazak Tita u Aližir i početak Samita. Za ta dva dogadjaja me vežu dva posebna sjećanja.

Na svečano ukrašen aerodrom glavnog grada Alžira smo došli dva sata ranije. Crveni tepih za vojne počasti za Tita je već bio postavljen, počasna garda i vojna muzika na svojim mjestima. Nakon dužeg razmišljanja sam ocijenio poziciju i kako ćemo tonski snimatelj Ben i ja prije ostalih nakon dočeka uletjeti u predsjednički salon aerodroma, gdje je bio predviđen kraći razgovor predsjednika Tita sa domaćinom alžirskim predsjednikom Bumedijenom. Titov predsjednički avion je sletio, rulao pistom, stao, na vratima se pojavio predsjednik, kojeg je ispred aviona dočekao domaćin. Ceremonija dočeka još nije bila do kraja završena kada smo se Ben, krupna i jaka momčina sa petnaestak kila teškim magnetofonom Nagra na leđima i mikrofonom u ruci i ja stisnuli iz predsjedničkog trosjeda u aerodromskom salonu. Ubrzo su došla i dva predsjednika za kojima su nagrnuli naši jugoslovenski, alžirski i novinari svjetskih medija. Sada smo bili bezbjedni da nas alžirsko i jugoslovensko obezbjedjenje neće potjerati među ostale kolege. Predsjednici su ušli i s time je stavljena tačka na bilo kakvu intervenciju. Ipak, nam nije bilo lako. Utješno je bilo to što su nas predsjednici primijetili, blagonaklono se osmjehnuli i pustili nas da ostanemo na našem mjestu. Tito i Bumedijen su razmijenili nekoliko rečenica, koje smo snimili i nakon toga se uputili prema izlazu iz salona ponovo na pistu, gdje su sjeli u automobil s kojim su se u koloni automobila sa pratnjom uputili u rezidenciju predsjednika Tita nedaleko od Kluba borova u kojem je bilo predvidjeno održavanje Samita.

U koloni automobila smo bili i mi. Sa nama u autu je bio šef rtv pula zagrepčanin Mirko Bolfek, koji nam je odmah »rekvrirao« snimak dvojce predsjednika, koji tako nikada nije ni bio objavljen.

Pool nesvrstanih u vrijeme Ministarske konferencije u Beogradu priprema film o konferenciji. Član poola i poznati novinar beogradske TV Jovan Ščekić.

Drugi događaj za koji me vežu uspomene bilo je otvaranje Samita u velikoj konferencijskoj dvorani kongresnog centra Kluba borova. Otvaranje je bilo predviđeno za 19,00 sati po jugoslovenskom vremenu. Za direktan prenos otvaranja su sve jugoslovenske radio stanice izmijenile programsku šemu, a za prenos otvaranja smo bili predvidjeni Slobodan Kićović, Ante Kesić i ja kao najmlađi najneiskusniji. Pola sata prije zakazanog termina su se u velikoj dvorani počeli skupljati učesnici. U grupi primjećujemo šefa PLO Jasera Arafata, dolazi i IndiraGandi… Uključuju nas u direktni prenos. Nas trojica naizmjenice govorimo ono što vidimo. Dolaze i ostali učesnici, ali konferencija ne počinje. Ne znamo šta se dešava. Reporterske kabine su staklom obdane. Zvuk iz sale ne dopire do njih, a u salu ne možemo poslati nikoga da sazna o čemu je riječ. Studiji u zemlji prenos prekidaju sa muzičkim pauzama. Kesić i Kićović su već potrošili svoj fond pripremljenog materiala.

Za Samit sam se u Sarajevu dobro pripremio. Pregršt zabilješki iz istorije Pokreta, o svakoj zemlji posebno, i na kraju izvlačim iz tašne i knjižice o nesvrstavanju i zemljama članicama, koje su izdane kod nas. Nastupa moj šou u trajanju od oko sat i po. Kićović i Kesić me puštaju da govorim, povremeno prenose ono što vide u sali.

Napokon se pojavljuje i Tito. Oko njega su se sjatili svi državnici. Kratko razgovaraju i zatim zauzimaju mjesta na čelu svojih delegacija. Za govornicu izlazi alžirski predsjednik Huari Bumedijen, otvara samit i za govornicu poziva predsjednika Tita. U Sali tišina. Tito saopštava razlog kašnjenja. U Čileu je taj dan ubijen predsjednik Aljande, koji je na samit trebalo da dodje na čelu delegacije svoje države. Tito čita deklaraciju Samita, protest  povodom tog mučkog čina. Priprema deklaracije je bila i povod kašnjenja Samita.

Godine 1977. sam izvještavao o posjeti Tita Francuskoj, Portugalu i Alžiru. Snimak napravljen u vrijeme trodnevnog predaha u banji Eugeni les bains u Francuskoj.

Priznanje za izvještavanje

Na povratku u Jugoslaviju mi je šef radio pula Slobodan Kićović odao priznanje za ukupno obavljeni posao na izvještavanju, a posebno na direktnom prenosu otvaranja konferencije. Rekao mi je još nešto. »Saša,ako misliš da nastaviš karijeru kao spoljno politički novinar obrati posebnu pažnju na međunarodne ekonomske odnose. Sva postojeća i buduća krizna žarišta u svijetu povod imaju u ekonomiji.« Te riječi iskusnog čika Kiće nikada nisam zaboravio.

Priznanje meni je bilo i priznanje Radio-Sarajevu u vrijeme kada su se Radio-Beograd i Radio-Zagreb medjusobno oštro sukobljavali oko prevlasti u prenošenju u eter posebno velikih međunarodnih dogadjaja.

Po povratku u Sarajevo prebačen sam u spoljno političku redakciju u kojoj su bili iskusni novinari Tihomir Milašin, Srećko Rundić i Zoran Pirolić i ja kao mlado osvježenje.  Uslijedila su brojna putovanja medju kojima je Portugal 1974. dan nakon obaranja fašizma u toj zemlji posebno zanimljiv. Priči, koja traje i danas i počela mnogo prije Samita u Alžiru kao što reče moja prijateljica Jelica – nikad kraja.