Iako ovaj podsjetnik ne otkriva sve tajne dobrog intervjua, može pomoći da neke osnovne greške izbjgenemo dobrim planiranjem u samom početku. Naravno, uvijek će ostati prostora za nepredviđene okolonosti, ali u tome je valjda ljepota novinarskog posla.

Prvo ću definisati šta je svrha intervjua. Informacije, komentar, stav, pojašnjenje, predstavljanje ličnosti? U skladu sa tom ću postaviti plan i pripremu.

Moram biti siguran/a da za sagovornika imam pravu osobu, nekoga ko mi pouzdano, tačno, jasno i razgovijetno može dati traženu informaciju, voljan je i spreman za to.

Provjeriću još jednom da li ću intervju koristiti u cjelosti ili ću koristiti samo isječak. Da li će biti montiran, skraćen ili kombinovan sa drugim dijelovima materijala?

Pokušaću sebi jednom rečenicom predstaviti kakve odgovore želim dobiti. Prije nego što uradim intervju konsultovaću urednika/producenta šta obavezno trebam dobiti kao rezultat. Sa istom osobom, dešavalo se da napravim i dobar i loš, i koristan i beskoristan intervju – zavisno od moje spremnosti, teme, raspoloženja sagovornika...

Objasniću sebi zašto ovaj intervju radim baš danas. Ne želim ponavljati ono što su kolege ili konkurencija čuli od iste osobe juče. Mora da se nešto desilo u međuvremenu, inače ću potražiti drugog sagovornika.

Provjeriću kada smo ja ili neko iz moje redakcije posljednji put obrađivali ovu temu. Šta se desilo u međuvremenu?

Provjeriću na Internetu arhivu i pribaviti što je moguće više informacija o sagovorniku, njegovim prijašnjim intervjuima, dodatne informacije o temi, pregledaću arhivu moje redakcije, raspitaću se među kolegama o sagovorniku, možda neko od njih zna više...

Provjeriću još jednom da li imam dovoljno podataka da mogu postaviti smislena pitanja i ocijeniti da li se od sagovornika može dobiti i više od prvobitno planiranog. Ukoliko nisam upućen/a u temu, lako se može desiti da mi sagovornik „proda maglu“ ili izbjegne odgovoriti na postavljeno pitanje. Uglavnom profesionalci govore ono što žele reći bez obzira na pitanje, a moj zadatak je je da uporno tražim odgovor na postavljeno pitanje.

Pripremiću pitanja. Neću ih unaprijed dati sagovorniku, ali ću mu okvirno reći o čemu planiram razgovarati, koje podatke ću tražiti, kako bi se i on/ona mogao pripremiti. Nije mi u cilju da snimim intervju sa nekim ko je nespreman da odgovori na postavljena pitanja, posebno ako ću pitati o brojčanim podacima. Ne mogu očekivati da svi imaju sve u glavi u svakom  momentu. Naravno, ako mi je cilj da dokažem da neka osoba ne zna dovoljno o temi o kojoj bi trebala znati više pokušaću to i dokazati, u okvirima pristojnosti, naravno.

Kakvu vrstu pitanja ću koristiti? Otvorena? Izazivajuća? Ograničena? Sve zavisi od teme i sagovornika. Na primjer, ako je sagovornik političar za koga je poznato da često mijenja stavove, suočiću ga sa dokazima o tome. Sa druge strane, ako je sagovornik neko ko ima običaj pričati opširno, postaviću pitanje koje će mu dati dovoljno prostora da odgovori, ali ne previše, da ne bismo gubili vrijeme da bespotrebne uvode i detaljna pojašnjenja.Pitanja bi trebala počinjati sa Kako? Šta? Gdje? Ko? Zašto? i Kada? Umjesto sa Da li? Jeste li ? Hoćete li? Jer ona lako mogu dovesti do zatvorenog odgovora Da ili Ne.

Šta ako sagovornik ne želi uraditi intervju ako ne dobije pitanja unaprijed? Razmisliću dobro, da li je to jedini način da dođem do intervjua. Ako jeste, i ako ne postoji drugi sagovornik za istu temu, ponudiću ih, ali ću ipak postavljati potpitanja!

Razmisliću koje je najbolje mjesto da se uradi intervju. Da li je to kancelarija sagovornika? Neki otvoreni prostor? Naš studio? Treba imati veze sa temom, ali pozadina (bilo slika ili zvuk) ne smije biti prenaglašena da ne odvuče pažnju publike.

Prije nego počnem sa snimanjem, razmijeniću nekoliko riječi sa sagovornikom, ali ne postavljajući ista pitanja koja ću kasnije koristiti u intervjuu. Možda ću na ovaj način potvrditi da sagovornik ima dovoljno ili premalo toga da kaže. Možda ću dobiti ideju i za dodatno potpitanje.

Šta sa nervoznim sagovornicima, ili njihovom tremom? Neće zvučati dobro, a izgledaće još gore, što mi nije cilj. U kratkom razgovoru pokušaću objasniti koliko će trajati intervju, reći ću prvo pitanje, pokušaću razbiti tremu nekim laganijim, opuštajućim razgovorom.

Sagovorniku ću objasniti koliko materijala će biti snimljeno, a koliko iskorišteno; ko će još biti intervjuiran o istoj temi i sl. Ukoliko sagovornik bude tražio da čita sa papira, objasniću mu da će to izgledati i zvučati loše i neuvjerljivo.

Kako ću početi intervju? Osim ako se intervju radi u velikoj brzini, ne treba početi sa najvažnijim pitanjem. Iskustva kažu da nije loše početi sa nekim jednostavnim i opuštajućim pitanjem, a zatim nastaviti sa malo ozbiljnijim temama.

Koliko dugo planiram da traje intervju? Na osnovu ovoga ću odlučiti koliko vremena imam za opuštanje, koliko za uvod u temu, a koliko za uporna i nezgodna pitanja. Ovo ću takođe treba dati do znanja i sagovorniku, da mi se ne bi desilo da se u sred intervjua predomisli i počne nervozno gledati na sat. U svakom sličaju, intervju treba da ima početak, sredinu i kraj.

Tokom intervjua, slušam sagovornika! Pokušavam pripremiti novo pitanje, ali i prepoznati dio intervjua koji će biti korišten u finalnom materijalu. Nekad je to 30 sekundi, i ako sam sretan/a taj dio ću prepoznati tokom njegovog odgovora. Ukoliko tog dijela nema, ili je predug, postaviću pitanje ponovo, na malo drugačiji način, i tako sve dok ne dobijem “svojih” 30 sekundi.

Kako da zadržim intervju pod kontrolom? Ako znam o čemu pričamo, i ne dozvoljavam da mi misli odlutaju, ne puštam sagovornika da priča sve što mu padne na pamet. Nekad mi nije lako prekinuti nekoga u sred rečenice, ali svi se moraju zaustaviti u jednom momentu da dođu do zraka. To je momenta kad ću “uskočiti” sa novim ili ponovljenim pitanjem. Neću mu dozvoliti da on pređe u “ofanzivu” i počne meni postavljati pitanja, neću mu dati da mi uzme mikrofon, jer i to je način na koji ga mogu zastaviti (odmaknuti mikrofon od njegovih usta i postaviti novo pitanje!), neću se dati omesti njegovim opaskama, niti ću dozvoliti da on/ona kontrolira situaciju.

Kako ću se postaviti prema sagovorniku? Bez obzira da li mu vjerujem li ne, da li ga podržavam ili ne, uvijek ću imati na umu da treba da predstavljam svoju publiku. Oni od mene očukuju da postavim pitanja koja bi i oni postavili kad bi im se ukazala prilika. Još u pripremi pitanja, imam publiku na umu, moje prijatelje, roditelje, komšije...

Ukoliko želim sagovornika suočiti sa stavovima drugačijim od njegovog, formulisaću pitanje sa “vaši oponenti kažu” ili “čuje se u javnosti”...najbolje će biti ako imam ime i prezime čovjeka koji je dao izjavu suprotnu stavovima sagovornika.

Ukoliko sagovornik počne koristiti žargon, manje poznate pojmove, skraćenice, uljudno ću ga prekinuti i zamoliti da objasni o čemu govori. Ako ga ja ne razumijem, vjerovatno neće ni moja publika.

Tražiću dodatna pojašnjenja, postavljaću potpitanja...

Završit ću intervju u momentu kad sam siguran/a da je cilj postignut, da imam zanimljiv i informativan materijal, odnosno da imam “isječak” koji ću moći iskombinovati sa ostatkom materijala.

Prije nego izađem sa mjesta snimanja, provjeriću još jednom da li je intervju zaista i snimljen! Manje je nezgodno primijetiti grešku na licu mjesta, nego se vratiti sutradan...

Prije emitovanja, uredniku/producentu ću ostaviti najavu za intervju. Ko je bio sagovornik, šta je povod razgovora, Zašto je i kome je važno to o čemu smo pričali?

(Po trening materijalima BBC-ijeve Škole novinarstva priredila Nela Kačmarčik)