Iako uspon novih tehnologija nije okončao gledanje televizije, zasigurno ga je transformisao.

Uzajamno djelovanje tehnoloških promjena (u proizvodnji, distribuciji i prijemu medijskogsadržaja), tržišnih promjena (internacionalizacija, komercijalizacija i koncentracija), te promjena u ponašanju publike, koje sve zajedno stvaraju nove uvjete za tradicionalne medijske aktere, dovodi samu ideju komunikacija pred izazove i mijenja svaki aspekt ponude, prijema i korištenja programa. Svjedoci smo i živimo u središtu suštinskog procesa kojim se mijenja odnos među tehnologijama, industrijama, tržištima, žanrovima i publikama.

Neki od tih izazova su obećavajući i donose prednosti reza konzumente, medije, komunikacijske industrije i države. Među prednostima za publiku su veći izbor i bolji tehnički kvalitet prijenosa slike i zvuka za konzumente, prijenosni i mobilni televizijski prijem, interaktivne i participatorne medijske tehnologije, prijenos moći s onih koji određuju raspored emitovanja i emitera na publiku/korisnike medijskog sadržaja i usluga. I mediji i komunikacijske industrije imaju korist od procesa digitalizacije: stvaranje perspektive i za hardver i za programe zahvaljujući digitalnoj kompresiji i univerzalnosti formata, konvergencija usluga, niže cijene prijenosa i globalizacija distribucije digitalnog sadržaja. Neke od koristi za države su efikasnija upotreba frekvencijskog spektra i mogućnost dopiranja do stanovništva koje živi u područjima u kojima trenutno nije u mogućnosti primati signal zbog ograničenja spektra, dok je veći pristup programima za manjine jedna od dodatnih vrijednosti digitalizacije.

Drugi izazovi digitalizacije se istovremeno mogu smatrati i prijetnjom. Među mogućimnedostacima su društvena isključenost (tj., neki pripadnici društva je, možda, sebi ne mogupriuštiti), izuzetna iscjepkanost publike, kao i iscjepkanost javne sfere, smanjenje društvene inacionalne integrativne uloge medija, pad prihoda od reklamiranja zbog izuzetne iscjepkanosti tržišta (što bi medijske kuće moglo prisiliti da potraže druge izvore prihoda), medijska koncentracija itd.

Kada se govori o radiodifuziji u digitalnom dobu, rasprave su uglavnom usmjerene na pitanjeuvođenja digitalne televizije. Predviđeno je da digitalizacija emitovanja, tj., zamjena analogne televizije, u mnogim evropskim zemljama bude okončana do 2012. godine, a u ostalim najdalje od 2015. Nakon 17. juna 2015. godine evropske zemlje više neće imati potrebu štititi analogne servise susjednih zemalja. Analogni signal će biti isključen, što će neizbježno utjecati na cijeli lanac medijske industrije, od davalaca sadržaja i usluga do publike.

Novi trendovi kojima se preuređuje cijela medijska slika predstavljaju naročit izazov za javne radio-televizijske servise, jer ne samo da se mijenjaju tehnički uvjeti njihovog rada već je nužno i određivanje novog koncepta njihove tradicionalne uloge i ciljeva.

Čak je i sama ideja javnih servisa dovedena u pitanje. U toku je proces pretvaranja „javnosti“ ukonzumente. Vode se rasprave o tome kakve „usluge“ treba ponuditi, dok „emitovanje“ sada predstavlja samo dio aktivnosti.1 (Nissen, 2006)

Tokom historije evropskih javnih RTV servisa u više navrata vodile su se rasprave o definiciji i opravdanosti javnih servisa, a sada su rasprave ove vrste prožete argumentima o utjecaju digitalizacije.2 Povrh toga, tu su i vanjski pritisci domaćih i transnacionalnih aktera (tj., komercijalnih medijskih kuća), kao i međunarodnih institucija, kao što je Svjetska trgovačka organizacija, „koje kao da žele da se odnose prema televiziji, čak i kulturi, kao prema samo još jednoj robi“.3

Iscjepkanost publike, pad gledanosti javnih RTV servisa, slabljenje integrativne uloge javnihservisa te opadanje javne podrške za javne servise mogli bi dodatno dovesti u pitanje obaveznu RTV taksu i javno finansiranje. Time se budućnost javnog servisa stavlja pod veliki upitnik i navodi mnoge da se zapitaju da li je javni servis gotov.

Ipak, postoje i oni koji tvrde da potreba za javnim medijskim servisima neće nestati u novomkontekstu. Kao što nas podsjeća Marko Milosavljevič, „mnoštvo kanala automatski ne donosi pluralitet izvora i sadržaja. Razlog za postojanje javnog RTV servisa ostaje isti kao što je i danas“.4

Polazna pretpostavka našeg istraživanja je da će nam i dalje biti potrebne javne vrijednosti i zastupanje interesa javnosti u medijskim uslugama kao sredstvu društvene, kulturne i političke povezanosti u demokratskom društvu. Također smo pretpostavili da komercijalni davaoci medijskog sadržaja nisu u stanju sami vršiti tu funkciju i da se javni servisi stoga moraju strateški suočiti s novim izazovima, čime bi se omogućila njihova održivost i razvoj u digitalnom okruženju. Naše istraživanje je imalo dva glavna pitanja: U kojoj su mjeri javni servisi u pet odabranih zemalja Jugoistočne Evrope spremni da se suoče s novim izazovima? Koje aktivnosti i politike su potrebne za osiguranje opstanka i razvoja javnih televizijskih servisa u digitalnom okruženju?

Kliknite za cijeli članak.

Objavljenja je i dostupna i engleska verzija teksta.