Čini se da je jedna od omiljenih razbibriga profesionalnih aktera u javnom prostoru glavnog grada Bosne i Hercegovine definisanje dozvoljenih razmjera slobode govora. Reklo bi se, ko o čemu, a X već o poštenju, kako nas poučava stara narodna izreka. Tako i nikako drugačije mediji i javne ličnosti jedni drugima u kontinuitetu i sa zastrašujućom predanošću govore ko ima pravo šta, plus kome, plus kad reći, pa ispada da slobodu govora valja štititi upravo od onih koji bi trebali da žive od svakodnevnog praktikovanja dotične.

Gdje je tu greška? Odakle ta posvemašnja potreba da se ograniči sloboda govora?

Naravno, bilo kakvo bavljenje slobodom govora u BiH samo u kontekstu sarajevskih medijskih ratova zaslužuje prijekor sličan onom koji je svojevremeno Kiš uputio Borhesu - zbog nazivanja zbirke priča o prostitutkama i lopovima Univerzalnom istorijom beščašća, i to u vijeku koncentracionih logora, plinskih komora i gulaga, s obzirom da istovremeno vlasti u Republici Srpskoj slobodu govora shvataju kao privilegiju članstva u privatnom klubu i da to shvatanje ima vrlo konkretne čak materijalne posljedice. Naime, vlasti u Republici Srpskoj komuniciraju isključivo sa lojalnim medijima i ta se komunikacija odvija u potpunosti po diktatu vlasti, kako u pogledu forme tako i u pogledu sadržaja.  Bilo kakvo skretanje s lojalističkog kursa medije može lako koštati profesionalnog i finansijskog opstanka, a ima indicija da ni neke druge vrste vaninstitucionalnih mehanizama nisu strane vladajućoj 'kumpanjiji'. No upravo zato situacija u RS ne bi trebala biti predmetom bilo debatnog gimnasticiranja, bilo medijskog ćakulanja, već konkretnih političkih akcija i možda još konkretnijih pravnih lijekova, jer je u pitanju kršenje temeljnih principa demokratskih procesa koji su garantovani ustavnim aktima države i njenih sastavnih jedinica.

Moralom po politici

 

Prije nego se pozabavimo ograničavanjem slobode govora, međutim,  valja nam se prihvatiti razgraničavanja tj. uspostavljanja bitnih distinkcija, nasuprot uvijek zavodljivim ali i problematičnim podrazumijevanjima, tek toliko da bi svima bilo jasno o čemu se zapravo govori.

Evo najbitnije takve distinkcije: Sloboda govora tj. praktikovanje slobode govora se može tretirati kao stvar etike ili kao stvar politike.

Potpuno razgraničenje između etičke i političke dimenzije kod ograničavanja slobode govora naravno nije moguće, ali je poimanje razlike analitički neophodno jer kriteriji zaštite pojedinca kao ličnosti i kriteriji zaštite javnosti u cjelini ili bilo kojeg njenog elementa, kolektivnog ili individualnog, nikako ne mogu biti isti. Prag zaštite pojedinca kao privatne ličnosti mora biti znatno viši i kriteriji znatno strožiji no prag zaštite javnosti i javnih ličnosti. Preciznije, sve ono što može štetiti pojedincu kao privatnom licu ne mora nužno štetiti političkoj zajednici, naprotiv – ponekad je i od koristi, naročito ako je u pitanju javna ličnost. Dovoljno je prisjetiti se slučaja Clinton-Levinsky: gotovo pa arheologija intime koja bi uzrokovala mučninu čak i kao epizoda sapunice i vrlo vjerovatno rezultirala podebljanom oznakom RODITELJSKA PAŽNJA u tom slučaju je bila u potpunosti opravdano javna i detaljna jer je politički ulog bio neprocjenjiv – odnos nosioca najviše funkcije izvršne vlasti spram vladavine zakona, koji je ta vlast inače dužna sprovoditi kao izraz volje neprikosnovenog suverena u demokratiji, tj. naroda. U prevodu, lagao čovjek ne onako, za oko kuće, nego za oko Bijele kuće, dakle kao Predsjednik, što je pravno kažnjivo a politički skupo.

Upravo zbog političke važnosti slobode govora pitanje kriterija ograničavanja slobode govora u javnosti ne smije biti tretirano iz moralističkog/ moralizatorskog ugla, naročito kad se moral, kao u BiH, shvata kao kakva univerzalizovana kombinacija bontona za stidljive šiparice s početka 20. vijeka i eksplicitne političke afilijacije.

Ako se sloboda govora problematizuje u kontekstu javne sfere, tretirati je kao pitanje politike jeste, dakle, kudikamo relevantnije, s obzirom da je sloboda govora u javnosti politička sloboda koju demokratska politička zajednica garantuje, ili ne, u jednakom opsegu i stepenu svim svojim članovima, u skladu s temeljnim principom ravnopravnosti, koji je kao beskrajno pojednostavljen i sasvim uopšten princip neupitan, koliko god njegovo konkretizovanje bilo kompleksno.

Politička sloboda govora je više od prava pojedinca u demokratskom režimu – ona je jedan od ključnih političkih instrumenata i upravo zbog svoje instrumentalne vrijednosti, za zajednicu u cjelini kao i za pojedince i grupe unutar nje, ne podliježe istim ograničenjima kao sloboda govora u etičkom smislu iako se, uslovno rečeno, pretjerane manifestacije i jedne i druge mogu juridički tretirati, tj. biti predmetom pravnih sporova u slučaju narušavanja ugleda ličnosti, falsifikovanja istine, raspirivanja mržnje između grupa usljed različitosti po raznim osnovama i sl. Kako se to reguliše, zavisi prvenstveno od zakonskog okvira.

Upravo zbog političke važnosti slobode govora pitanje ograničenja tj. kriterija ograničavanja slobode govora u javnosti ne smije biti tretirano iz moralističkog/moralizatorskog ugla, naročito kad se moral, kao u BiH, shvata kao kakva univerzalizovana kombinacija bontona za stidljive šiparice s početka 20. vijeka i eksplicitne političke afilijacije. Drugim riječima, ne smije se 'lajati' 'nako, kao beslovesni i neosviješteni pas uličar na mjesec ili jednako beslovesnu i neosviještenu mačku na drvetu, nego isključivo svrsishodno i iz konkretne avlije, temeljito markirane lučenjem odgovarajućih nacionalnih žlijezda, neumornih u službi političkih mecena i gospodara. U tom instrumentalizovanom lajanju su političke nekorektnosti jedan od najpopularnijih alata za postizanje ekspresivnosti izraza, ali 'mjera' ne biva narušena, samo neka se ne psuje!

Moral, koliko god bio neotuđivi aspekt postojanja društva, ne dopušta raspravu i sukob uopšte, za razliku od politike koja od rasprave i konfrontacija živi i kad ih zabranjuje, i to rasprave i konfrontacija u kojima argumenti razuma i retorike jesu neodjeljivi. Moral društva može biti predmet rasprave, u cjelini ili određenim segmentima, ali sam je rijetko diskurzivan, naprotiv – najčešće je imperativan u svakodnevnom životu, što ga i čini problematičnim u pluralizujućim ili pluralizovanim sredinama. Moral je sistem formula (''Ovo je pristojno. Ono nije. Ovo se smije. Ono ne.'') kojim se problemi rješavaju i dileme otklanjaju bez suvišnih zašto, čime se možda održava higijena društva, ali se takođe društvo zamrzava u određenim obrascima dominacije i subordinacije na temelju toga ko određuje kriterije dopuštenog i na temelju kojih vrijednosti. Sasvim protivno tome,politika istovremeno i rješava i generiše probleme, a generiše ih ne tek slučajno, kao nuspojave rješenja, nego je njen smisao, između ostalog, i u problematizovanju opšteprihvaćenih obrazaca, pa i onih diktiranih moralom. (Kroz te sukobe se, između ostalog, i konstantno redefinišu odnosi moći, što je možda i jedina nada nemoćnih!) Ako bi sloboda govora u politici podlijegala ograničenjima koja proizlaze iz morala, baš kao i ograničenjima koja uređuju sferu nauke, uslijedilo bi možda i potpuno zatvaranje političkog prostora.

Shodno tome, u raspravi o slobodi govora kao političkoj kategoriji ne možemo tretirati odsustvo elementarne uljudnosti lokalnih novinara čiji analitički i kritički tekstovi i komentari sadrže i iscrpne neduhovite prikaze tjelesnosti glavnih likova.  Neuljudnost sudionika javne komunikacije je legitimna tema za problematizaciju, ali nije u istoj ravni kao politička sloboda govora. Javnost nije privatna kuća u kojoj su ljudi pozvani ili nepozvani gosti, dobri domaćini ili bahati posjetioci. U javnosti se ne iznose samo istinite ili argumentovane tvrdnje, niti su one istinite i argumentovane uvijek dobro upakovane. U javnosti koja teži pluralizmu jednostavno ne stoji zahtjev da se 'ponašamo', mada bi teško bilo pobiti tvrdnju da od malo lijepog ponašanja i više nego malo pismenosti ne bi bilo neke štete, naprotiv.

U tom pogledu je kao objekat vježbe iz seciranja in vivo izuzetno zanimljiva do nedavno dominantna debata u javnom prostoru Bosne i Hercegovine između dvije medijske struje – jedne kompaktne i homogene jer joj se granice poklapaju s imovinsko-pravnim granicama Avazove kuće, a druge uglavnom nalikujuće rogovima u vreći i ujedinjene isključivo nepripadanjem Avazu, mada ima naznaka da se i rogovi u odgovarajućoj vreći zvanoj predizborna godina daju složiti. U najbanalnijoj formi rečeno, šta je tu i ko kome smio reći jeste pitanje upravo granica slobode govora u smislu njenog političkog značaja i nikako to ne treba brkati s etičnošću.

Slobodom govora po pluralizaciji

Jeste etički neprihvatljivo u javnosti se baviti tjelesnošću ljudi (osim prikaza natjecanja u ljepoti, što je, opet, jad i čemer za sebe), a posebno je to nedopustivo ukoliko se na taj način zapravo nastoje diskreditovati njihovi stavovi. Fizionomija se, naime, ne može diskreditovati, nemamo joj šta vjerovati ili ne, ona jednostavno jeste i svakom od nas svoju valja nositi.  Narod bi rekao, neslana šala, koja obično ponajviše govori o autoru, ali i o sredini kojoj je to namijenjeno. Umirujuće bi djelovalo povjerovati da se radi o palanačkoj svijesti koja se naslađuje fizičkim manjkavostima, kako je zborio R. Konstantinović, jer bi to značilo da se možemo nadati nekakvom civilizacijskom napretku, ali ne treba zaboraviti da još ni jedno društvo u istoriji nije sebe lišilo 'cirkusa nakaza' u nekom obliku, odnosno instrumentalizacije navodno manjkave tjelesnosti pojedinaca poradi uveseljavanja širokih narodnih masa. Odavno je političarima poznato da ništa tako ne umiruje beznadežne u gomili kao prikaz tuđe ogoljene, usamljene i izolovane beznadežnosti.

Drugim riječima, radikalno shvaćena sloboda govora, čini se, ne dopušta fetišizaciju i tabuiziranje bilo čega, pa ni sebe same. U tom slučaju, nema prepreke da se jedna od temeljnih vrijednosti pluralističkog demokratskog društva, što sloboda govora jeste, instrumentalizuje kako bi se odbranilo pravo jedne političke i, generalno, javne ličnosti da zahtijeva ograničavanje te slobode govora, u ovom slučaju na temelju identiteta govornika.

Spomenutim povodom (ili povodima, jer ih je u nas svugdje i svagda, s obzirom da učesnici javnih diskusija odriču pravo glasa svojim oponentima na temelju dijagnoza, sudskih presuda, krivičnih tužbi i sl, koje im opet izriču oni sami, s apsolutnom sigurnošću svojstvenom univerzalnim laicima; pri tome se, naravno, ignoriše mogućnost da i osobe s raznoraznim dijagnozama, presudama i procesima itekako imaju pravo na oglašavanje u javnoj sferi! ), dakle, može se raspravljati o inteligentnosti ili neinteligentnosti, primjerenosti ili ne, neučtivosti ili ne, te prakse; može se i putem suda zahtijevati kompenzacija za uvredu nanesenu ličnosti. Ali politička zajednica – na žalost! - nije neukusnim opaskama bitno oštećena, nisu uzdrmani njeni vrijednosni temelji niti je njen politički kurs promijenjen.

Međutim, po zajednicu koja na temelju ustava teži vrijednostima pluralizma, u nedavnoj prošlosti bolno i vrlo fizički negiranom faktu postojanja ove zajednice, kao što je to slučaj sa Bosnom i Hercegovinom, politički je opasno zahtijevati da 'o svojima samo svoj govori'. To bi bila suština opaske Fahrudina Radončića o podobnosti Duške Jurišić – Jurišićka nije apsolutno nepodobna, no samo za određene teme jer su, tako ispada, one privatna svojina jedne vjerske zajednice koja je, opet, vrlo aktivna u javnosti. Ako vam se zavrtilo od ovog presipanja javnog u privatno i obratno, tako i treba: upravo vrtoglavo se ovdje pribjegava privatnom kad se nešto želi proglasiti nedodirljivim a istom se brzinom vraća u javno,  ne bi li se opet zaštitilo  privatno i sve tako u krug, po potrebi.

Izdvajati samo slučaj Radončić-Jurišić u ovom pogledu je ipak u najmanju ruku selektivno. Medijska javnost BiH sva puca od podobnosti -  po osnovu titula ili stranačke pripadnosti, po osnovu nacije i (ne)vjere, po osnovu ko s kim kafu pije. Zato nije zgoreg napomenuti da poenta ovog teksta nije odbrana D. Jurišić od F. Radončića, već odbrana slobode govora od lokalnih javnih likova koji slobodu govora vide kao vlastitu prćiju pa je onda, kao kakvi naprasno velikodušni feudalci, povremeno dodjeljuju lojalnima. Npr. ista poštena građanska inteligencija koja se zgraža nad Radončićevom izjavom, pravo na slobodno izricanje stavova uporno odriče anonimnim/pseudonimnim učesnicima diskusija na Internetu, tzv.  'forumašima', što je jedna od dodirnih tačaka tog dijela intelektualne javnosti sa onim dijelom koji Radončića, opet, brani.

Paradoks slobode govora

Pitanje je, ipak, da li se i izjave kakva je Radončićeva i ine mogu braniti na temelju  principa slobode govora, nije li to paradoksalno ili čak glupo? Zapravo, nije ni jedno niti drugo.

Mogućnost odbrane ograničavanja slobode govora na temelju upravo slobode govora proizlazi iz samog korijena problema slobode govora, jer ona jeste problem i kao princip i kao konkretna društvena praksa. Naime, čini se da ni sloboda govora kao princip niti pluralizacija javnosti kao društveni proces koji počiva na tom principu ne raspolažu nikakvim ugrađenim samoodbrambenim mehanizmom koji bi ih očuvao od samouništenja. Drugim riječima, radikalno shvaćena sloboda govora, čini se, ne dopušta fetišizaciju i tabuiziranje bilo čega, pa ni sebe same. U tom slučaju, nema prepreke da se jedna od temeljnih vrijednosti pluralističkog demokratskog društva, što sloboda govora jeste, instrumentalizuje kako bi se odbranilo pravo jedne političke i, generalno, javne ličnosti da zahtijeva ograničavanje te slobode govora, u ovom slučaju na temelju identiteta govornika.

Zašto bi bilo nedopustivo dovesti u pitanje i, u krajnjoj liniji, pomjeriti granice slobode govora u pluralizirajućem društvu koje je tekovina stoljeća političke borbe za prihvatanje otvorenosti političkih rješenja, a ta otvorenost je opet tekovina borbe za neometano kritičko preispitivanje društva, njegovih vrijednosti, ciljeva i principa?  Nije li to upravo ostvarenje slobodne i pluralne javnosti, a dream come true? Jednom kad se 'raskomotimo' u ovom rezonu, možemo otići i dalje. Zašto, kao ravnopravni sudionici javne debate, ne bismo imali pravo negirati Holokaust ili genocid u Srebrenici?  Zašto se, u krajnjoj liniji, rasizam, fašizam ili bilo koji drugi oblik kolektivističke isključivosti ne bi mogao braniti uz pomoć principa slobode govora i s pozicija radikalne pluralizacije javne sfere?

Pluralizacijom protiv hijerarhijskog društva

Nepostavljeno a možda i neprepoznato pitanje u pozadini ove dileme je pitanje značaja pluralizacije kako sadržaja tako i sudionika javne komunikacije, u krajnjoj liniji – njen raison d'être, što je od suštinskog značaja za iscrtavanje granica slobode govora u savremenoj demokratiji.

Pluralizacija, naime, ne podrazumijeva neutralnu transformaciju javne sfere. Radikalno otvaranje javnosti je normativni projekat u temelju kojeg je nastojanje da se svim onim pojedincima i grupama koji iz raznoraznih razloga (kao što su socioekonomski položaj, politička marginalizacija ili i diskriminacija, kulturalni faktori, itd.) imaju vrlo ograničen pristup javnosti ili ga uopšte nemaju, osigura da u javni prostor komuniciraju svoje viđenje društvene zbilje što, opet, ne znači puko glasanje u prazno već i pravovremeno dosezanje odgovarajućih, i odgovornih, recipijenata. Ta vrsta prepoznavanja i priznavanja ravnopravnosti sudionika bi možda trebala značiti i usvajanje određenih normi komunikacije u javnosti, uslovno rečeno – uljuđivanje komunikacije a protiv vladavine predrasuda i stereotipa. Međutim i teoretičari radikalne demokratije koja podrazumijeva radikalnu pluralizaciju javne sfere još uvijek tragaju za pristupom formulisanju nekakvih opšteprihvatljivih normi komunikacije koji ne bi podrivali pluralnost javne  sfere. Možda to radikalno pluralizovana javnost može uraditi iznutra i sama, a možda će morati spas potražiti u civilizacijskom efektu djelovanja države u javnosti.

Kako god se odvijalo i ma kako uspješno ili neuspješno to uljuđivanje bilo, međutim, pluralizacija neuljuđene i uljuđene javnosti podjednako ne podrazumijeva da oni koji su u javnoj sferi uveliko odomaćeni, zahvaljujući raznim vidovima moći, uživaju tržišno i politički zagarantovani monopol na predstavljanje društvene zbilje (naročito kako spoj moći i potpuno otvorenih kanala komunikacije najčešće rezultira interpretacijom do fabrikacije), te tako sve jednako slobodno govoreći, uskraćuju drugima isto to pravo.

Otkud onda zabuna, zašto se isključivost brani s pozicija radikalnog pluralizma? Moglo bi se upustiti u postmodernističke spekulacije pa s teoretskog Olimpa tvrditi da pluralizovana javna sfera jeste sasvim neutralno laissez-faire igralište za sve koji igraju isključivo po, opet naizgled, neutralnim pravilima tržišne utakmice i javne debate pa će da pobijedi bolji.

Sloboda govora kao i sve ljudske slobode ne može biti apsolutna, ali baš zato što je politička kategorija i njene granice su političke. Političke kategorije ne podliježu apsolutnim i univerzalnim principima već aristotelovskoj mjeri, mjeri u smislu srazmjernosti aktera i situacije koja se nikako ne može odmjeriti unaprijed i za vjeki vjekova. Iz toga slijedi zaključak da je, u zajednici koju je neprikosnovenost identiteta koštala ljudskih života, ukidanje prava na riječ po osnovu nepodobnosti identiteta nepriMJEREno i istorijskom momentu i političkoj viziji.

No ovakvo teoretisanje, na stranu što je beskonačno i nesvodljivo na razmjere političke prakse, u ovom slučaju samo zamagljuje stvarnost, a možebit je i namjerni pokušaj da se vuku surove političke konkretnosti natuče nevinobijelo runo apstrakcije. Pogrešno tumačenje pluralizovane javnosti kao poligona za nesmetan odstrel drugačijih je dio bezobzirne strategije obespravljivanja. Pokušaj da se pomoću bilo kojeg univerzalnog principa (u diskutovanom primjeru je u pitanju princip identiteta) ograniči sloboda govora nije ništa drugo do nastojanje da se na nekom osnovu uspostavi hijerarhijska struktura društva i eliminiše načelo ravnopravnosti garantovano rođenjem u ljudskom rodu. Sloboda govora kao i sve ljudske slobode ne može biti apsolutna, ali baš zato što je politička kategorija i njene granice su političke. Političke kategorije ne podliježu apsolutnim i univerzalnim principima već aristotelovskoj mjeri, mjeri u smislu srazmjernosti aktera i situacije koja se nikako ne može odmjeriti unaprijed i za vjeki vjekova. Iz toga slijedi zaključak da je, u zajednici koju je neprikosnovenost identiteta koštala ljudskih života, ukidanje prava na riječ po osnovu nepodobnosti identiteta nepriMJEREno i istorijskom momentu i političkoj viziji.

Epilog

No u cijeloj ovoj tegobnoj priči možda se ponajmanje treba brinuti za domaće medije i njihovu slobodu govora. Nije slučajno da su u ovom regionu do sada preminule samo dvije ozbiljne novine, svojevremeno sarajevski Svijet, ako ga se iko još sjeća, i relativno nedavno splitski Feral Tribune (a evo se ni www.e-novine.com ne ćute baš najbolje!). Očigledno ima slobode i 'slobode' govora,  a razlikujemo ih po (ne)otpornosti na kvantifikaciju. Treba se brinuti za one obične smrtnike koji u medijima gledaju upravo medije vlastite slobode govora i zaboravljaju da i oni koji se kao brane i oni koji kao napadaju u ovoj priči funkcionišu isključivo kao glasnogovornici raznih struktura moći. Krajnji rezultat uzajamnog ograničavanja slobode govora bi mogao biti preobraženje javnosti u rulju kojoj su ponuđene dovoljno adrenalinske igre pa joj ne treba ni hljeba, a kamoli slobode govora iskorištene u svrhu razotkrivanja istinski mučnih slojeva političke zbilje u BiH.