Od medijske retorike do djelatnog fašizma
Od medijske retorike do djelatnog fašizma
Sinoć su na Fakultetu Političkih nauka u Sarajevu upriličena dva korisna događaja koja ponajbolje prokazuju ulogu novinarstva u kreiranju realnosti, odnosno kako neetičko propagandno novinarstvo zapravo ima zadatak stvaranja onakve stvarnosti koja odgovara naručiocima tekstova. O tome je, predstavljajući svoju knjigu „Zločin u 19:30“, govorio novinar i analitičar, ratni urednik „Oslobođenja“, Kemal Kurspahić, dok je Boro Kontić, direktor sarajevskog Media Centra u dokumentarnom filmu „Godine koje su pojeli lavovi“ istražio gdje su i šta rade novinari koji su devedesetih godina monstruoznim dezinformacijama kreirali šovinizam i nacionalnu mržnju.
Kurspahić je najprije govorio o novinarima koji su čuvali dignitet profesije kao što su Rizo Mehinagić, nekadašnji urednik „Oslobođenja“, Staša Marinković, nekadašnji urednik „Borbe“ i Joško Kulišić, nekadašnji glavni i odgovorni urednik „Slobodne Dalmacije“. Kulišić je bio urednik „Slobodne“, kada se, kao podlistak, pojavio začetak onoga što će postati jedan od najprofesionalnijih magazina u bivšoj Jugoslaviji – „Feral Tribune“. Kurspahić je također govorio o transformaciji medija nestankom jednopartijskog sistema i dolaskom nacionalista na vlast.
Objasnio je na koji način su mediji u Srbiji postali uslužna djelatnost nacionalistima i kako su kreirali lik Slobodana Miloševića kao „vožda“, istovremeno vršeći misiju prekodiranja ljudi sa koncepta „bratstva i jedinstva“ na koncept „vekovne mržnje“. Istovremeno u Hrvatskoj dolazi do etničkog i ideološkog čišćenja medija od nepodobnih te lansiranja maksime: „Laganje za domovinu“.
Kurspahić je istakao da u „Oslobođenju“, čiji je bio glavni i dogovorni urednik, nikada nije došlo do preuzimanja lista od strane vlasti, te da se list i u najgorim mogućim ratnim uslovima držao profesionalnih standarda. Kurspahić je kao primjere odanosti profesiji, a ne ideologiji istakao primjer dopisnika „Oslobođenja“ iz Zvornika Kjašifa Smajlovića, koji je ubijen na svome radnom mjestu, fotoreportera Salku Kondu, koji je poginuo od granate koja je pala dok je snimao ljude u redu za hljeb, ili primjer reportera Vlade Mrkića, koji je zbog profesionalnog izvještavanja iz Bijeljine 1. aprila 1992., bio legitimisan od strane Arkana, koji ga je upitao da li je Hrvat, na što je prisutna Biljana Plavšić odgovorila: „Nije Željko, Srbin je, al' vidiš kakav.“
Film Bore Kontića „Godine koje su pojeli lavovi“ počinje intervjuom novinarke beogradske televizije sa izvjesnim srpskim zapovjednikom, koji obznanjuje kako se iz Pionirske doline čuju krici djece koju muslimanski ekstremisti živu sijeku, kako bi njihovo meso bacali lavovima. Autora put vodi u Zagreb, Sarajevo, Tuzlu i Podgoricu, a poticaj mu je bio krivična prijava Nezavisnog udruženja novinara Srbije Tužilaštvu za ratne zločine Srbije protiv NN lica za ratno huškanje. Film zapravo govori o djelovanju nacionalističkih misionara: Milorada Komrakova, Milijane Baletić, Vesne Jugović, Jovana Plamenca, Smiljka Šagolja, Vedada Spahića i drugih. Kontić ih je uglavnom uspio pronaći. Milorad Komrakov, urednik vijesti RTS-a je ugledni publicist, novinarka Milijana Baletić vraćena na posao u RTS-u, Jovan Plamenac, nekadašnji ratni reporter podgoričke Pobjede je postao srpski pravoslavni sveštenik, koji „okajava“ grijehe lošeg novinarstva, Smiljko Šagolj je doktor nauka, Vedad Spahić, jedan od urednika fašističkog lista „Zmaj od Bosne“ predaje na univerzitetu.
U filmu je svakako najinteresantniji slučaj Mileta Mutića, direktora fašističkog „Kozarskog vjesnika“ i novinara Radija Prijedor, koji, kao uposlenik Narodnog pozorišta u Prijedoru režira predstavu „Grobnica za Borisa Davidoviča“, po romanu Danila Kiša. Radio Prijedor je odigrao jednu od glavnih uloga u medijskom demoniziranju Bošnjaka, koji su deportirani u logore Manjača, Keraterm i Trnopolje u okolini ovog grada.
Film se osim proizvođačima mržnje, bavi i recipijentima, pa se tako susrećemo sa crnogorskim rezervistom, koji svoj razlog dobrovoljnog prijavljivanja u JNA i odlazak na dubrovačko ratište tumači dirnutošću medijskim izvještajima o hrvatskim zločinima nad srpskom djecom. Sve ovo svjedoči da su nacionalistički mediji imali jasnu strategiju kako djelovati ljudsku psihu i kako tim putem ostvariti interese svojih režimskih nalogodavaca.
Iz svega navedenog možemo izvući vrlo zastrašujući zaključak. Jasno je da patriotsko novinarstvo podrazumijeva uvezivanje vladajuće ideologije i novinarstva u jedan sistem, no koliko ovaj sistem nalikuje sprezi mega-korporacija i medija u njihovom vlasništvu, koji se sve više svode na uslužnu djelatnost svojim vlasnicima i, što je najopasnije, kreiranje realnosti u njihovom interesu.
------------------------------------------------------
Tekst prenosimo uz dopuštenje sa portala Radio Sarajeva (radiosarajevo.ba).