Ratni nadrealisti okupili su se krajem juna 1992. Zanimljivo, gotovo u kompletnom izdanju. Tu su ljudi koji su napravili prvu radio emisiju maja 1981. ali i kasnija TV izdanja. Dakle, i Zlatko Arslanagić, Đuro i naravno Zenit, Elvis, Sula, Šiber. Čak i Srđan Velimirović koji je uvijek bio „čovjek iz sjene“ njihovih poduhvata. Nele Karajlić u martu 1992. je napustio Sarajevo i nikad se više nije vratio. Od novih tu su Saša Petrović te Haris Aljević (Gigo), Haris Memija i Almir Čehajić (Batko). Cijela priča dobila je odmah na značaju.

Meni se činilo da samo nadrealisti nedostaju pa da naš rat bude kompletiran. S druge strane, kad je grad napadnut moraju ga braniti svi. Izdanje Dežurnog mikrofona od 28. juna imalo je uvodnu veselicu pod naslovom Folk fildžan - top lista narodne muzike sa intrigantnim uvodom - Jel¸to Pat? Nije! Jel to Pam? Nije! Jel¸to, ko je to? Folk Fildžan. Neprikosnoveni DJ bio je Elvis J. Kurtović.

Fildžan će biti okosnica svih radio izdanja. Našao je mjesto i u TV serijalu ratnih nadrealista koji je sniman i montiran od septembra 1993. do septembra 1994. godine. Ipak, da sve nije propalo u neko doba skromno će se ukazati i jedan Rock fildžan.

U ratnom Sarajevu ogroman problem bio je okupiti ljude. Svako kretanje pa čak i par ulica od kuće predstavljalo je rizik. Okupiti desetak ljudi u gradu izgledalo je kao složena operacija. Da bi pojednostavili naš je dogovor bio da ih čekam svake subote tačno u dva sata ispred Studentskog doma na Bjelavama. Ispostavilo se da je taj prostor najbliži svima. Svako od njih mogao je u pet minuta stići. Ja sam dolazio kombijem RTV- a i pamtim znake nervoze kod naših vozača ako se svi ne pojave u predviđeno vrijeme. Svako čekanje duže od par minuta činilo nas je uznemirenim. Niko nije volio čekati. Izgledalo je lakše i sigurnije dok se krećeš. Ja sam se uspio ubijediti da ako sam u kombiju ništa ružno nikom ne može da se desi. Iako je ta subotnja relacija bila rizična pa i opasna, kao što je opasno bilo uopšte hodati ratnim Sarajevom, uglavnom smo bez problema dolazili do sivog doma i sutra se nakon emisije svi vraćali u grad. Svaka emisija podrazumijevala je noćenje u zgradi, nNajčešće na stolicama u hodniku ali bilo je i luksuznijih varijanti – na sastavljenim stolovima u zavučenom studiju gdje te niko, a to je značilo ni granata, ne mogu pronaći. Samo jedne subote morao sam ostati u zgradi i po njih je otišao vozač. Tada je jedan snajperski metak uletio u kombi tačno između prvog i drugog reda sjedala. Zamislite da je u kombi koji glavnom ulicom juri više od 100 kilometara na sat uletio metak, ispaljen iz pravca Metalke sa Grbavice i proletio kroz dva prozora, između dva reda sjedala i sve je prošlo bez mrtvih. Jedino se dobar dio stakla prosuo po Sulinom licu. Na desetine onih najmanjih parčića zasulo mu je lice. Ostali su prošli gotovo bez ogrebotine. No, to Suli nije smetalo da uglavnom briljira kao u ovoj ulozi reporterke iz Beograda uživo sa Štafete ratosti:

Ono što uvijek pamtim sa snimanja nadrealista još iz radijskih početaka 80-tih jeste čista radost. Kad se prisjetim tih dana prvi osjećaj mi je neobuzdani smijeh koji je pratio višesatna snimanja. I mislim da se to na neki način prenosilo u svaku emisiju. Naravno, postojale su i one duge pauze u kojima se ništa ne dešava, traži se inspiracija i sve izgleda kao da od posla neće biti ništa. Nešto slično je bilo i u ratnom Dežurnom mikrofonu. Jedan od rijetkih primjera kada je sve išlo u jednom potezu jeste „ukazivanje druga Tita na Dobrinji“. Dobrinja je jula 1992. bila mitsko mjesto sarajevske opsade jer je bila u dvostrukom obruču.

Ratni nadrealisti otkrili su dva nova talenta, Gigu i Batka. Batko je prešutio samo prvu emisiju. Izgledao je kao veliki kompjuter koji skenira prostor. Od naredne upoznali smo najglasniju osobu i predvodnika ekipe. U tim prvim emisijama ljeta 1992. snimano je više materijala nego što je moglo stati u Dežurni mikrofon. Najviše što smo mogli odvojiti bilo je od 8 do 10 minuta. Oni su proizvodili trostruko. Stoga su se, osim u ovoj emisiji, Nadrealisti pojavljivali još jednom na talasima Radija BiH,  svake subote nešto poslije 13 sati. Riječ je bila o serijalu „Vjetrovi rata“ koji je predstavljao slobodnu interpretaciju istoimene američke TV serije.

Negdje pred rastanak od Dežurnog mikrofona i radio verzije Nadrealista u ljeto 1993. jedan od poslednjih priloga pravili smo u formi već sličnih emisija na Radiju BiH. Te su emisije uvijek pored naslova imale i podnaslov koji ih je bliže određivao. Recimo, naslov „Putokaz“ i onda taj značajni podnaslov - emisija za naše građane koji su na privrememo okupiranim teritorijama. Ili neka druga, recimo naslov „Siluete“ i onda – emisija za naše građane koji su u izbjeglištvu, itd. Uglavnom je bilo „za naše građane koji su...negdje. I sad mi pravimo taj posljednji prilog i Batko, hvatajući dugi uzdah da dubokim glasom kaže naslov i onda istim intenzitetom saopšti samo podnaslov – emisija za naše građane kojima je pun k...c svega.