Mirko Klarin rad Haaškoga suda prati od početka, a od kraja 1998. stalno je u Haagu u Agenciji Sense koja izvještava sa suđenja. Razgovarali smo s njim na Haaškome sudu, baš kada se konačno iznosila završna riječ u slučaju Šešelj.

Još prije kratkog rata u Sloveniji novinar Mirko Klarin u svom je komentaru za „Borbu“ uputio apel da se osnuje međunarodni sud za zločine protiv humanosti. Sud nije osnovan, već se rat iz Slovenije prelio na druge države bivše Jugoslavije. No Klarin i ideja suda su se ipak sreli – na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Klarin rad Haaškoga suda prati od početka, a od kraja 1998. stalno je u Haagu u okviru Agencije Sense koja izvještava sa suđenja.

Sense je te 1998. godine osnovala grupa novinara iz Sarajeva, Zagreba i Beograda, koji su tada bili inozemni dopisnici svojih medija. Krenuli su vrlo ambiciozno s pokrivanjem politike međunarodne zajednice prema zemljama Zapadnog Balkana, ali je nakon pet-šest godina opstao jedino haaški dio projekta, kaže Klarin.

Sense je jedina agencija koja izvještava sa svih suđenja i Klarin navodi da od marta 2000, otkako rade tjedni televizijski pregled događaja u Tribunalu, do danas nisu propustili ni jedan sudski radni tjedan. Emisije Sense se prikazuju na nekoliko televizija, najviše u BiH (BHTV 1, RTRS, FTV), a na njihovim se internetskim stranicama mogu se sve naći (www.sense-agency.com).

S Mirkom Klarinom smo razgovarali na Haaškome sudu, baš kada se konačno iznosila završna riječ u slučaju Šešelj.

Tužiteljstvo je zatražilo 28 godina za Šešelja. Vi pratite to dugo i problematično suđenje od početka. Kako ga komentirate i kako su mediji izvještavali sa suđenja? Nisu li se često bavili trivijalnim detaljima, kao što je Šešeljeva stalna redikulizacija suđenja, umjesto vrlo ozbiljnim optužbama i dokazima?

To je jedan od najtežih predmeta na Haaškom sudu. Od početka je sve što je moglo krenulo naopako, najviše „zahvaljujući“ samom Šešelju, njegovoj opstrukciji suđenja, odnosu prema Sudu, optužnici i tužiteljima koje je optuživao da podmićuju i ucjenjuju svjedoke, ali dijelom i zbog sudaca i tužitelja, koji su se mijenjali.

Šešelj počeo štrajkati glađu u godini kada su se već dogodila dva smrtna slučaja u pritvorskoj jedinici – Miloševića i Babića – i zavladao je panični strah da se ne dogodi i treća smrt. Zbog toga je Žalbeno vijeće podleglo Šešeljevoj ucjeni i udovoljilo je manje-više svim njegovim zahtjevima.

Suđenje je nakon godinu dana nastavljeno s novim sucem Jean-Claudeom Antonettijem, koji se nije konfrontirao sa Šešeljem. Povlađivao je njegovim zahtjevima kako bi ga zadržao u sudnici i osigurao da se postupak kako-tako nastavi. Sam zahtjev tužiteljstva ne mogu komentirati, ali mogu reći da nisam iznenađen visinom tražene kazne.

Što se tiče medija, ozbiljnom stranom tog suđenja se nitko nije bavio. Pod pritiskom radikala, Srpska televizija je bila prinuđena da prenosi Šešeljevo suđenje, što košta jako puno i omogućava Šešelju da održava komunikaciju sa svojim pristašama u Srbiji kako bi nastavio da bude relevantan na današnjoj političkoj sceni. Slično je Milošević pokušavao koristiti Sud, mada manje vulgarno i uvredljivo. Obojica nisu ni pokušavali sakriti da suđenje koriste kao političku tribinu. Šešelj je to otvoreno priznao na kraju svoje završne riječi.

"Što se tiče medija, ozbiljnom stranom Šešeljevog suđenja se nitko nije bavio.“

Sudac Antonetti, koliko sam mogla vidjeti, na jedan ironični način povlađuje Šešelju.

To je sada tako zato što ga je Šešelj „razotkrio“, pa Antonetti može sebi dozvoliti da bude ironičan. Prethodnih godina, međutim, to nije djelovalo nimalo ironično, već mu je sudac Antonetti do te mjere povlađivao i ulagivao mu se da je i sam Šešelj povjerovao da savršeno vodi svoj slučaj. Međutim, prije mjesec i pol dana je Šešelj u jednom od telegrama američkoj ambasadi sa zaprepaštenjem otkrio da je sve to bila Antonettijeva igra. U tom telegramu, koji je izašao vani preko Wikileaksa, Antonetti kaže da to radi kako bi zadržao Šešelja u sudnici i priveo suđenje kraju.

Pratite rad Haaškog suda od samog početka, od 1994. godine. Kako općenito ocjenjujete medijsko praćenje suđenja? Je li se mijenjao odnos medija prema Sudu tijekom svih tih godina?

Kada je počelo prvo suđenje u Haagu, ono Dušku Tadiću, zapravo nevažnome optuženiku, šatori su bili podignuti pred sudom i par stotina novinara je među sobom izvlačilo lutriju tko će dobiti mjesto na galeriji za publiku. Kada je završila uvodna riječ, taj cirkus se spakirao i ostali smo dopisnik „Srne“ i ja. Od tada se nije puno toga mijenjalo: ogroman interes vlada za početak suđenja i pojavljivanje optuženih te za presude. Nešto se malo uskomeša tek ako procuri informacija da dolazi neki važan svjedok, kao što je to bilo sa Stjepanom Mesićem i Paddyjem Ashdownom.

A najvažnije stvari se događaju između uvodne riječi i presude, kada se odvija rekonstrukcija onoga što se dogodilo. To je suština suđenja. Osim toga, mediji, na žalost, uglavnom prate suđenja njihovim optuženima, i to s preduvjerenjem u njihovu nevinost, a suđenja na kojima je riječ o njihovim žrtvama nikoga ne zanimaju. Time se pokazuje prezir prema žrtvama.

„Imam svoju top-listu odgovornih za rat i zločine koji su u njemu počinjeni i novinari su na visokom drugom mjestu. Odmah iza političara, a prije generala...“

A što se tiče odnosa prema Sudu, pravog interesa zapravo nikada nije ni bilo, osim u ekstremnim slučajevima kao što su Milošević, Karadžić, Gotovina i možda Mladić, za njega ćemo tek vidjeti. U Republici Srpskoj je čak došlo do regresije, pa se ono što su prethodne vlasti, pod pritiskom međunarodne zajednice, prihvatile kao realnost – kao što je genocid u Srebrenici - sada opet negira.

Može li se onda govoriti da su građani, pogotovo Hrvatske i Srbije, zapravo u informativnoj blokadi i da nemaju relevantne informacije o tome što se događa na Haaškom sudu?

Odnos cijele javnost bivše Jugoslavije prema Tribunalu i onome što se na njemu događa najmanje ovisi o samom Tribunalu, a puno više o stavu intelektualne i političke elite i njihovim interesima te o medijima. Položaj Tribunala je u Srbiji bio puno povoljniji za vrijeme Miloševića nego danas iz jednostavnog razloga što je onda biti protiv Miloševića gotovo automatski značilo biti za Tribunal. Ne zbog toga što se smatralo da se treba suočiti s prošlošću, nego zbog nade da će Tribunal pomoći da se sruši Miloševićev režim, što se na kraju i dogodilo.

Kada se to dogodilo, onda su u igru ušli drugi interesi i Tribunal je postao batina za obračun između Koštunice i Đinđića i sredstvo za iznuđivanje ustupaka od međunarodne zajednice. Postao je predmet trgovine, a u svakoj je trgovini cilj dati što manje da bi se dobilo što više. To je dezorijentiralo javnost koja više uopće ne zna zašto bi trebala podržati Tribunal i zašto  bi se zločinci trebali izručiti osim da bi se od EU dobila koja pozitivna ocjena.

A kakva je politika Suda prema medijima?

Tu je došlo do najveće promjene. Od početka je vladala potpuna nezainteresiranost Suda za medije i bilo je nekoliko portparola Suda koji su bili sjajni ljudi, ali su im smetali novinari. I Sense je znala imati birokratskih problema zbog te potpune marginalizacije medija. No to se značajno promijenilo od dolaska Nerme Jelčić na mjesto portparola Suda.

Jeste li kada bili izloženi kakvim pritiscima, pokušajima utjecanja na vaše izvještavanje?

U slučaju suđenja Gotovini, Čermaku i Markaču sam bio izložen užasnim, vulgarnim napadima od strane nekih iz timova obrane u tom predmetu. Ali neću sada govoriti točno o čemu se radilo. Skupio sam sve te materijale, jer su ostavili pisane tragove, i jednog dana ću to objaviti. Osim toga su agenciju Sense javno napali u sudnici Šešelj, Praljak i Krajišnik, a neki su se odvjetnici obrane žalili na nas, ali nitko za to nije dobio podršku sudaca, mada su je tražili, pokušavajući tako utjecati na naše izvještavanje.

Mislite li da će se s novim generacijama tek početi javljati zanimanje za ono što se uistinu dogodilo u ratu i da će tada biti od koristi dokumentacija Haaškog suda?

Prva generacija nikada nije ona koja je spremna da se suoči s onim što je bilo. Zanimanje za nürnberška suđenja se pojavilo tek sa studentskim pokretom krajem 60-ih godina. Na pitanja što se zapravo dogodilo, zašto i tko je za to odgovoran još nismo dobili odgovore, a u Haagu postoje ti odgovori i tu ih treba tražiti. Dobar dio građe za pisanje historije ratnog perioda je u Haagu, mada ne vjerujem da će ikada postojati samo jedna historija u bivšoj Jugoslaviji.

Što ćete s velikom građom koju je Sense skupila kroz sve ove godine kada za godinu i pol Haaški sud prestane s radom?

Bez obzira na to koliko je agencija Sense napravila u ovih 15 godina koliko je u Haagu, ispričali smo tek deset posto priče, a ostatak je u našoj arhivi s više od 10.000 pisanih izvješća, oko 550 tjednih televizijskih kronika do sada, šest-sedam dokumentarnih filmova i više od 20.000 sati izabranog audio-vizualnog materijala iz sudnica. Kada Sud završi s radom prezentirat ćemo tu građu javnosti. Osnovali smo nevladinu udrugu Sense - centar za tranzicijsku pravdu, čije će sjedište biti u Puli, i za to smo dobili prostor, ali će biti prisutna u cijeloj regiji, upravo na mjestima gdje su počinjeni zločini. Već smo u okviru memorijalnog centra u Srebrenici dobili odličan prostor u kojem ćemo napraviti audio-vizualnu interaktivnu prezentaciju onog što se tamo dogodilo i kako je to predstavljeno na Tribunalovim suđenjima. Također se nadamo da ćemo za sličnu  prezentaciju Tribunalovih „sarajevskih suđenja“ dobiti prostor u sklopu budućeg Muzeja opsade Sarajeva. Planiramo iste inicijative i u Vukovaru, Prijedoru i na Kosovu. Nadamo se da će prije ili kasnije biti moguće i da u Kninu izložimo kako su događaji na prostorima takozvane Krajine rekonstruirani na suđenjima Martiću, Babiću, Miloševiću i u budućem postupku protiv Hadžića, kao i na suđenju generalima optuženim za zločine tijekom i nakon Oluje.

„Moja ideja i poziv da se formira međunarodni sud za zločine protiv čovječnosti proizlazi upravo iz toga što sam gledao kako mediji pripremaju teren za masovne zločine šireći strah, mržnju, predrasude…“

Mislite li da je netko od novinara ratnih huškača trebao završiti u Haagu, kao što je to bilo u slučaju Ruande?

Apsolutno. Imam svoju top-listu odgovornih za rat i zločine koji su u njemu počinjeni i novinari su na visokom drugom mjestu. Odmah iza političara, a prije generala, koji su ipak morali slijediti neka naređenja, iako su se i oni mogli oglušiti. Novinari su bili dobrovoljci, vrlo spremni da se stave u službu režima.

Recimo, u prvoj haaškoj presudi Dušku Tadiću je uzeto kao olakotna okolnost to što je bio pod utjecajem medijske propagande. Moja ideja i poziv da se formira međunarodni sud za zločine protiv čovječnosti proizlazi upravo iz toga što sam gledao kako mediji pripremaju teren za masovne zločine šireći strah, mržnju, predrasude… To je bio nuklearni reaktor koji je stvarao negativne emocije u ljudima, a započeo je s radom u drugoj polovici osamdesetih. Raspirivanje nacionalne, vjerske i rasne mržnje jeste zločin protiv čovječnosti zato što je to preduvjet da bi se na tim osnovama ubijalo, silovalo, rušilo, palilo.

Htio sam da odgovornima sudimo umjesto rata, dok se još nije prešlo na izvršenja, a ne nakon što bude 200 tisuća mrtvih. Bilo mi je jasno da je započet proces koji će do toga dovesti. Mogu vam na svom primjeru ispričati koliki je i kakav bio utjecaj medija. Sredinom 1991. sam kao dopisnik beogradske „Borbe“ otišao u Bruxelles, gdje sam pratio razne svjetske medije, išao na međunarodne konferencije i bio sam jako dobro informiran o onome što se događa. Onda sam 1992. otišao na sedam dana u Beograd i prve večeri sam neoprezno pogledao dnevnik Televizije Beograd. Nakon toga sam shvatio da više ne smijem gledati dnevnik jer ću nakon sedam dana takve „dijete“ otići u Bosnu da se zajedno sa svojom braćom Srbima, iako sam po rođenju Hrvat, borim protiv islamskog fundamentalizma koji nadire, umjesto da se vratim u Bruxelles gdje su me čekali obitelj i posao.

 

Pretjerujete?

Ne, sasvim iskreno govorim. Ta je propaganda bila toliko uvjerljiva da je čak i na mene tako djelovala, mada sam dobro znao što se zapravo događa i upozoravao sam na ono što će se tek dogoditi.