Pål Kolstø: Diskurs i nasilni sukob: predstave o „sebi“ i „drugom“ u državama nastalim posle raspada Jugoslavije

Tekst koji donosimo objavljen je u zborniku „Intima javnosti“ koji je uredila Gordana Đerić a objavila beogradska izdavačka kuća „Fabrika knjiga“. Knjiga predstavlja jedan od rezultata projekta „Spinning out of Control: Rhetoric and violent conflict. Representation of „self“ – „other“ in the Yugoslav successor states“ koji realiziraju Univerzitet iz Osla, Medicentar Sarajevo i Institut za filozofiju i društvenu teoriju iz Beograda.

Pål Kolstø u svome tekstu daje osnovna utemeljenja za kompletan istraživački projekt koji prvenstveno ispituje funkciju i ulogu retorike, odnosno diskursa, u konfliktima koji su obilježili raspad bivše Jugoslavije. Projekt obuhvata kako teorijska tako i empirijska istraživanja. U empirijskom dijelu analiziraju se medijski diskursi u ratovima u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Kosovu, sukobu u Makedoniji, nenasilnom konfliktu između Srbije i Crne Gore, kao i sukobu između Srbije i međunarodne zajednice.

Teorijski pristup na kojem je zasnovana istraživačka studija povezuje tri niti istraživanja: teorije etničkog konflikta, teorije konstrukcije identiteta na granici odnosa mi–oni, i diskursivnu analizu.

Diskurs i nasilni sukob

Kolstø analizira različite teorije o uzrocima i dinamici etničkih sukoba, a putem kojih se pokušao objasniti proces raspada bivše Jugoslavije.

Teorijom o „ugroženoj sigurnosti“ Barry Posen daje strukturalno objašnjenje odnosa između Srba i Hrvata koji su bili dominantni u vrijeme raspada bivše države. Određene grupacije smatrale su se da je jedan njihov dio naročito ranjiv jer se nalazio u izoliranim enklavama okruženim potencijalno neprijateljskim grupama. Potaknute historijom teških međusobnih zločina, grupacije Srba u Hrvatskoj, naprimjer, osjećale su se kao ostrva okružena neprijateljskom teritorijom.

Ulogom emocija u etničkim sukobima bavi se Roger D. Petersen koji se nadograđuje na Posenovu teoriju o „ugroženoj sigurnosti“. Po Petersenu, emocije su zapostavljeni faktor u proučavanjima nasilnih sukoba. Dominantnu emociju koja upravlja postavkom o „ugroženoj sigurnosti“ Peterson naziva strahom, ali i druge emocije mogu da odigraju glavnu ulogu u pogoršanju odnosa između dvije grupe: ogorčenost, mržnja i bijes. Tako Peterson smatra da se emocijom „straha“ može objasniti ponašanje srpske strane u ratu u Hrvatskoj. U ratu u Bosni i Hercegovini na djelu je bila „ogorčenost“ jer su i srpske i hrvatske strane ogorčeno reagovale na ideju da bi Bošnjaci mogli zauzeti nadmoćan položaj u etničkoj hijerarhiji. Na kraju, duboka obostrana mržnja između Srba i Albanaca može pomoći da se objasni zašto su Srbi 1999. godine podsticali masovno protjerivanje više od milion Albanaca s Kosova.

Teorija „cijena–korist“, koju je razradio Valère Philip Gagnon Jr., o tome kako vladajuće elite, da bi se održale na vlasti, mogu da podstaknu nasilne sukobe duž etničkih linija, pokušava objasniti ratove u Hrvatskoj i BiH. Režim Slobodana Miloševića, suočen s rivalskim elitama pokrenuo je nasilne sukobe u susjednim državama, otklanjajući na taj način prijetnu po materijalne interese njegovog biračkog tijela a istovremeno predstavljajući se kao jedini zaštitnik nacije od spoljnih neprijatelja.

Po mišljenju Arne Johana Vetlesena za razumijevanje zlodjela počinjenih tokom rata u BiH nisu bitne strukture već ljudska djelovanja. Jedna od najzlokobnijih pokretačkih snaga u pozadini etničkog čišćenja jeste ono što on naziva „logikom općeg pripisivanja“. Ona ima dva vida: (a) svaki pojedinac sveden je na „člana grupe“ i (b) svaki član grupe odgovoran je za sva navedena djela počinjena od svih ostalih pretpostavljenih članova grupe, ne samo u sadašnjosti nego i u dalekoj prošlosti. Na taj se način ubistvo, naprimjer, petogodišnjeg muslimanskog dječaka može opravdati navodnim muslimanskim zlodjelima iz daleke prošlosti.

Koncept „nasilnosti“, koji je u konstruktivističku teoriju Kopenhagenske škole uveo Espen Bart Eide, podrazumijeva uvođenje fizičkog nasilja u konflikt kako bi se postigli određeni ciljevi. Pomoću njega se objašnjava da silovanja u ratu u BiH, naprimjer, nisu bila samo spontana djela pijanih i neodgovornih vojnika već i element u sistematskom planu uništavanja solidaranosti neprijateljske grupacije i stvaranja ogorčenosti i ozlojeđenosti među njima.

Procjenjujući navedene teorije Kolstø u prvi plan stavlja stepen fokusiranja pojedinih teoretičara na strukturu diskursa, odnosno njenj značaj u podstrekavanju ili obuzdavanju nasilja. Tako, naprimjer, Posenove „objektivne okolnosti“ koje dovode do prihvaćanja osjećaja ugroženosti kod pojedinaca i nisu tako „objektivne“ ako se primjene na pojedince koji imaju iskustvo neposrednog življenja s pripadnicima drugih nacija. Potrebno je uključiti različite diskurzivne strategije (selekcija, tumačenje, artikulacija) kojima se osigurava prihvatanje navodno objektivnih, historijskih činjenica.

U drugom primjeru, u slučaju Petersonove teorije o ulozi emocija prema kojoj dolazi do automatskog kreiranja novih informacija u pojačanom kontaktu različitih grupa, koje u slučaju postojanja jaza između realnosti i koncepcije o određenoj hijerahiji aktiviraju emociju ogorčenja, Kolstø iznosi primedbu da je neophodno podrobnije objasniti kako informacija o stvarnosti nastaje, na koji način je oblikuju diskursi prije negoli postane saznanje, te da je neophodno uzeti s rezervom pojam „stvarnosti“ jer postoje različita tumačnja te realnosti.

Diskurs, predstavljanje i moć

Pod diskursom Kolstø prvenstveno podrazumijeva analitičko oruđe koje je izumio istraživač da bi dokučio značenje teksta u njegovom međuodnosu s drugim tekstovima u socijalnom i političkom okruženju, a ne nešto što postoji „tamo negdje“ čekajući da ga istraživač „otkrije“.

Kolstø podsjeća da se diskursivna analiza bavi odnosom jezika i moći i ističe da ga interesiraju značenja tekstova koji su konstruirani kao socijalni fenomeni u javnom prostoru i u interakciji između pošiljatelja, primatelja i drugih tekstova. Diskurzivna analiza istražuje ne samo to kako jezik i predstavljanje proizvode značenje nego i to kako znanje dolazi u vezu s moći, kako upravlja konfliktom, upotpunjava i gradi identitete i subjektivitete i određuje način na koji se određene stvari predstavljaju, promišljaju i proučavaju.

Predstavljanje je, s druge strane, ključni element u svim diskursima. Autor koristi Riginsovu definiciju po kojoj je diskurs „sistematski, iznutra konzistentan korpus predstavljanja“.
Sa stanovišta diskurzivne analize, određeno značenje ugovara se između govornika i primatelja poruke u određenom kulturnom okruženju; ono se oblikuje kroz diskurs i predstavljanje. Ovakvo tumačenje ne poriče postojanje spoljnog sveta, ali poriče da taj spoljni svijet ima ikakvo značenje izvan diskursa.

Kolstø se bavi i proučavanjem stvaranja identiteta na granici mi-oni. On referira prije svega na Frederika Bartha koji tvrdi da se identitet stvara suprotstavljanjem drugim grupama i razlikovanjem od njih. Granica između dvije grupe u bliskom dodiru ne samo da obilježava razliku među njima nego je istovremeno održava i reprodukuje.

Na taj način autor dolazi do proučavanja linije na kojoj se identitet razgraničava, ali i ta granica je „imaginarna“, ona se osporava i prevavazilazi, to jest, podložna je diskursu. Iako svaki pojedinac uvijek ima izvjestan broj različitih identiteta pri sebi tvrdnje da predstavljamo određeno „mi“ uvek uspostavljaju i granicu koja nas odvaja od „njih“.

Na kraju, Kolstø se osvrće na doprinose Kritičke analize diskursa (CDA) u analizi retorike nacionalizma, antisemitizma, rasizma i etničke diskriminacije. Za razliku od pristupa većine teoretičara CDA koji se uglavnom usmjeravaju na odnose unutar grupe gdje postoji veliko razlikovanje u pogledu moći, tako da moćni putem različitih diskurzivnih strategija ostaju na vlasti, Kolstø naglašava značaj izučavanja kontradiskursa onih koji trpe određenu diskriminaciju, kao i važnost ispitivanja dijalektike između tih dvije vrste diskursa. Stoga diskursivni krug koji se proučava u ovoj studiji uključuje razlike u moći, ali ne do te mjere da se jedna od grupa isključuje iz javne sfere.

Očekivanja autora u pogledu doprinosa naučnom znanju ogledaju se u tome da se različitim teorijama etničkog konflikta ponudi ono što je često karika koja nedostaje u analizi – razumijevanje načina na koji se percepcije/osjećanja/propaganda (šta god da je postavljeno u središte analize) posreduju kroz diskurs. Na isti način diskurzivna analiza može doprinijeti dubljem razumijevanju načina na koji se granica održava. Na kraju, očekuje se i pomak u proučavanju Drugog u Kritičkoj diskursivnoj analizi jer se zacrtanim pristupom analiza ne zaustavlja na proučavanju većinskog diskursa u odnosima većina-manjina, što je dosada najčešći slučaj u CDA tradiciji, već se fokus istraživanja pomjera na proučavanje reciprociteta diskursa.

Kompletan tekst Pål Kolstøa na srpskom jeziku možete preuzeti ovdje u PDF formatu.

Zahvaljujemo se gospodinu Dejanu Iliću iz beogradske izdavačke kuće „Fabrika knjiga“ što nam je omogućio publiciranje ovoga teksta.

O autoru

Dr. Pål Kolstø je profesor na Odsjeku za književnost, oblasne studije i evropske jezike Univerziteta u Oslu. Njegova uža specijalnost je proučavanje nacionalizama i međuetničkih odnosa u novonastalim državama Evroazije i Balkana. Autor je brojnih radova o sukobima na postsovjetskom prostoru i rukovoditelj nekoliko projekata koji se bave problemima nacionalizma novih država Istočne i Jugoistočne Evrope.

Kolstø, P. „Diskurs i nasilni sukob: predstave o „sebi“ i „drugom“ u državama nastalim posle raspada Jugoslavije“ objavljeno u Đerić, G (ur), „Intima javnosti“, Fabrika knjiga, Beograd, 2008, str. 13-39.