Da nije bilo ZAVNOBiH-a nikada Bosna i Hercegovina ne bi više postala država.

foto: wiki/Rada Vranješević, učesnica Narodnooslobodilačke borbe

Godišnjicu ZAVNOBiH-a prati  izostanak kulture sjećanja i medijska selektivnost pri tretiranju ovog važnog datuma, koja je rezultat različitih političkih koncepata prema bh. državi – od ignorisanja do direktnog osporavanja. U takvom medijskom okruženju odrastaju cijeli naraštaji uskraćeni za sadržaje u školskim programima o velikim idejama AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, a šira javnost zbog medijskog prešućivanja ili iskrivljavanja, gura se u zaborav. Uprkos činjenici što su svi narodi i svi pojedinci imali velike i direktne koristi od tekovina ZAVNOBiH-a.

Period od gotovo pola stoljeća mira (1945-1992.) dr. Žarko Papić nazvao je „Periklovim dobom Bosne i Hercegovine“. Ovom metaforom doktor Papić je naglasio značaj  ZAVNOBiH-a  kojim  je obnovljena državnost BiH nakon 470 godina propasti bosanskog kraljevstva, što je proizvelo ogromne pozitivne socijalne, kulturne, političke i ekonomske posljedice.

Da bi se razumjela ova teza nužno je uporediti neke podatke prije i poslije ZAVNOBiH-a.

Doba zaostalosti

U Kraljevini Jugoslaviji, Bosna i Hercegovina je bila jedna zaostala zemlja u svakom pogledu, u kojoj su harale zarazne bolesti, prehrana stanovništva bila je krajnje oskudna, sa ogromnim procentom nepismenog stanovništva. U knjizi „Kako je živio narod u BiH“ profesor Kemal Hrelja navodi podatke da je potrošnja mesa iznosila prosječno godišnje svega jedan kilogram po glavi stanovnika („ meso se jelo od Bajrama do Bajrama i od Božića do Božića“); da je dvije trećine stanovništva bilo nepismeno („u Cazinskoj krajini svega 2,7 posto Muslimanki bilo je pismeno“); da je u mnogim krajevima harala epidemija sifilisa (...ne možemo liječiti oboljele. Doktor nas je napustio, a jedini tehničar je obolio od sifilisa“ – iz izvještaja sreskog načelnika Kladnja 1937.).

Drugi svjetski rat dodatno je uništio ionako skromne resurse. U jednoj kultnoj sevdalinci u godinama obnove Jozo Penava pjesmom podsjeća: „Bosno moja poharana/ četiri godine neorana...“.  Zvanični popisi kazuju da je stočni fond bio gotovo uništen, da je spaljeno više od hiljadu škola, da je uništeno više od 150 preduzeća i rudnika, desetak gradova je do temelja spaljeno, ionako skromni privredni resursi opljačkani... Druge poslijeratne godine u cijeloj BiH radi svega 220 ljekara. Ne može gore!

U Drugi svjetski rat Bosna i Hercegovina je ušla kao raskomadana zemlja bez političkog subjektiviteta. Šestojanuarska diktatura 1929. podijelila je BiH na četiri banovine koje su prelazile istorijske granice; 1939. Bosna je opet raspolučena stvaranjem Banovine Hrvatske koja je obuhvatila 27 srezova. To je bio odgovor na pitanje „Čija je Bosna: srpska ili hrvatska?“  koje će se aktuelizirati devedesetih (Tuđman govori da „BiH nije suverena država već samo narodi“, a Milošević ide s pokličem „svi Srbi u jednoj državi“).

Vratimo se ZAVNOBiH-u. Na zasjedanjima u Mrkonjiću je 1943. obnovljena državnost, a u Sanskom Mostu (1944.) BiH je pozicionirana kao ravnopravna federalna jedinica (država) u budućoj Jugoslaviji.

Socijalna i kulturna revolucija

Koncept ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a omogućio je jednu sveobuhvatnu socijalnu revoluciju na svim poljima čija se era praktično završava agresijom i ratom 1992. godine. Nakon '45. stope rasta – u nekim periodima iznose i više od 10 procenata – omogućile su stvaranje velikih sistema, izgradnju hiljadu škola, četiri univerziteta, elektrifikaciju pruga, kulturnu i sportsku emancipaju – „Sarajevo“ i „Željo“ bivaju prvaci Jugoslavije, Bosna prvak Evrope u košarci, Sarajevo domaćin XIV Zimskih olimpijskih igara... Bijelo dugme, Indexi, Čola, haraju muzičkom scenom ex-Yu. Kusturica u Sarajevo donosi „Zlatnog lava“ i „Zlatnu palmu“. Amer Bešlagić, kao đak Druge gimnazije, sedamdesetih donosi u Sarajevo prvu medalju sa Svjetske matematičke olimpijade... Zaposleno je više od milion i sto hiljada ljudi...

To je to „Periklovo doba“ koje je omogućio koncept federalizma i nacionalne ravnopravnosti KPJ/SKJ. Naravno, od ZAVNOBiH-a (1943.), do unošenja šeste baklje u grb Jugoslavije (1963.), priznavanja Muslimana kao nacije (1971.) do Ustava iz 1974. koji je potvrdio državnost BiH, nije bio pravolinijski put.

U vrijeme kada se podsjećamo na 75. godišnjicu velikih ideja ZAVNOBiH-a, prilika je da razumijemo kako je ovaj događaj bio moguć.

Priča o hiljadugodišnjem kontinuitetu državnosti BiH ne drži vodu. Bosanska država je razorena 1463. godine. Države nije bilo punih 470 godina. Posebnost BiH, međutim, održava se u okviru širih integracija i međunarodnih ugovora: Otomanskog carstva (Karlovačkim mirom su određene granice), Austrougaraske monarhije kao „corpus separatum“ (1878-1918., Berlinski kongres) i u kratkom periodu Kraljevine SHS kroz tzv. „turski paragraf“ u Vidovdanskom ustavu, da bi Šestojanuarska diktatura ubila politički subjektivitet BiH.

Kada se odmaknemo od parola, relevatni dokumenti pokazuju da je odluka o formiranju zemaljskih antifašističkih vijeća nastala u vrhu NOP-a – najvišem rukovodstvu KPJ i Izvršnom odboru AVNOJ-a. Stvaranje BiH kao samostalne političke jedinice rezultat je koncepta KPJ odnosno Josipa Broza Tita. Odluka o Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, kako piše Enver Redžić („BiH u Drugom svjetskom ratu), „nastala u krugu manjem od deset ljudi“.

Prvobitni projekat izgradnje poslijeratne Jugoslavije zagovarao je pet federalnih jedinica bez Bosne i Hercegovine i sa pet nacija (bez Muslimana). U Komisiji koja je pripremala Drugo zasjedanje AVNOJ-a vodile su se teške rasprave. Đilas, Moša Pijade, Sreten Žujović i mnogi drugi, suprostavljaju se ideji autonomije BiH. Presudna je bila uloga Tita koji je julu 1943. (kod Kladnja) potakao Rodoljuba Čolakovića i Avdu Humu da krenu u pripremu ZAVNOBiH-a.  Zanimljiv je detalj da NOO Bosanske krajine u jesen 1943. bira delegate za zasjedanje AVNOJ-a, a ZAVNOBiH se uopšte ne spominje. Otpori u vrhu Partije bili su veliki. Pijade, Đilas i Žujović – a oni se pitaju – bili su zarobljenici Staljinove koncepcije nacije. Oni smatraju da „BiH ne može biti republika jer ne postoji bh. nacija“, te da „Muslimani nisu nacija“. Uvažava se argumentacija Čolakovića i Hume, Tito presijeca početkom novembra i odluka pada: ide se na formiranje ZAVNOBiH-a.

Da nije bilo ZAVNOBiH-a nikada Bosna i Hercegovina ne bi više postala država, i a u rat 1992. ušla bi kao teritorija.

Održavanje ZAVNOBiH-a, obnova državnosti i izgradnja Bosne i Hercegovine kao ravnopravne federalne jedinice, bilo je moguće u kontekstu jugoslovenske politike. Ta je politika prekinula prijeratna nadmetanja Beograda i Zagreba koja su vodila komadanju Bosne i Hercegovine i omogućila konsenzus koji je priznavao suverenitet centralne jugoslovenske republike. Ustav iz 1974. ojačao je  suverenitet  i političku sigurnost na koceptu nacionalne ravnopravnosti. Kada je nestalo tog okvira, iskrsle su stare protivrječnosti. Enver Redžić zaključuje: „Sa starim nasljeđem i novim proturječnim tendencijama BiH je ulazila u novo hiostorijsko raszdoblje“.

Kako i kakva je BiH moguća? Istorija nas uči da je opstojnost bosanske države moguća u okviru širih integracija – međunarodnih (Berlinski kongres i Dejtonski mirovni sporazum) ili regionalnih integracija (SR Jugoslavija). U tom smislu, izvjesna budućnost su evroatlansake integracije (EU i NATO) koje će biti brana nasrtajima obnovljenih velikodržavnih  projekata. A onda je moguće da se narodi BiH o svemu sami dogovore.