foto: Avaz

Na web stranici Općine Ilidža nedavno je objavljeno pismo načelnika koje je djelovalo šokantno i neprihvatljivo, čak i za domaće standarde. U trenutku pisanja ovog teksta, spornog pisma na stranici općine više nema, ali ga u cjelosti pronalazimo u drugim medijima.

Podsjetimo, pismo je reakcija na izjave političara Emira Suljagića tokom njegovog nastupa u CD-u  na Face TV. U njoj je Suljagić prozvao načelnika Ilidže Senaida Memića za licemjerno kićenje Srebreničkim cvijetom za izborne svrhe, iako je donirao samo mizernu svotu za potrebe kampanje koalicije Prvi mart usmjerene, kako je tvrdio, na dobrobit te iste Srebrenice. To je bio razlog za pismo koje je sadržavalo veoma živopisne jezičke konstrukcije i nivo koji je teško i opisati i zato ga je potrebno pročitati, recimo samo da se rijetko susreće i na poslovičnim mjestima poput pijace ili taksija – bez namjere da se potonji uvrijede.

Jedan se općinski načelnik na zvaničnoj stranici svoje općine obratio drugoj javnoj osobi tonom koji predstavlja primjer 'nekulture dijaloga', koji osim univerzalnih značajki: nepersiranje, obraćanje ad hominem i vrijeđanje, bahatost, sadrži i lokalnu inačicu 'kabadahija-primitivizma'.

Da stvar bude još značajnija, ispred imena Senaida Memića stoji titula prof. dr. koja funkciji koju dotični obnaša, pridaje simbolički značaj i nespojivost sa takvim obraćanjem.

Sve je to bilo dovoljno za reakcije javnosti, kao naprimjer izjava advokata Senada Pećanina: „Načelnik Ilidže i i univerzitetski profesor Senaid Memić je sramota za čitavo Sarajevo i sarajevski univerzitet. Primitivizam u njegovom odgovoru Emiru Suljagiću posljedica je Memićevog uvjerenja da se na javnoj sceni može ponašati onako kako se godinama ponaša na Ilidži – oholo, bahato i sa uvjerenjem da će mu i najdrastičnija kriminalna kršenja zakona  u njegovom feudu vječno prolaziti nesankcionirana“, kao i reagovanje ilidžanskog općinskog vijećnika Redže Lemezana koji smatra da treba odbraniti dignitet prognanika iz Istočne Bosne koji žive na Ilidži jer ih načelnik pokušava uvući u svoje lične sukobe sa Emirom Suljagićem.

Bilo kako bilo - ne ulazeći u Memićevu politiku upravljanja Ilidžom, odnos prema stanovnicima Ilidže porijeklom iz Istočne Bosne, niti primitivizam koji je izrazio u pismu - to pismo se čini kao simptom šireg problema i stanja u kojem se već duže nalazi bh. javni diskurs. Nije Senaid Memić, iako je izazvao šok i sablazan javnosti, usamljeni primjer javne osobe koja se služi takvim diskursom, niti je situacija, koja je uopće dovela do toga da on bez ikakve bojazni i obzira može napisati takvo što i objaviti na zvaničnoj stranici općine, prisutna od jučer.

Medijski javni prostor je refleksija našeg privatnog i onog manje zvaničnog javnog prostora – prostora institucije i prostora ulice. U državi u kojoj je normalno da se baca smeće po javnim površinama, da se ne poštuju saobraćajna pravila, ne stavlja pojas pri vožnji i parkira po trotoarima, u državi u kojoj su profesionalnost i ljubaznost službenika u javnim organima pri obavljanju rutinskih poslova kakvi su plaćanje računa izuzetak, a ne pravilo, u državi u kojoj se još puši u zatvorenim javnim prostorima i nema razvijene svijesti o tome da to nekome smeta, a diskriminacija po spolnoj, vjerskoj ili bilo kojoj manjinskoj osnovi u obrazovnim ustanovama svakodnevna pojava, pismo Senaida Memića ne bi trebalo biti nikakvo iznenađenje.

Naš je medijski prostor odavno srozan na nivo tog pisma i to pravljenjem informativnih emisija u kojim se oponenti, na očigled cijele javnosti, međusobno vrijeđaju, a voditelji ih čak i potiču jer to povećava gledanost. Potom, postojanjem dijaloških ili talk show emisija u kojima se novinari pretjerano familijariziraju sa svojim gostima, u kojima je ukinuta distanca, a rječnik nerijetko u skladu sa gorespomenutim pijačnim. Srozan je i na portalima koji u opisu nisu tabloidi, a čiji urednici i novinari prenose različite neprimjerene komentare i tekstove koji sadrže sve one karakteristike kojima se može pohvaliti i Memićevo pismo.

Drugim riječima, medijski prostor u BiH uzurpiraju gotovo sve kategorije javnih ličnosti (o jednom od njih smo nedavno pisali) – ne samo političari, iako njima pripada najveća zasluga, a za to najveću odgovornost snose novinari – i sami ga dodatno uzurpirajući i srozavajući.

U ozbiljnijim medijima kakva je, naprimjer Slobodna Evropa, na ovo se odavno upozorava. Komentirajući (Ne)kulturu komuniciranja u javnom prostoru, predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine Dinko Gruhonjić ističe da je za nju najodgovorniji utjecaj političke sfere, a što je: „dodatno favorizovano kroz medije koji su od naših političara napravili prave tabloidne zvezde, odnosno selebritije, što naravno nije nikako normalna situacija, te se javni diskurs usmerava upravo prema tim takozvanim selebritijima, odnosno političarima. A politički diskurs je često kod nas sveden na ogoljeno nasilje, etiketiranje i blaćenje političkih protivnika”.

Personifikaciju takvog političkog diskursa, svakako predstavlja i predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, koji se često proziva zbog svojih memićevskih izjava. I u Blicu je publikovan kvalitetan članak u kojem se analizira Dodikova, kao i retorika drugih poličara:

„Epiteti koji priliče kafanskim tučama, seoskim pijankama i jeziku ulice uselili su se u javni govor najistaknutijih političkih ličnosti u Srpskoj. To se nekada moglo čuti uglavnom pred izbore, ali je u poslednje vreme uvredljiva komunikacija postala deo svakodnevnice kojom se zabavljaju narodne mase.“

Tu uvredljivu komunikaciju koja se nastavlja i nakon izbora ističe i novinar Emir Imamović: ''Političke elite u BiH izrasle su na primitivizmu i najnižim strastima svojih birača i danas se na vlasti održavaju u tom zatvorenom krugu (...) Ne možete očekivati da neko osvoji vlast tako što će širiti jezik mržnje, pothranjivati predrasude, negirati zločine itd., a onda kao da se odjednom promijeni i postane civiliziran“.

To nas opet vraća na našu društvenu svakodnevnicu koje je medijska sfera refleksija (i obratno) i pojavu da se političari ponašaju isto, neovisno da li su kamere upaljene ili ne. Skoro da možemo govoriti o nekom općem reality showu u kojem je svima postalo svejedno kako se ponašaju na televiziji.

U tom konekstu Memićevo pismo, i pored svog tona i mjesta objavljivanja, nije izuzetak već možda pravilo. Naročito jer su sve rjeđe reakcije osude takve retorike i medijskih zapisa. To možda otežava činjenica što se ovdje često ipak ne radi o govoru mržnje – barem ne direktno, već 'samo' o nekulturi i primitivizmu.

Primitivizam i javna nekultura postaju sveprožimajuća konstanta, na njih smo se i navikli i možda ih u budućnosti nećemo ni detektovati jer će u tolikoj mjeri postati odlikom javne sfere. A u takvoj javnoj sferi ni Memićevo pismo neće izazvati ni ovoliko osuda koje je sada izazvalo.