U depeši ambasadora SAD Charlesa L. Englisha od 2. februara 2010. opširno se elaborira na temu uticaja na bh. javnost koju Fahrudin Radončić vrši preko Avaza, te se navodi da se Avaz „pokazao kao moćno oružje protiv Radončićevih protivnika, naročito političkih autoriteta koji istražuju njegove uloge u korupcijskim skandalima.“ Prema Englishu, Radončić, koji je 2010. prvi put direktno ulazio u političku kampanju, kroz Avaz je igrao aktivnu ulogu u politici duže od decenije dok su se bošnjački političari otimali za njegovu podršku.

 

 

Kako smo već naveli u prvom dijelu ovog feljtona, nastanak Avaza usko je vezan za SDA. No, s vremenom se Radončić oteo stranačkoj kontroli. Već 2000. godine ovako je govorio o svom političkom opredeljenju: „Moram biti iskren: Mi nikad nismo bili bliski SDA. Prije bi se moglo reći da smo u ovom drugom periodu bili bliski Izetbegovićevom poimanju politike. Situacija, recimo, ’94, ’95, ’96, ’97, ’98, podrazumijevala je da bošnjački politički faktor - a to uvijek izjednačavam sa bosanskim i ne mislim da se to međusobno isključuje - ima snažnog lidera i da je obaveza i medija da pomognu takvu ličnost. Moja je procjena da je tokom rata i neposrednog poratnog perioda Izetbegović imao više dobrih političkih i državničkih poteza. Mislim da tu nije bilo razloga da se radi išta opoziciono. Druga je stvar da je Avaz koncipiran kao narodna novina, maksimalno profesionalna, te da neka htijenja i kolektivna kretanja naroda budu dominantno zastupljena u novini. Avaz nikad nije ni bio koncipiran kao klasična opoziciona novina. Mislim da smo se držali maksimalnog profesionalizma, ali da je došlo do nekih koncepcijskih razlaza nakon završetka ratnog stanja i onog što se zbilo sa lokalnim izborima, kada smo prvi put imali ravnopravnu izbornu utakmicu svih političkih stranaka.”

 

Upitan o promjenama političkih savezništava Faruk Vele odgovara u sličnom duhu: „Dnevni avaz se nije bavio ličnostima, već pojavama i stanjem u društvu. To stanje su utjecajne osobe, pa i spomenute, u nekom trenutku naše novije povijesti kreirale na ovaj ili onaj način. Kada su povlačili ispravne poteze, mi smo tim osobama davali poticaj da nastave u dobrom smjeru. Ali smo kao medij koji je odgovarao samo javnosti nedvosmisleno ukazivali i na njihove greške. Tako su to shvatali i oni o kojima ste govorili. S većinom njih je Dnevni avaz kao list bio i ostao u korektnim odnosima.”

 

Razlaz s SDA, kakva god bila njegova pozadina, rezultirao je pravim medijsko-političkim ratom prije izbora 2000. godine. SDA okomila se tada na Avaz i pokušavala ga je kazniti finansijskom inspekcijom koja je pronašla preko milion maraka duga novine državi. U ovom trenutku uz Radončića stali su svi sarajevski urednici. Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne, rekao je kasnije: „Mi smo se solidirisali s Avazom u vrijeme Bičakčićeve hajke na tu kuću. Predstavnici pet redakcija su se tada usaglasili da porezna policija obustavi svoj angažman u Avazu do okončanja izbora 2000. godine. Smatrali smo da je tadašnja Vlada, oličena u Bičakčiću putem poreskih instrumenata, pokušavala spriječiti prelazak Avaza u drugi tabor, u tabor tadašnjeg SDP-a, kasnije Alijanse. Mi smo napisali zajedničko pismo pod patronatom tadašnjeg američkog ambasadora Thomasa Millera u kojem smo tražili da se inspektori povuku do okončanja izbora kako se ne bi petljali u uređivačku politiku Avaza, a da se inspekcija nastavi odmah nakon okončanja izbora. Međutim, sa dolaskom nove vlasti nije došlo do obnove tog procesa, dapače, tadašnja Vlada na čelu sa Alijom Behmenom je napravila nečuveni presedan: oni su poništili odluku Vrhovnog suda i odlučili vratiti Avazu milion maraka.”

 

 

 

Predizborna podrška nije, dakle, bila sasvim besplatna. A ni urednička solidarnost nije bila dugotrajna – u trenutku kad je Senad Avdić davao gorepomenuti komentar, Avaz je bio već u žestokom sukobu sa Slobodnom Bosnom, čiji je glavni predmet bio identitet izvjesnog „Šćepe”.

 

Fahrudin Radončić, pak, ovako je komentarisao pitanje Avazovog poreza: „Premijer Bičakčić je, kao revnosni egzekutor svoje stranke, imao zadatak da uoči novembarskih izbora neutrališe Avaz i naše pisanje o korupciji i kriminalu. Mi smo, opet, imali zadatak da sačuvamo profesionalni dignitet novine, i mislim da se stvari svode na taj problem. Da je Avaz pao, ne bi trebalo uopće imati iluzija kako bi ekonomski i tiražno slabiji mediji od nas imali snage da se odupru narednom udarcu SDA i premijeru Bičakčiću. Odbrana Avaza je nešto što nadilazi značaj jedne dnevne novine u bilo kojoj zemlji, pa i u BiH, te se zato tako snažno i transparentno uključio međunarodni faktor u zaštiti slobode medija.”

 

Kasnije je protiv Bičakčića Avaz napisao dosta toga, a o tome da se tokom ove rasprave niko nije ozbiljno „naljutio” svjedoči i činjenica da se Bičakčić u politiku pokušavao vratiti 2007. upravo preko Avaza. Te 2007. Radončić intenzivno je lobirao da Bičakčić postane direktor/predsjednik Nadzornog odbora Elektorprivrede. Valjda da istorija odnosa dvojice političara zatvori puni krug.

 

 

Primjera sličnih preokreta u Avazovih 20 godina ne nedostaje. Čitavu jednu knjigu je 2012. Avazu posvetio SDA-ov visoki funkcioner iz Sanskog mosta, Asim Kamber. Kamber u uvodu knjige objašnjava: „Ovaj zapis bio je i jedini način da se barem pokuša javno osporiti privilegirana laž iz ovih javno linčujućih „kombinata”! Preko 200 reagiranja, demantija, obraćanja i pisanih pokušaja da se čuje „druga strana” bilo mi je onemogućeno. Čak su i bivši „Ljiljanovići”, onakvi kakvi jesu, ipak dozvoljavali ovo na Zakonu temeljeno pravo. Bez obzira na posljedice, ja nikada neću i ne mogu prihvatiti sudove o sebi ili bilo kome bez jasnih dokaza.”

 

 

 

Kamber je dakle odlučio da sam objavi sva svoja reagovanja i isječke iz Avaza, koji ga je svojevremno počastio sljedećim nadimcima: „čaršijski šerif”, „ljubitel Goebbelsa”, „višestruki ubojica”, „ustaški bojovnik” i „velikosrpski sardnik”. No, Kamber vodi i zanimljivu statistiku o drugim „omiljenim” Avazovim likovima. Prema njegovim računicama, u 10 godina je 24% ukupnog „liderskog negativiteta” u Avazu posvećeno Zlatku Lagumdžiji, dok se iza njega sa 17% plasira Sulejman Tihić. Kamber analizira da su o Lagumdžiji i SDP-u u analiziranim periodu riječi „kriminalac” i „krimogen” upotrebljene preko 1600 puta, a „mafija”, „pljačka”, „interesi” i „bogaćenje” preko 500 puta. „Interesantno je da je Lagumdžija u Avazu u 10 godina imao duplo više prostora negativiteta od kompletnog ratnog rukovodstva RS-a: Karadžića, Mladića, Plavšićke i Krajišnika”, zaključuje Kamber. 

 

 

 

Kamber je pozivao Lagumdžiju na prezentaciju svoje knjige, no bezuspješno. Jer upravo 2012. godine značajno su se promijenili odnosi između lidera SDP-a i SBB-a, a istovremeno dogodio se još jedan preokret u Avazovim pisanjima. Radončić je novonastalu situaciju ovako objasnio u intervjuu za „Večernji list”: „Strateška politička opredijeljena ne smiju ovisiti od personalnog odnosa, ali da odgovorim precizno na vaše pitanje. Odnosi gospodina Lagumdžije i mene su potpuno resetirani.”

 

„Resetiranje” očekuje sad odnose s Bakirom Izetbegovićem, koji ovih dana iz velikog negativca postaje na stranicama lista bošnjački državnik. Ovdje valja podsjetiti kako je Izetbegović jednom prilikom na Face TV ljutito prokomentarisao molbu za komentar na Avazove napise koji je nekoliko dana ranije u emisiji Pošteno zatražila od njega Duška Jurišić: „Ne znam na čemu bi se bazirala tvrdnja da sam ja šef mafije osim na pisanju jednog lista koji je postao potpuno irelevantan. Mislim da su se čitaoci uvjerili u to i čitavo društvo, da je to jedan list koji brutalnim kampanjama razara prije svega bošnjački korpus, a nanosi veliku štetu i Bosni i Hercegovini. Je li iko do sada radio išta valjano za BiH, barem od Bošnjaka a da nije sataniziran od strane Avaza, pa i ta novinarka.”

 

Sudeći po novim političkim okolnostima, ova je izjava već zaboravljena, a do podrške „irelevantnog lista” Bakiru Izetbegoviću je u međuvremenu ipak postalo izuzetno stalo.

 

 

 

 

Enver Kazaz kaže: „Avaz je formirao Alija Izebegović i njegova SDA kao glasilo koje će biti ideološki konkurent Oslobođenju, kao glasilu koje je proglašeno baštinikom i zagovarateljem titoizma. Izetbegoviću je bilo važno prekodirati bošnjački politički, kulturni, religijski i čitav niz drugih identiteta. SDA je zahvaljajući avojim akademskim poslušnicima i kulturnim radnicima, te Islamskoj zajednici pod vođstvom Mustafe Cerića vratila Bošnjake u predmoderni oblik etničkog identiteta. Avaz crpi snagu odatle, ali i iz onoga što se u BiH može odrediti kao medijska ravnoteža straha. Etnički podijeljeno bosanskohercegovačko društvo okuplja se oko svojih medija. Tako se multiplicira slika redukcije i arhazacije etničkih identiteta. Danas u BiH postoje još dvije kopije Avaza, srpske i hrvatska. Ali, emancipacija Avaza je otpočela u zadnje vrijeme, ostaje pitanje hoće li se taj trend nastaviti, baš kao što je pitanje do koje mjere mogu tonuti negdašnji mediji koji su kritizirali Avaz. Zar nismo prije godinu-dvije npr. u Oslobođenju mogli čitati tekstove u kojima se piše o tzv. genetski predodređenim genocidnim narodima? To je nova mjera avazovštine u medijima koji se kunu da su protiv Avaza. A da o pomirenju Oslobođenja i Avaza ne govorimo.”

 

Jer i vlasnici Oslobođenja naučili su Avazove lekcije. Zbog poslovnih interesa Mujo i Hilmo Selimović odrekli su se bilo kakve kritike Fahrudina Radončića, dok je on prekinuo godine prozivanja njih dvojice kao mafijaša.

 

Ova Selimovićeva nagodba dan danas funkcionira bez zamjerki, ona je ipak samo jedan od načina rješavanja „problema” s Dnevnim avazom. Mnogi su bili pokušaji političara i javnih ličnosti da se izmaknu Avazovim strelicama. Bile su tu sitnije odmazde, kao ukidanje pretplate, preko zabrane komuniciranja s novinarima Avaza, sve do projekata osmišljenih kao kontramjera. „Neutraliziranje Avaza” bio je cilj stranice stop-avaz, a kasnije i osnivanja portala Faktor i sedmičnika Stav (kojima će se uskoro pridružiti i dnevna novina). A da su novi SDA-ovi mediji pravi nasljednici Avaza i njegovog načina djelovanja svjedoči, između ostalih, lakoća s kojom ovih dana umjesto „Miloševićevim najboljim đakom” Fahrudina Radončića zovu pouzdanim saveznikom i ozbiljnim političarom.

 

 

 

Zanimljivo je da su dosta ovih antiavazovih projekta vodili nekadašnji novinari Avaza, no još interesantnije je da se većina Avazovaca, gdje god da odu, na kraju obično vraća kući. Bio je to slučaj Seada Numanovića, Tarika Lazovića, a i samog Faruka Vele, koji danas kaže: „Dnevni avaz je moderna kompanija, nastala na zapadnjačkom shvatanju medijskog biznisa. Tu je bilo uvijek mjesta samo za najbolje i najspremnije za rad, učenje i odricanja, kakva traži naš posao. U tom smislu Dnevni avaz je imao razumijevanja kada su ljudi htjeli okušati se u drugim projektima, steći nova iskustva, pokazati da mogu uspjeti i drugdje. Ili, naprosto, odmoriti se od žestokog dnevnog ritma u novinama.  Potom, ukoliko bi se poklopili interesi i kompanije i njihovi osobni, vraćali su se u Dnevni avaz. No, neki su nastavljali karijere u drugim medijima ili institucijama. Kroz Avaz je prošlo na stotine ljudi koji su ovdje izrastali kao ljudi i odlazili u nove izazove života. Njima smo obogatili naše društvo. Osim toga, uposlenici Dnevnog avaza su uvijek imali redovne plate i honorare. Plata u Dnevnom avazu nikada ni dana nije zakasnila! Na to smo ponosni. To je, također, važno u BiH. Ljudi, dakle, idu tamo gdje im je dobro. A u Dnevnom avazu su uvijek imali mjesto gdje će njihovi profesionalni i egzistencijalni interesi biti zaštićeni. Istina, malo je danas kompanija, pogotovo u medijskoj branši, gdje ljudi imaju takvu privilegiju. Sve to skupa stvara mozaik kompanije koja je službeno u više navrata proglašavana najpoželjnijim poslodavcem.”

 

Iako se sve više govori o finansijskim problemima Fahrudina Radončića, poslovni uspjeh Avaza teško je poreći. Duška Jurišić, koja se kao urednica bavila nastankom Avazove imperije, tvrdi: „On je regularno dobio taj kredit. Vraćao ga kao ostali. Što su okolnosti bile problematične to je druga stvar. Ja mislim da mi imamo problem što se niko drugi nije usudio. I drugi su imali iste ambicije, ali nisu imali snage, hrabrosti ili nečeg trećeg, petlje, da ih realizuju. Ili su ih realizovali na druge načine. On je uzimao kredite, oni su imali podršku međunarodne zajednice, pa su bili antivladini. Danas, kad se krug zatvorio, primjećujemo da imamo jako malo antivladinih novina, uključujući one koje su čvrsto stale na stubovima antivladinog djelovanja i nezavisnosti.“

 

20 godina Dnevnog avaza je dakle zaista 20 godina poslovnih pobjeda. Ali, i mnogih novinarskih i društvenih gubitaka.