Budući da je BiH sekularna država, vjerovanje stvar pojedinca, a nevjerovanje nije kažnjivo zakonom, ne možemo govoriti o pojmu blasfemije.

foto: pixabay

Zahtjev HNK Napredak, podržan istupom kardinala Vinka Puljića i portala SAFF, da se zabrani izvođenje predstave Vaše nasilje i naše nasilje reditelja Olivera Frljića u okviru 56. Internacionalnog teatarskog festivala MESS, a pod krinkom zaštite vjerskih sloboda i navodne blasfemije koju taj teatarski komad sadrži, predstavlja eklatantan primjer nerazumijevanja pojma umjetničkih sloboda i njihovo čitanje onako kako to ide na ruku uskim klerikalno-etničkim vizurama.

Dakako da se ni u kom trenutku ne postavlja pitanje sloboda i prava vjerujućih da svoje mišljenje javno izražavaju i da im u svakom pogledu bude omogućena sloboda neometanog vjeroispovijedanja. Međutim, prava jednoga nikada ne smiju biti uspostavljana nauštrb drugoga.

Tamo gdje prestaju prava drugoga ne može biti govora o uspostavi društva jednakosti, tačnije jednakosti svih njegovih aktera kako pred javnim sudom građanstva, tako i pred svim državnim instancama.

U temelju zahtjeva da se jedan umjetnički čin zabrani zbog navodnih vrijeđanja vijernika, koje vidjećemo iz nastavka teksta ničim nije dokazano sem pretpostavkom, leži najprije temeljno nerazumijevanje strukture bosanskohercegovačkog društva. Tražioci ove zabrane u svom su istupu, pozivajući se na legitimni zakon o slobodi vjeroispovijedanja, zanemarili činjenicu da je BiH (bar još formalno) sekularna država, te da se kao takva nikako ne može posmatrati kroz uske vizure religijskog.

Neosporno je pravo svakog građanina da ima mogućnost prakticiranja svojih religijskih obreda i svega što spada u dijapazon interesovanja religije kojoj pripada, ali budući da je ovdje riječ o sekularnoj državi, ne može biti govora o uspostavljanju religijske mjere svijeta kao primarne i moralno dominantne. Najprije, jer je vjerovanje stvar pojedinca i njegovo pravo izbora. A budući da nevjerovanje ili propitivanje religijskih simbola ovdje nije kažnjivo zakonom, mi ne možemo govoriti o pojmu blasfemije. Jer ako blasfemiju zazivamo onda najprije trebamo utvrditi šta je mjerna jedinica blasfemičnosti, a ako pak na to pristanemo mi smo defakto odustali od sekularne i građanske države. 

Kako je navedeno u dopisu iz Napretka, od koga je inicijalno i počela cijela priča vezana za Frljićevu predstavu, Naše nasilje i vaše nasilje “bolno vrijeđa kršćane, muslimane i državu BiH, pa tako i sve njene građane. Poštujemo i zalažemo se za umjetničke slobode, ali banalno vrijeđanje vjernika naprosto držimo nedopustivim”. Kako, međutim, Napredak, kardinal i drugi koji su preuzeli istu matricu napadanja znaju da je Freljićeva predstava blasfemična? Ne tako što su je gledali, već tako što na osnovu konfabulacija, poluinformacija i neutemeljenih pretpostavki donose zaključke. Tome najbolje svjedoči javni istup Ive Tomaševića, glavnog urednika Katoličke tiskovne agencije i glasnogovornika Biskupske konferencije, kojim se u potpunosti demaskira stvarni razlog traženja da se jedan teatarski komad zabrani za javno izvođenje.

Tomašević u razgovoru za portal Klix.ba kaže: “Na brojnim portalima opisana je ta scena (scena koja je navodno blasfemična, op. a.), Jutarnji list navodi 'Povrijedila ih je ponajviše scena u kojoj gola žena glave pokrivene hidžabom iz spolovila izvlači poljsku zastavu, potom erotizirani ples uz melodiju Tihe noći i pojava Isusa Krista, koji je, okrunjen trnovom krunom, razapet na križu sastavljenom od kanti za benzin. Glumac u liku Isusa silazi s križa i siluje ženu. Uz to, većina glumaca u Našem i vašem nasilju nastupa bez odjeće'. Redovito se radi o zastavi zemlje u kojoj se predstava igra. Razgovarao sam s nekima koji su gledali tu predstavu i potvrdili su mi da ta scena postoji. Nisam nigdje pročitao da ta scena ne postoji, pa nemam razloga sumnjati da je to istinito".

Tražioci zabrane jednog teatarskog komada (što predstavlja direktan napad na slobodu čovjekovog umjetničkog izražavanja), ubijeđeni u ispravnost svog zahtjeva, nisu taj isti teatarski komad ni gledali. Na osnovu informacija koje su dobili iz posrednih izvora donose promptno zaključak da ta predstava vrijeđa njihova religijska osjećanja. Zanemarujući time kontekst cjelokupne predstave, paušalno gledajući na umjetničke slobode, te ne dopuštajući mogućnost da se sagleda predstava kao cjelina i da se analizira kako u toj cjelini funkcionišu navedene scene. To religijskom moralu, kako se čini, nije potrebno. Najprije jer on polazi iz onoga što je njegova mjera svijeta, a sloboda drugog je moguća samo ukoliko se uklapa u okvire koji mu se zadaju.

Stvar u ovom slučaju postaje još tragičnija imamo li na umu da je direkcija MESS-a pristala na ucjenu i diktat (kako smo iz gore navedenog vidjeli) koji počivaju najprije na konfabulacijama i zlonamjernim učitavanjima umjetnosti onoga što ona ne sadrži. Budući da javnost još uvijek nije obaviještena o sadržaju prijetnji upućenih direkciji ovog festivala, ostaje nam da zaključimo da je jedna kulturna institucija podlegla prvom pritisku koji joj se ispriječio kao prepreka. Pokazujući time da u ovom trenutku nije beskompromisno spremna prihvatiti sve izazove umjetnosti teatra. Jer otkazati javno izvođenje predstave (koje su građani na sreću spriječili) znači pobiti samog sebe kao instituciju, te pokazati da se nije sigurno u ono što donosi program koji je sama ta institucija kreirala. Paradoks je time veći što je MESS nastojao da, pod pritiscima s online platformi, onemogući javno izvođenje predstave za koju je uvršatavanjem u program 56. njegovog izdanja garantovao da vrijedi. Što nam, samo po sebi, kazuje da institucija kao takva nije bila spremna braniti ono što je njen program, iza kojeg bi morala stajati. Konačno, nema umjetnosti tamo gdje se na svaku prijetnju slobodi reaguje povlačenjem u zatvorene i cenzurisane forme.

Vratimo se sad samoj Frljićevoj predstavi. Da li u njoj postoje scene koje se u dopisu onih koji su tražili zabranu njenog izvođenja doživljavaju (kako smo vidjeli na osnovu predpostavki i dekontekstualizirano) kao blasfemične?

Neosporna je činjenica da predstava sadrži te scene. Ali je ovdje potrebno u cilju razumijevanja umjetničkih sloboda (najprije njihovog neselektivnog doživljavanja) pojasniti u kakvoj su funkciji te scene, a time će se svakom dobronamjernom posmatraču razjasniti da one ni u kom pogledu nisu usmjerene u pravcu vrijeđanja bilo čijih religijskih osjećanja. One su prije svega scene postavljene kao neophodni simboli da bi se zaokružilo ono što jeste centralna tema ove predstave – kolonijalni odnos hrišćanske Zapadne Evrope spram arapskog i muslimanskog svijeta.

Neosporna je činjenica da u predstavi Naše nasilje i vaše nasilje Isus silazi sa krsta načinjenog od kanistera za benzin i potom siluje ženu u hidžabu. Da bi, nakon toga, ista ta žena zagrlila svog silovatelja. Takođe, u Frljićevoj predstavi postoji i scena u kojoj ista ta žena u hidžabu iz vlastite vagine izvlači zastavu zemlje u kojoj se igra predstava.

Da li je međutim Isus koji siluje zaista onaj religijski Hrist, u kojeg vjeruju milioni ljudi širom svijeta? Ne. Riječ je o simboličnoj projekciji kojom se nastoji pokazati kako zapadnjački kolonijalisti zarad pohlepnih pohoda za resursima (otuda Hrist silazi sa krsta načinjenog od kanti za benzin) već decenijama, iz te svoje dominantne zapadno-hrišćanske pozicije, osvajaju i destruiraju prostor Bliskog Istoka. A onaj zagrljaj simbolički silovane jeste odnos nekih povlaštenih arapskih zemalja spram istog tog silovatelja.

Kada je pak u pitanju zastava i odnos spram nje u ovoj predstavi, vrlo je jasna poruka koju reditelj predstave Naše i vaše nasilje želi transponirati do gledaoca. Arabija je, posebice Sirija, kolijevka civilizacije, a vidite šta joj njeni potomci rade. Ili, sa druge strane, ta scena može govoriti i o patriotskom poimanju domovine kao majke (posebice iz perspektive onoga što je Konstantinović označio kao “ideologiju krvi i tla”), koja porađa tu svoju incestuoznu djecu, koja će je potom silovati.

Da je Frljić prizvao u svoju predstavu lik Isusa koji bi potom izložio poruzi i ismijavanju, mi bismo možda mogli govoriti o blasfemiji. Ovako, sa jasnom kontekstualizacijom tih spornih i navodno blasfemičnih scena - kojoj se međutim u slučaju traženja zabrane izvođenja ovog komada nije pristupilo jer je religijski diskurs želio uspostaviti svoj sud kao aprioran – svaki gledalac sa imalo smisla za teatarska uprizorenja će veoma lako shvatiti da je posrijedi rediteljska igra simbolima. Simbolima koji su iz konteksta cjelokupne predstave veoma lako čitljivi i jasna je njihova funkcija, a ona ni u kom pogledu nije ustremljena na vrijeđanje.

Radi se ovdje, kako se da iščitati iz cijelog slučaja, o onom dobro poznatom ovdašnjem učitavanju umjetnosti značenja koja ona ne može imati. Pri tome nije problem u tom učitavanju, nego u jasno izraženim ideološkim instrumentima kojima se ono koristi. Znajući unaprijed šta treba i mora dokazati.

Umjetnost po svojoj prirodi ne može pristati na ta ograničenja, jer onoga trenutka kada učini taj kompromis ona prestaje biti carstvo imaginacije, a postaje tamnica kontrole. Čim postoje tabuizirane teme, one koje se umjetnošću ne smiju propitivati, ona postaje sterilna i umire.