Oglušio se kardinal Puljić na poruke upućene od potomaka žrtava NDH.

Foto: Pixabay/Ilustracija

Subota, 16. 5. 2020., Sarajevo, Titova ulica, pasaž, bistro Cuco, oko 13.30 h. Pune se okolne kafanske bašte, pa i ova. Završena je Bleiburška misa u Katedrali Srca Isusovog (štićene u širokom krugu i specijalnim policijskim snagama). Završava se hod građana u antifašističkom protestu od Trga Bosne i Hercegovine do Vječne vatre. Iznad spomenika snimak ljudi što su ih ustaše povješale, bježeći uoči oslobođenja grada od nacifašističkokvislinške okupacije. Čule su se i partizanske pjesme, bilo je i parola s imenom Josipa Broza. Što da ne. Ta ulica se, uprkos svemu, i danas po njemu zove.

Sjedim za stolom gdje je Edin Sabljaković. Pita me šta mislim o svemu. Počeh poširoko, a Edo će: „Ovo ne valja. Svako malo ovih dana čujem 'ustaše', 'ustaše'... To i mene vrijeđa, Zija“.

Govori i poučava čovjek građanskog, sarajevskog, bosanskohercegovačkog, kosmopolitskog senzibiliteta. Edo je čovjek izrazite socijalne inteligencije, delikatan, treptavo osjećajan i saosjećajan u svakoj prilici kojoj sam bio prisutan. Edin nam poručuje da olako (dis)kvalifikovanje i uopštavanje ne truje samo odnose među ljudima i zajednicama, već izjeda i savjesnog čovjeka koji nema ništa zajedničkog s onim što konotira, primjerice, pomenuti pojam.  

Glasni i „gluhi“

Nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić oglušio se na apele i teoloških i političkih autoriteta kršćanske vjere. Austrijska teologinja i historičarka Anna Maria Grünfelder, uz ostalo, ukazuje kardinalu i inima:

Nije dospio u Bleiburg ”hrvatski narod”, nisu dospjeli ”nevini”, nisu dospjeli ”borci protiv komunizma” – dospjeli su oni koji su vjerovali tadašnjem vodstvu ”hrvatskog naroda” (koje to također nije bilo) da se ”bore protiv komunizma”, ”za svoju domovinu”. Koliko Vam puta treba još objasniti da su pošli u Bleiburg po naredbi onih, koji će na tom putu spasiti svoju kožu i napustiti ”svoj narod”. To je ”tragedija”, tragedija zabludjelih, zatupljenih i, na kraju, izdanih. Ne varajte ni sebe ni druge. Nitko nije napao niti NDH, niti Hrvatsku, ali NDH je uz okupatora napadala svoje ljude i to one koji su zaista namjeravali izbaciti okupatora, a s njime i zločinačku kliku, koja je zemlju izručila Hitlerovoj Njemačkoj. Toliko o ”nevinim” i ”žrtvama”, naglasila je Grünfelder i poentirala: Gospodine kardinale, Vama kao akademskom građaninu, sve te činjenice ne mogu biti nepoznate. Čuli ste ih toliko puta – no ”nitko nije toliko gluh kao netko tko ne želi slušati.”

Oglasio se i vrlo uznemireni prof. dr.  Christian Schwarz-Schilling, koji je kao ministar Kršćanske demokratske unije napustio vladu nezadovoljan odnosom Njemačke prema ratu u Bosni i Hercegovini, gdje je poslije bio i visoki predstavnik. Schwarz-Schilling upozorava:

Hrvatska demokratska zajednica podržava misu za nacističke kolaboratere, koje su jugoslavenski vojnici ubili 1945. HDZ je član EPP-a. Evropski konzervativci, Brisel i Katolička crkva moraju reagirati. Posljednjih se godina uočava da HDZ, vladajuća stranka u Zagrebu, sve više skreće udesno, isto to vrijedi i za njezinu sestrinsku stranku u BiH. Mora se zapitati zašto se u ovom slučaju EU pretvara da ništa ne vidi. Hrvatska je članica Europske unije i bile bi primjerene odgovarajuće mjere u ovom slučaju. Ali EU i EPP (Europska narodna stranka čiji je član i HDZ) očito samo promatraju što se događa – i to bez ikakvih posljedica. Ja smatram da je zabrinjavajuća stvar kada desničari i antisemitske snage nesmetano mogu širiti svoje ideologije koje su bazirane na preziru prema ljudima. Nikada ne smijemo zaboraviti od čega smo oslobođeni prije 75 godina. Nikada se ne smijemo prestati neumorno boriti protiv fašizma. Pozivam EPP, Bruxelles i najviše dužnosnike Katoličke crkve da se jasno pozicioniraju protiv fašizma i desno-nacionalnih snaga te da otkažu misu prije nego što bude prekasno, poručio je uzalud Schwarz-Schilling.

Desilo se suprotno, uključivši i to da su Željana Zovko (nekad ambasadorica BiH a sada zastupnica Hrvatske u Evropskom parlamentu) i predsjednici radne grupe Kluba Europske narodne stranke (EPP) za međukulturne odnose i međureligijski dijalog, Jan Olbrycht i Holvenyi Gyorgy uputili dopis kardinalu Puljiću, u kojem su izrazili podršku pravu na vjersku slobodu i pravu na kulturu sjećanja.

Branitelji i "rušitelji"

Kada je tako u Evropskoj uniji, čiji je dan 9. maj/svibanj kao datum pobjede nad nacifašizmom, šta očekivati od hrvatske političke i klerikalne vrhuške u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koja je i blajburgovala svoj ideološki kredo i svećenićko poslanje.

Treba izdvojiti: Apostolski nuncij u BiH mons. Lugi Pezzuto, kao predstavnik pape Franje, u kratkoj je izjavi za Katolički tjednik istakao da u potpunosti podržava priopćenje biskupa Biskupske konferencije BiH. Dakako, BKBiH je u potpunosti stala uz svog šefa kao i druge katoličke asocijacije u Hrvatskoj i BiH. U tim, prvenstveno, ideologiziranim i politiziranim manipulativnim saopštenjima je u prvi plan stavljeno da je riječ o zaštiti kardinala, koji je izjavio i da mu je život ugrožen.

Za poštovaoce doprinosa Bosne Srebrene bh. civilizacijskim vrijednostima šokantan je ton i sadržaj onog što je poručeno iz Uprave ove franjevačke provincije. U tom obraćanju vjernicima i javnosti, uz ostalo, stoji: Uprava Bosne Srebrne u potpunosti se i nedvosmisleno ograđuje od nekolicine članova Provincije koji svojim javnim nastupima u medijima na bilo koji način relativiziraju blajbrušku tragediju našeg naroda a koji i inače svojim dosadašnjim necrkvenim aktivizmom već dugo godina, kršeći norme crkvenog i redovničkog prava, pridonose rušenju ugleda Provincije Bosne Srebrne i zbunjivanju naših vjernika.

Ova prijetnja iz Uprave BS-a nije i neće ušutkati one koji „doprinose rušenju ugleda Provincije Bosne  Srebrene“. To znači da to još neko radi, a vidno radi?! Naprotiv ti „rušitelji“ brane obraz i najsvjetlije tekovine Bosne Srebrene.

Portal Mreža mira objavio je, kako pišu, prebitnu poruku fra Marka Oršolića: Dan pobjede nad fašizmom i nacizmom je s pravom Dan Evrope. Crkve i vjerske zajednice treba da označe tu pobjedu molitvama i zahvale Bogu za pobjedu nad planetarnim zlom od nacizma i uništavanjem ljudskih prava. Sedamdeset pet godina nakon pobjede nad fašizmom vjerske zajednice i crkve mogu moliti za pokojne u ratu, ali da bi izbjegle ideološku konotaciju, te molitve moraju biti učinjene za postradale zatim za one čijem su stradanju one doprinijele, konačno za one koji su doprinijeli njihovom stradanju.

Franjevci Drago Bojić i Ivan Šarčević objavili su dan uoči mise članak na portalu Prometej pod naslovom Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo! Ovaj napis ima sasma posebnu težinu, daleko nadilazi „misni“ povod, ima dugoročnu vrijednost kao viđenje dva umnika i dva posvećenika svom zavještenju za koje se bore čista srca i herojskom moralnom snagom. Tekst kao da je napisan u jednom dahu i kao da je iz njih izašlo ovim povodom gotovo sve što im je na duši. To što kazuju Šarčević i Bojić ima veliku savremenu a i dugoročnu vrijednost. Time je njihov napis i dragocjen historiografski dokument. Taj tekst propituje mnogo toga i mnoge na suštinske teme - Crkvu u Hrvata, ovovremeno poslanje Bosne Srebrene, ulogu Vatikana i samog Pape danas i sutra, politike i stanje društva u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Članak ove dvojice istinskih fratara treba iščitavati u cjelosti. Ne slažem se baš sa svakom njihovom tvrdnjom i ocjenom, ali to je sasma nevažno u odnosu na monumentalnost napisanog. Ne štede oni nikoga – ni partizane odgovorne za retorziju i vansudske egzekucije, komuniste generalno, licemjerstvo verbalnih antifašista (tekući stavovi SDA spram odavanja počasti Mustafi Busuladžiću, endehazijskom fanu, sarajevskog mitropolita Hrizostoma podsjećaju na grijehe Srpske pravoslavne crkve, SDP da mu nije smetalo koaliranje sa Hrvatskom strankom prava „sa svojim Glavnim stanom i ustaškom simbolikom i koreografijom“...).

Tema o kojoj je riječ traži da, ipak, izdvojim ono što je suština spora iz ugla Bojića i Šarčevića:

Otkad se obilježava, komemoracija za žrtve Bleiburga je perfidna politička manifestacija koja više žali za propalim ustaškim zlim režimom nego za žrtvama nevinih koje je taj režim zaveo i izručio u smrt. Više se na tim šarenim skupovima simbolikom i govorom razračunava s aktualnim političkim protivnicima koje se sve sabija u figuru partizanskoga zločina, Titove Jugoslavije i omraženih komunista, nego što se zastaje pred pitanjem značenja ljudskih života i povijesti. Bleiburg je postao mitsko mjesto, a njegove žrtve bezlični i neodređeni brojevi za potvrdu svoje nevinosti (...) Mnogi biskupi i svećenici Katoličke crkve, a kako će drukčije misliti odani katoličko-hrvatski puk nego kao njihovi pastiri, smatraju da je ustaška Nezavisna Država Hrvatska najcjelovitiji povijesni, zemljopisni, kulturni i religiozni izraz hrvatstva, a da je Ante Pavelić oličenje najmudrijeg vođe, poglavnika i ljubitelja hrvatskoga naroda. Tuđman je sve te povijesne silnice ujedinio, usavršio tisućljetne težnje i posuvremenio granicu poglavnikove ljubavi prema svome hrvatskom narodu pomaknuvši je s Drine na Herceg-Bosnu. I što su oni i njihovi pobočnici više voljeli Bosnu, Bosna je sve više ostajala bez Hrvata.(...)

Sve dok se tako bude mislilo o NDH i Herceg-Bosni, o Paveliću i Tuđmanu, ponajprije u BiH, imat ćemo nemoralno političko ponašanje, licemjernu crkvenost i kognitivnu šizofreniju. Sve dok se budu izjednačavali totalitarizmi, nacizam i komunizam, kao da su jedni te isti ljudi u isto vrijeme bili protagonisti i jedne i druge ideologije, sve dok se u Crkvi budu više citirala vjerska prava (pravo na misu) ili se pozivalo na rezolucije i pravne konvencije koje se koriste kao maska da se zaobiđe evanđelje i humanost, sve će biti čvršći hod unatrag, u nepostojeću bolju prošlost, dakle, u samoizolaciju od svijeta i zdrave budućnosti. Kad se izjednači totalitarizme, onda se protagoniste vlastitog totalitarizma smatra herojima, a one na suprotnoj strani zločincima; vlastite se žrtve umnažaju, a one na drugoj strani umanjuju, preziru i negiraju. (...) Kad se kaže da svim žrtvama treba odati poštovanje i počast, redovito to znači da su istinske žrtve samo naše, dok druge, njihove, ako i ne negiramo ili ne umanjujemo, za njih uopće ne marimo ili ih odstranjujemo u tobožnju nuspojavu ili povijesnu, čak božansku nužnost. U takvoj izopačenoj konstrukciji koja se predstavlja i humanom i religioznom biva razumljivo da četverogodišnjeg ustaškog terora u Sarajevu nije ni bilo, ili ako ga je bilo, on je bio nužan, u svakom slučaju ustaško zlo nije ništa prema komunističkom zlu!

Desetljećima mnogi crkveni poglavari manipuliraju svojim vjernicima kojima Bleiburg predstavljaju isključivo kao „križni put“ hrvatskog naroda, a prešućuju činjenicu da je ustaško vodstvo povelo vojsku i civile na Bleiburg, čak i maloljetnike, da je većina onih koji su pozivali na povlačenje od Hercegovine do Save i iz Zagreba u Austriju osigurana pobjegla od svoga voljenog naroda. Deseci tisuća unesrećenih im je trebalo da odvuku pažnju sa sebe kako bi se u tom sveopćem metežu mogli skrasiti na sigurno. Dosta je spomenuti poglavnika Pavelića i sarajevskoga nadbiskupa I. E. Šarića. Pa nisu partizani odveli ljude na Bleiburg! (...) A kad se ne može na Bleiburg, nastavlja se dalje, što u taštini, što u neznanju i zanemarivanju konteksta, što logikom obmane, pa se svehrvatsko blajburgovanje neće dogoditi nigdje u matičnoj domovini ustaštva, ni na Širokom ni na „Groblju mira“ iznad Mostara, nego ga treba preseliti i slaviti nigdje drugdje nego ondje gdje je hrvatstvo najmalobrojnije i najranjivije, u Bosnu, i to u srcu Bosne – u Sarajevu. Uvijek je nacionalizmu prva žrtva njegov najslabiji sunarodnjak. Time se završava jedna od najmračnijih dionica blajburškog križnog puta (...).

Da kardinal Puljić doista želi raskrstiti s ustaškom ideologijom, onda misu za žrtve Bleiburga ne bi organizirao s Počasnim bleiburškim vodom, Čovićevim i Ljubićevim Hrvatskim narodnim saborom i Hrvatskim saborom iz Republike Hrvatske. Zar zdravoj pameti i etičnosti nije poniženje da na misi za žrtve Bleiburga profitiraju, kad je riječ o Hrvatima u BiH, bivši članovi crvene partije, a sadašnji nacionalisti i unesrećitelji svoga naroda? Kao što će jednako od mise za žrtve Bleiburga profitirati i takozvane probosanske i bošnjačke političke partije koje ovih dana potresaju zastrašujuće korupcijske i kriminalne afere. A sve to ide u prilog i srpskom nacionalizmu u Republici Srpskoj koji se ponajviše održava zahvaljujući politici HDZ-a i HNS-a.

Šarčević i Bojić ukazuju: (...) Ali ne može značenje Bleiburga objasniti ni otkupiti ni najiskrenija molitva sve dok ne postane mjesto i simbol istinskoga pokajanja. Zlu prošlost ne opravdava ni Bog ni ikakva njegova svetinja bez kajanja i zadovoljštine za nanesene nepravde. Misa nije stoga nikakav magijski štapić kako da se utekne od sebe, od stvarnosti, da se popravi loša prošlost zločinačkog ustaškoga režima, da nas drugi prihvate kao da se ništa nije dogodilo, nego skrušeno stajanje pred Bogom, vlastito kajanje (mea, a ne tua/vostra culpa) jer smo mi druge razapinjali na križ (...) Što smo zagriženiji u svoje povijesne obmane, to žarče slavimo mise i iskazujemo hvale božanstvu nacije i svoje ideologije.

Što više molimo ili odajemo slavu samo svojim žrtvama, to više isključujemo druge i strašimo ih da su opasnost i zlo u mjestima gdje živimo. A kao strašljivi ljudi, koje uvijek netko treba braniti od zlih susjeda, i koji se uvijek trebaju skrivati iza neke neupitne strukture ili institucije, naroda i Crkve, svoj strah, pa i mržnju prema protivnicima, maskiramo nerazboritom hrabrošću i povrijeđenom taštinom lažnih boraca za istinu i pravdu, i to najčešće nigdje drugdje nego upravo ondje gdje su životi postali najjeftiniji i gdje je ljudsko zajedništvo najlomnije. Ondje gdje treba najviše tihe molitve, ondje ima najviše bukačkoga farizejizma. Ondje gdje treba najviše kajanja i milosrđa za bližnje, ondje je najviše ohole pravovjernosti i divlje osvete, zaključuju Bojić i Šarčević.

Spomendan i eNDeHa

Evo vijesti o misi prema crkvenim izvorima: „Predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, u zajedništvu s nadbiskupom vrhbosanskim koadjutorom mons. Tomom Vukšićem i uz koncelebraciju 17 svećenika, 16. svibnja 2020. predvodio je Svetu misu u katedrali Srca Isusova u Sarajevu za sve žrtve Drugoga svjetskoga rata te posebno za žrtve Bleiburške tragedije. Zbog aktualnih ograničenja u vremenu pandemije koronavirusa dopušteno je da, osim svećenika, u katedrali bude nazočno još samo 20 osoba.

Svetu misu izravno su prenosili RTV Herceg-Bosne, HRT, Laudato TV, Radio Marija BiH, Hrvatski katolički radiji i drugi mediji (u Radioteleviziji Bosne i Hercegovini u odgovoru na upit Radija Slobodna Evropa kažu da nisu dobili ponudu za prijenos mise iz Katedrale u Sarajevu, iako prenose glavne vjerske aktivnosti svih vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, op. Z.D.).

Na Svetoj misi sudjelovali su: veleposlanik Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini gospodin Ivan Sabolić te predstavnici Hrvatskog narodnog sabora BiH: gospodin Marinko Čavara, predsjednik Federacije BiH, i gospodin Ilija Cvitanović, član Predsjedništva HNS-a. Na Svetoj misi također su sudjelovale tri provincijalne poglavarice u BiH te dvije predstavnice ženskih redovničkih zajednica koje djeluju u BiH, a svoje sjedište imaju u Republici Hrvatskoj.”

Nije bilo čelnika HDZBiH Dragana Čovića, koji je u Mostaru položio vijence. Reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović ranije je izjavio da je neupitno pravo Katoličke crke i kardinala Puljića na misu.

U vrednovanju kazivanja nadbiskupa vrhbosanskog sakriću se iza riječi vrsnog novinara i uvaženog teologa Drage Pilsela u kolumni za portal Autograf.hr: (...) nema nitko normalan ništa protiv molitve za žrtve rata i poraća. Ali se mi bunimo protiv dvostrukih mjerila, protiv nedosljednosti Crkve na ovim prostorima, protiv nedistanciranja od ustaških zločina, kada već tako furiozno crkveni prvaci osuđuju ”komunističke zločine”. Meni je osobito neprihvatljivo to niveliranje ustaške i partizanske krivnje koja se neprestano čuje iz Crkve, a koju je ove subote u apsolutno deplasiranom uvodu izrekao urednik i komentator HRT-a, Hercegovac Mario Raguž u prilogu koji se sveo na neviđenu politizaciju same mise. Tu nivelaciju je izveo i kardinal Puljić u propovijedi: ”Ne može se sotonizirati jedno znakovlje pod kojim su se činili zločini, a drugo znakovlje pod kojim su ovi zločini učinjeni veličati i nametati javnosti kao simbole”.

Osim toga, kardinal Puljić ne govori istinu kada tvrdi ”da se niječe povijesna istina u ime neke političke ‘istine’, mitologije i moći koje se povode nekim drugim interesima”. A čini se da to on namjerno širi neistinu jer je upozoren, odavno, da je u više navrata iz redova antifašista jasno progovoreno i osuđeno navedeno partizansko nekontrolirano ubijanje protivnika u drugoj polovini svibnja 1945. i kasnije (...) njegova je propovijed bila obranaška, on sam je bio u grču, ljut, nimalo evanđeoski raspoložen jer je mahom isticao pojam ”mržnja”, a jedva govorio o srži Evanđelja, o ljubavi. Nažalost, bio je i agresivan: ”Bojim se živjeti s ljudima kojima ništa nije sveto ili koji su sposobni gaziti po tuđim svetinjama!” Indirektno je podržao rad onih revizionista koji brane tezu o ”trostrukom logoru Jasenovac”. Prozvao je i svađao se s povjesničarima kao što je (...) Ivo Goldstein: ”Sada se piše nekakva povijest u kojoj bi se relativizirala stradanja, jer tobože treba graditi povjerenje i stabilizaciju u regiji”. Masu je puta osudio partizane, niti jednom ustaše! (...) kad mu je već toliko stalo pozivati se na svetog Ivana Pavla II. (koji ga je postavio za nadbiskupa i imenovao kardinalom) nije imao snage, kao papa Wojtyla u Auschwitzu, kleknuti u znak poštovanja prema žrtvama hrvatskog nacizma i fašizma – ustaštva.

Kada se bude pisala povijest uprave Vinka Puljića vrhbosanskom nadbiskupijom, a koju možemo uokviriti između dvaju emblematičnih momenata: njegove nespremnosti da se (premda su to od njega tražili Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Ivo Komšić, fra Petar Anđelović, Ivan Markešić i drugi iskreni b-h patrioti) 1992. jasno suprotstavi zločinačkoj politici Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini te ove sarajevske mise u povodu 75. godišnjice ”Bleiburške tragedije”, bojim se, zaključit će se da je bio jedan biskup, Vinko, koji nije znao čitati one prevažne Kristove riječi: ”Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 45), upozorava Pilsel.

Oglušio se kardinal Puljić i svi uz njega i na poruke upućene od potomaka žrtava tzv. Nezavisne Države Hrvatske i njenih ustaških egzekutora. Nabrajana su imena i prezimena onih što su od tih zlotvora zvjerski poubijani ili poslani u logore jer su Jevreji, Srbi, Romi, nepoćudni Hrvati i drugi antinacifašisti. To pisma razdiru do bola, ali ne dotiču i bh. katoličkog vrhovnika kojem je saosjećanje u opisu posla. 

Operska diva, negdašnja prvakinja Sarajevske Opere Margit Tomik Levy (portal Oslobođenja, 11. 5. 2020.) uputila je kardinalu otvoreno pismo (...) kao razočarani katolik kojeg je on svojim postupcima otjerao iz crkve (...) Jeste li ikada pomislili da održite misu za nevine žrtve ustaškog režima u Sarajevu? Oni su nevini, ovi vaši iz Blajburga nisu. Većini su ruke bile krvave do lakata a ostali su bežali sa njima. A, pogledajte šta su vaši neprežaljeni ljubimci uradili u Sarajevu: spisak ubijenih – Jevreji 8.776 (81,34%), Srbi 1.029 (9,54%), Hrvati 473 (4,38%), Muslimani/Bošnjaci 410 (3,80%), ostali i nepoznati 101 (0,94%). Zamislite, ubijani bez suda i krivice. Pitam se je li vas imalo stid. Ovi ubijeni su po vama nevažni. Vi patite za “nevinim domoljubima“... Nameravate to uraditi u nedelju služeći misu zverima koji su mi ubili baku, dedu i tetku.”

Među ostalim, portal Radiosarajevo.ba je prenio pismo Koštane Džinić Mulović gradonačelniku Sarajeva Abdulahu Skaki (Stranka demokratske akcije) nakon njegove izjave koja je shvaćena kao puna podrška blajburškoj misi. Skaka je potom o misi dao naknadno obrazloženje, drugačije intonirano. Na kraju pisma stoji - Unuka: Dušana Kukića, Ljubice Terzić, Darinke Terzić, Konstantina Mijatovića, Muje Džinića, jedne nerođene Sarajke (utroba njene majke probodena je bajonetom pred porod) i dva Terzića jednog živog ispeglanog, drugog živog raskomadanog, kći Hasana Džinića i Branke (Kukić) Džinić, tu sa Skenderije iz Sarajeva, Koštana Džinić Mulović.

Misa koju je predvodio kardinal Puljić bila je Misa istine, ali ne istine koju je vrhbosanski nadbiskup propovijedao u euharistijskom slavlju, već ove o kojoj su svjedočili pogođeni njenim povodom i tumačenjima. O kakvoj istini je riječ svjedoči i naredni dio.

Zagreb, 16. svibnja, po zakonu Republike Hrvatske Spomendan u kalendaru s drugim praznicima, blagdanima i danima za sjećanje u susjednoj državi:

“Visoki vjerski i politički predstavnici na čelu s predsjednikom Hrvatskoga sabora Gordanom Jandrokovićem obilježili su 75. godišnjicu Bleiburga i Križnog puta polaganjem vijenca kod Središnjeg križa na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Vijence su položili predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, potpredsjednik Sabora Željko Reiner, izaslanik predsjednika Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved te ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman.

Predsjednik Počasnog bleiburškog voda (PBV) Vice Vukojević dodao je kako se mise za bleiburške žrtve održavaju u 189 hrvatskih katoličkih župa u svijetu, od Australije do Amerike.

Molitvu za žrtve na Bleiburgu i križnih putova predvodio je vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj mons. Jure Bogdan. Islamsku molitvu za žrtve sa Bleiburga islamske vjeroispovijesti predvodio je imam Zagrebačke džamije Mersad ef. Kreštić (njegova molitva je bila prije Bogdanove, na samom početku ceremonije, uvod je bio na arapskom, a potom dova na hrvatskobosanskom - op. Z.D.).

Vijenac su ispred organizatora komemoracije, Počasnog bleiburškog voda (PBV), položili Vladimir Šeks i Vice Vukojević.

Na Bleiburškom polju ranije je održana manja komemoracija uz polaganje vijenaca i molitvu, no zbog pandemije koronavirusa, ove godine izostavljeno je masovno obilježavanje.

Komemoracija se ove godine održava u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Austriji, glavni organizator je Počasni bleiburški vod (PBV), a suoganizator u liturgijskom dijelu je dušebrižništvo za Hrvate u inozemstvu Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Biskupska konferencija BiH, dok je pokrovitelj komemoracije Hrvatski sabor, a supokrovitelj Hrvatski narodni sabor BiH.”

O historijsko-političkoj konstelaciji tog Spomendana govore riječi prvog čovjeka Hrvatskog Sabora i hrvatskog premijera. Jandroković: Na žalost, nakon Drugog svjetskog rata hrvatski narod nije dobio slobodu, kao što su dobile brojne zemlje zapadne Evrope, nego smo iz jednog zločinačkog režima, postali žrtve drugog totalitarnog i zločinačkog režima tadašnje Jugoslavije. Takođe, prema Hini: Plenković je upozorio da je u Srednjoj i Istočnoj Evropi kraj Drugog svjetskog rata donio poraz fašističkog terora i ratnih strahota ali nije donio demokraciju nego novi totalitarizam tj. komunizam. Plenković je rekao kako je takva sudbina 1945. godine nakon sloma NDH snašla i Hrvatsku, koja je još pola stoljeća bila lišena slobode i demokracije.

Dakle, antifašistička Jugoslavija je jednaka ako ne i gora od kvislinške nacifašističke NDH-a. Jasno je, definitivno, da je endehazijski čip ugrađen u DNK-a Hrvatske demokratske zajednice i u matičnoj državi i ovdje. Činjenica da je Hrvatski sabor pokrovitelj i mise u sarajevskoj Katedrali, uz supokroviteljstvo paradržavnog Hrvatskog narodnog sabora BiH dodatno potvrđuje sve agresivnije pretenzije Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. To, dakako, treba gledati u sklopu sa strateškim savezom vođa HDZBiH i SNSD-a Dragana Čovića i Milorada Dodika.

Za kraj, ogorčenje zbog prijeteće blajbruške provokacije ne smije biti opravdanje za bilo kakve ružne geste prema katolicima i Hrvatima u Sarajevu i Bosni i Hercegovni. Sjetimo se riječi Edina Sabljakovića u uvodu ovog napisa.

P.S. Samra Ćosović-Hajdarević, zastupnica SDA u Skupštini Kantona Sarajevo, zatražila je da se identifikuju i kazne svi koji su se okupili na antifašističkom skupu. Razlog - zabrana okupljanja zbog epidemije korona virusa?! Jah.

___