Proslavljenom cipelom se navodno lupalo na današnji dan, 13. oktobra 1960. Dopisnik New York Timesa, Benjamin Welles, izjavio je da je Hruščov reagovao na govor filipinskog delegata koji je iznio optužbu da je Sovjetski Savez "progutao" Istočnu Evropu i "lišio [je] političkih i ljudskih prava". Po Wellesu, Hruščov je "izuo svoju desnu cipelu, ustao i cipelom priprijetio filipinskom delegatu na drugom kraju sale. Onda je svojom cipelom odalamio po stolu."

 

 

Opet, drugi Timesov čovjek, koji je bio u Ujedinjenim Nacijama, ali nije napisao članak, sjeća se, "ja sam ustvario vidio Hruščova kako ne lupa cipelom". Po Feronu, kojeg sam intervjuisao 2002., sovjetski vođa se "sagnuo, skinuo mokasinu, mahnuo njom pseudoprijeteći, i stavio je na sto, ali nikada nije lupao svojom cipelom."

 

 

Da li je, ili nije? General KGB-a se prisjetio da je Hruščov lupao cipelom u ritmu, "poput metronoma". Članica osoblja UN-a tvrdila je da Hruščov uopšte nije bio skinuo svoju cipelu ("nije ni mogao," prisjetila se, jer ga je veličina njegovog stomaka spriječila da dosegne ispod stola), već da je spala kada je jedan novinar stao na njegovu petu. Članica osoblja je rekla da je Hruščovu dodala cipelu umotanu u maramicu, nakon čega je on zaista lupao njom. Viktor Suhodrev, Hruščovljev briljantni prevodilac, sjeća se se da je njegov šef lupao po stolu u UN-u vlastitim šakama toliko snažno da mu je sat stao, kada je, iziritiran činjenicom da je neki "kapitalistički poslušnik" u suštini pokvario dobar sat, Hruščov je skinuo cipelu i počeo da lupa.

 

Kada sam pričao sa veteranima ove ere u Washingtonu o Hruščovu, jedan svjedok je potvrdio lupanje. Ali, drugi svjedok je potvrdio nelupanje. Treći, koji je rekao da je stajao par metara iza premijera, insistirao je da je rukom koja je držala cipelu opalio o sto, ali da ga cipela ustvari nikada nije dotakla.

 

John Loengard, bivši urednik fotografije za magazin Life, napisao mi je da je bio u kabini Generalne skupštine zajedno sa još desetak fotografa iz njujorških dnevnih novina i državnih novinskih agencija. Loengard je "siguran" da Hruščov "nije udarao cipelom po stolu", ali da je "on sigurno namjeravao da to učini". Po Loengardu, Hruščov se "sagnuo i skinuo smeđu mokasinu sa desnog stopala i stavio je na sto. Nacerio se delegatima iz Ujedinjene arapske republike koji su sjedili preko puta, te gestikulirao (slobodnom rukom) da će slijedeći put upotrijebiti cipelu da zalupa. Budite sigurni da su svi fotoaparati u kabini bili upereni u Hruščova, čekajući ga da iskoristi cipelu. On ju je samo ponovo obuo i otišao. Niko od nas nije propustio priliku za fotografiju - što bi bila ozbiljna profesionalna greška. Događaj se nikada nije desio."

 

Mogli bi pomisliti da bi se ova kontroverza mogla riješiti kroz televizijske ili foto arhive. Nekoliko godina kasnije, Hruščovljev sin, Sergej, zamolio je NBC i Kanadsku radio-televiziju (CBC) za snimak tog događaja, ali ni jedni ni drugi je nisu uspjeli naći. Bivši dopisnik CBS-a iz Moskve mi je rekao da ni njegova potraga nije uspjela ništa otkriti. Kroz moju ličnu istragu putem interneta, iskopao sam fotografiju cipele (svijetlosmeđe sandale, ispostavit će se) na stolu u UN-u, ali ne i fotografiju sučeljavanja ovog prvog sa drugim.

 

 

Bez obzira na to da li je Hruščov lupao ili samo prijetio, važnije pitanje je kako ustanoviti istinu u istoriji, i da li ona uopšte može biti ustanovljena. Moj prijatelj iz Moskve, priznati istoričar Srednjeg vijeka, reagovao je na kontroverzu o cipeli na ovaj način, dijelom ironično: "Ako neko nije u stanju da ustanovi istinu o događaju sa stotinama svjedoka, od kojih su mnogi živi i pričaju, čemu onda rekonstruirati događaje stare stoljećima?"