Izbori u BiH stranim medijima, bh. dijaspora na izborima- pogled iz Londona.

Urednikov zadatak za uradak koji slijedi bio je da čitaocima dam neku sliku o tome kako se predstojeći bh. izbori vide iz dijaspore, konkretno, s moje „osmatračnice“, varosice koju je prije mnogo godina bend sa najbržim solažama u Bosni i šire (ne računajući Formulu 4) u naletu inspiracije suptilno opjevao kao „kurvin grad“.  „Da li će glasati i zašto da ili zašto ne? Kako ... tvoji prijatelji iz inostranstva vide ovogodišnje izbore? Kako se Bosna vidi u tvojoj zemlji, šta se objavljuje o nama?“.

U мaiнстрeaм medijima na engleskom - koje konzumiram u razumnim dozama, pa, moguće, nešto i propustim - bh. izbori se ne vide gotovo nikako. To je razumljivo obzirom da izbori u jednoj maloj i mirnoj zemlji sami po sebi nisu neka vijest, pogotovo ne za publiku u zemljama čije vlade su permanentno preokupirane prijetnjama nacionalnoj bezbjednosti i globalnim nadgornjavanjem. Ponuda na pijaci takvih vijesti trenutno je tolika da čak ni neke koje su u direktnoj vezi sa Irakom, Sirijom ili Ukrajinom ne nalaze lako put do srca urednika - npr., mnogi od velikih britanskih medija (BBC, ali i Guardian i Financial Times, dnevnici koji imaju jake spoljnopolitičke rubrike) nisu objavili ništa o hapšenju grupe osumnjičenih islamskih ekstremista u BiH ranije ovog mjeseca. Rudarska nesreća u Jami Raspotočje zabilježena je ponegdje. Poplave proljetos bile su izuzetak (a mislim da bi posmatrači manje naivni od mene rekli da je to zato što poplave po svojoj prirodi, uz stradanja, generiraju i mnogo dobrog vizuelnog materijala).

Pored vijesti o posjetama Andže i/ili Pita, BiH se u engleskim medijima redovno spominje i kao reprezentacija za koju igraju Džeko, Bešić i Begović, a sada ponegdje i kao zemlja u kojoj je rođen Čilić. Pred Mundial 2014. Bosna je, neizbježno, zaigrala u mnogim medijima, a nezaboravno u prilogu Guardiana o jelima uz koje će nacije učesnice gledati tekme. Bosanci će, predvidio je Guardian, jesti ćevape, koji se, piše autor Jamie Oliver, pripremaju od mješavine goveđeg i svinjskog mesa. Ćevapi su 10 cm dugi i dva debeli, svaki k'o manji pendrek, a jedu se s ajvarom, prilogom koji se začas pripremi u rerni prije nego sto se sami ćevapi peku. Ni slova o umaku od ananasa i manga u koji bh. poklonici fudbala tradicionalno umaču ćevape dok šize na Papeta!

Ćevape na stranu, ne vidim ni da su predstojeći izbori privukli veliku pažnju specijalističkih publikacija, što sve zajedno sugerise kako većina profesionalnih posmatrača od izbora ne očekuje ništa značajno. Protesti u Sarajevu i drugim bh. gradovima krajem prosle i početkom ove godine, s druge strane, izmamili su priloge od brojnih novinara i analitičara (a na Sipi je da ispita ima li tu kakve sprege između ovakvih pojedinaca u inostranstvu i kolovođa protesta).

U svakom slučaju, Bosna je reporterska i istrazivacka destinacija za koju su vezane mnoge novinarske i akademske karijere. Obzirom da se reporteri i slična sorta, za razliku od proverbijalnih kriminalaca, zaista imaju običaj vratiti na mjesto (ne nužno vlastitog) zločina u danima oko izbora moze se očekivati, recimo, umjereno prisustvo stranih novinara i istrazivača u BiH, pa onda i BiH u jednom broju velikih stranih medijia i specijalističkih publikacija, sto ne bi nužno bio slucaj sa izborima u npr. Slovačkoj. Dio publike u inostranstvu će, dakle, ponovo imati priliku da pročita ili čuje o još jednim mirnim i urednim izborima od kojih se ne očekuje da promijene mnogo u zemlji koja je gotovo dvije decenije nakon rata i dalje beznadežno podijeljena, ali neodoljivo šarmantna, dostojanstvena i tome sl.

 Razmjena političkih bakterija

Mada teško da ima sumnje kako bi jedan dio našeg svijeta vani zaista mogao da se uklopi u kliše po kojem pripadnici dijaspora iz postkonfliktnih zemalja češće od rodbine u zemlji dozvole da im se u političkom dijelu glave nagnijezdi kondor, bio bih oprazan sa nekim velikim zaključcima, ne samo zato što je rodbina u zemlji tu jaka konkurencija, već što u navodnu političku i socijalnu zalupanost ovog dijela dijaspore imam samo anegdotalan uvid. (Zbirka eseja, The Bosnian Diaspora, koju su priredili Marko Valenta i Sabrina P. Ramet može ovdje biti od koristi znatiželjnijem čitaocu.) Naprotiv, Bosanci i drugi Jugosloveni vani u čije poglede na politiku, društvo i prirodu imam uvid iz prve ruke spadaju medju najprosvjećeniji svijet koji uopšte poznajem (sve go anarholiberal), što možda govori o limitima mog društvenog života, ali vjerovatno ponešto i o našoj dijaspori. E, u vezi pitanja da li će takvi glasati u prilici sam, netipično za novinara, da ponudim i poneku provjerenu informaciju. Neće. Većina nije nikad ni glasala. Na moje pitanje da li će glasati, jedna takva odgovorila mi je protupitanjem: „Da l' me to zajebavaš?“ Jedan koji kao ni ona nije nikad glasao kaže da on, zapravo, bi, ali da je proces registracije toliko komplikovan da moraš biti „ili fanatik ili da ti tu papirologiju neka stranačka vojska završi.“ Jedan drugi moj prijatelj glasao je na prošlim izborima, a na ovima neće. „Strašno puno vremena treba potrošiti da bi se dobili glasački listići. To se, siguran sam, namjerno komplicira kako bi nama dijasporcima glasanje bilo onemogućeno”, kaže, pa potom dodaje, čini mi se, za njega važniji razlog: “Teško razočarenje strankom za koju sam glasao (SDP)”.  Neki navode i jak principijelni razlog - ne misle da čovjek treba da glasa tamo gdje, zapravo, ne živi, i tačka!

Začarani trougao bh politike

Bez namjere da širim sumnje u sposobnost nas Balkanaca da mislimo i radimo principijelno, uzeću slobodu da malo fabuliram na temu zašto dijaspora, ili barem njen dio koji umišljam da poznajem, uglavnom ne glasa. Kad bi Bosanci iz dijaspore vjerovali da glasanje ima smisla, čini mi se da nema tog principa koji začas ne bi savili k'o frišku jufku oko odluke da glasaju, niti birokratske prepreke koju ne bi preskočili da svoj glas nekako dobace do kutije. Mislim, dakle, da ne glasaju prije svega zato što ne vjeruju da glasanje ima smisla. Recimo da oni jasno vide, možda zato što gledaju izdaleka (a ponekad i s visoka), da se bh. politički život odvija isključivo u začaranom trouglu istkanom od nacionalizma i burazerskog kapitalizma, a da medju akterima te namještaljke, među pet velikih stranaka posebno, vlada ekvilibrijum interesa i straha - potcrtan međusobnim razumijevanjem na privatnoj osnovi - te da taj sumorni balans među njima Bosni daje odliku jedne stagnantne stabilnosti kojoj ozbiljno ne prijeti ništa jer politička klasa - koja uvijek, zapravo, radi zajedno u borbenoj formaciji koju je možda najlakše zamisliti kao trokut sa zašiljenim špicevima - ima spreman odgovor na sve zasad zamislive prijetnje svom opstanku, a motiva da se sama mijenja nema.  

Lakoća s kojom je ta klasa sa samo desetak, naoko nesaglasnih, a zapravo ubojito komplementarnih nacionalističkih rečenica neutralisala proteste u nekoliko bh. gradova ranije ove godine bila je fascinantna. Pored efikasnog metoda ušutkivanja gladnih i poniženih, fascinira i sposobnog ove trojedine vladajuće klase, rutinski demonstrirana u posljednjih petnaestak godina, da kooptira i po svojoj mjeri transformiše svaku značajniju političku grupu koja pokaže namjeru da stvari mijenja, a tu je najbolji primjer razvojni put SNSD-a i SDP-a, dvije partije koje su u različitim periodima i na različite načine pokazivale, ne nužno neiskrenu, namjeru da promijene javni život. Umjesto da donesu promjene, obje su, ne samo usvojile principe nacionalističke korupcije, već disciplini podarile nove, odvažnije i/ili bizarnije forme. Koliko god da ovakva čuda mogu da zabave profesionalne političke posmatrače, lako mi je da zamislim kako su mnogim Bosancima vani, kao uostalom i mnogima u zemlji, takve stvari odavno i dosadne i providne, a svakako su, hladnoratovski rećeno, snažan faktor odvraćanja kad se radi o odluci o učešću na izborima.